amo tri čovjeka mogu danas u Hrvatskoj okupiti više od deset tisuća ljudi i bez problema napuniti sportsku dvoranu ili nogometni stadion.

Prvi je, naravno, Marko Perković Thompson, dinaridski trubadur koji je najprije doveo četrdeset tisuća ljudi na poljudski stadion, a onda dva puta uzastopce napunio zagrebački Dom sportova, žaleći se pritom novinarima što za zagrebački koncert nije rezervirao Dinamov stadion. Maksimir je zato par dana kasnije dupke napunio drugi karizmatični Hrvat - by the way, i posebni gost Thompsonova spektakularnog splitskog koncerta - Zvonimir Boban, kapetan brončane nogometne reprezentacije. On je, pak, na jednako spektakularnom oproštaju od aktivnog igranja, svoj počasni krug - pred Rivaldom, Ševčenkom, Van Bastenom, Capellom i ostalim hall--of-famerima - optrčao upravo uz muzičku podlogu prizemnog Thompsonovog domoljubnog hitića Lijepa li si, slobodnog hrvatskog prepjeva Brenine akcijaške Od Vardara do Triglava.

Osim što pune hrvatske stadione, zajedničko je i Thompsonu i Bobanu još nešto: obojica su miljenici hrvatske desnice i njeni predani propagatori. Iako im je poseban merak isticati da ne pripadaju nijednoj stranci i da samo rade svoj posao - pjevaju, dakle, i mlate loptu - neće propustiti nijednu priliku da podsjete naciju na opasnosti što su se nadvile nad svetu joj Hrvatsku, na golgotu njenih generala Gotovine, Norca i Bobetka, i ugrožene tekovine - pardon, stečevine - Domovinskog rata.

Mise, masovke Slučajno ili ne, upravo kad su Hrvati na stadionima ponovo počeli ponosno dizati glave, na turneju po Hrvatskoj krenuo je i treći iz karizmatične trojke. On, međutim, nije ni pjevač ni nogometaš, iako bi bez poteškoća napunio Poljud ili Maksimir. I on, kao i prva dvojica, dijeli zajedničke osobine miljenika desnice, čuvara tradicionalnih hrvatskih vrijednosti: ni on ne radi ništa drugo doli samo svoj posao, niti pripada ijednoj političkoj stranci, mada ni on neće propustiti priliku da podsjeti naciju na opasnosti nad svetom joj Hrvatskom, na golgotu njenih generala, ugrožene stečevine rata i sve kako već spada.

To je treći iz trojke koja ovih dana okuplja Hrvate onako kako su ih prije dvadesetak godina mogli okupiti samo Plavi orkestar, Bijelo dugme ili pak Crvena zvezda: velečasni Zlatko Sudac, kontroverzni kapelan iz Novalje, neobični svećenik s dugom kosom, njegovanom bradicom i stigmom križa na čelu.

Istih tih dana, dok je Thompson bacao u nesvijest mlade crnokošuljašice u Domu sportova, a Boban pred pedeset tisuća ljudi trčao uz stihove Herceg-Bosno, srce ponosno, velečasni je Sudac za mjesto svoga happeninga izabrao zagrebački Jarun. Tu je, pred dvadesetak tisuća ljudi okupljenih oko crkve Svete mati slobode, najprije održao misu za domovinu, gdje je još jednom pozvao okupljene da se "ne stide što su Hrvati", a nakon tri dana i veliku misu za mlade, na kojoj mu je, prema svjedocima - iako kamere Hrvatske televizije, koje su svjedočile misi, nisu uhvatile taj trenutak - usred propovijedi ponovo prokrvarila stigma u obliku križa.

Vijest o tome šesnaest puta je obišla Hrvatsku, pa je prošle nedjelje velečasni Sudac doveo u Vukovar medijski cirkus kakav u tome izmrcvarenom gradu nije viđen još od zlatnih vremena Vlaka slobode i Velikoga Vlakovođe: u hramu svetih Filipa i Jakova, u dvorištu crkve i okolnim ulicama okupilo se više od deset tisuća ljudi - čak se i u gradskim kafićima, umjesto Thompsona i Severine, slušao izravni radio-prijenos mise - a oko novaljskoga kapelana, kao za kakvom hollywoodskom zvijezdom, kretao se bučni kovitlac tjelesnih čuvara, novinara, policajaca, svećenika, redara, obeznanjenih obožavateljica, invalida u kolicima, časnih sestara i ekipa hitne pomoći. Svi zajedno završili su kasnije na vukovarskom Novom groblju, gdje je osebujni kapelan održao završni govor pred petnaest tisuća ljudi.

Križ na Sudčevu čelu nije još jednom prokrvario, ali mladi je svećenik s otoka Krka definitivno ustoličen kao treći iz trolista "čuvara državnog pečata", treći bek u čeličnoj obrani hrvatskoga dostojanstva i treći uzor hrvatskoj mladeži, kako će Thompsona, Bobana i Sudca prije nekoliko dana nabrojiti legendarni dr. Ivić Pašalić, čovjek iz počasne lože sva tri sveta mjesta posttrećesiječanjske Hrvatske: Thompsonova poljudskog koncerta, Bobanova maksimirskog oproštaja i Sudčeve jarunske mise. Najveći živući hrvatski ekspert za nadnaravne pojave tom će prilikom velečasnog Sudca i znanstveno objasniti kao "fenomen kroz kojega progovara hrvatski narod".

Mit sa malog otoka I dok su Thompson i Boban nacionalne ikone o kojima se manje-više sve zna, od prvih akorda i prvih golova do grandioznih stadionskih finala, dotle je priča o velečasnom Sudcu više nalik kakvom novovjekom mitu nego novinskom feljtonu.

Tko je, zapravo, svećenik koji ovih dana jednako baca u trans pobožne babe i posrnule gimnazijalke, ministre i pijance, vojne invalide i ljute rockere, časne sestre i biskupe, bivše i sadašnje partijske sekretare?

Auru tajanstvenosti velečasni Sudac voli nositi na isti način na koji voli nositi isusovski bijelu haljinu, pa svoju mističnost njeguje podjednako brižno kako podrezuje bradicu. Jako rijetko, primjerice, daje intervjue, ali će i u njima sugovornicima i čitateljima ostaviti dovoljno prostora za usmenu predaju o kojekakvim čudesima i parapsihološkim fenomenima.

Ono što se više-manje pouzdano zna ne zauzima mnogo prostora: Zlatko Sudac je rođen u Rijeci 1971. godine, a djetinjstvo je proveo u Vrbniku na otoku Krku, mjestu odakle potiču glasovita vrbnička zlatna žlahtina i zagrebački nadbiskup, prvi čovjek Crkve u Hrvata Josip Bozanić. U Vrbniku i danas žive Zlatkovi roditelji - njegova majka je, primjerice, sa nadbiskupom Bozanićem išla u školu. Poslije srednje škole neko vrijeme radi kao strojarski tehničar, ali uz rad upisuje i fakultet u Rijeci. Rat ga je tako zatekao kao studenta filozofije i psihologije, da bi nakon par godina otkrio svoj pravi poziv, pa 1993. godine upisuje bogosloviju i seli u sjemenište.

Teologiju završava u Zagrebu, i u lipnju 1998. konačno se zaređuje za svećenika i postaje župnik u malom otočkom mjestu Novalji. Odatle će, niti godinu kasnije, u svibnju 1999. godine, stići nevjerojatna vijest o mladom župniku kojemu je, za vrijeme druženja s prijateljima, na čelu prokrvarila rana u obliku križa. Na otok su već sutradan pristigli novinari i fotoreporteri, i slika mladog svećenika u dugačkoj bijeloj haljini, duge kose i njegovane bradice, s flasterom na mjestu krvavoga križa, obišla je Hrvatsku. Njegova je pak župa uskoro postala mjestom hodočašća vjernika iz okolnih župa, ali i cijele Hrvatske, i legenda se nezaustavljivo zakotrljala.

Nekoliko ljudi iz župe ispričalo je tako novinarima kako su velečasnog Sudca jednom vidjeli ispred crkve - jedan od njih čak se i rukovao s njim - što ne bi bilo nimalo čudno da velečasni u tom trenutku nije meditirao u svom župnom domu, naravno, pred svjedocima. Onda su neki župljani potvrdili da osim dara bilokacije župnik posjeduje i dar levitacije, kako su ga vidjeli gdje lebdi iznad zemlje, dok su se treći pak kleli da su ga čuli kako u transu govori starohebrejskim narječjima.

Službena Crkva prema ovom se navodnom fenomenu, baš kao prema Međugorju, odredila vrlo rezervirano, bez službenih komentara. Umjesto njih, Zlatko Sudac je već nakon nekoliko mjeseci povučen iz Novalje i skriven od javnosti. Neko je vrijeme, kako se čulo, proveo na ispitivanjima u poznatoj rimskoj klinici Gemelli, gdje je, vele, nepobitno ustanovljeno da je stigma u obliku križa na njegovu čelu "rezultat zaista natprirodne pojave, neobjašnjive prirodnim zakonima dostupnim suvremenoj znanosti".

Slučajno ili ne, velečasni je Sudac u smiraj vladavine HDZ-a otputovao preko bare, da bi u SAD-u i dočekao povratak Račanovih socijaldemokrata na vlast. Tamo, u hrvatskim katoličkim misijama na Istočnoj obali, legenda nastavlja živjeti, i vrlo brzo njegove mise u Greenwich Villageu ili New Jerseyu okupljaju i po četiri-pet tisuća ljudi, uključujući i jake snage redara i vatrogasaca. Iseljenički i katolički mediji javljali su o novim čudesima: na jednoj je njegovoj misi prohodala dotad nepokretna žena bolesnih kukova, u New Jerseyu nekom je čovjeku nakon Sudčeve propovijedi nestao karcinom, a na jednoj fotografiji snimljenoj u Chicagu Sudčev lik je - proziran. Kao vrhunac stigla je vijest o najvećem čudu: prilikom boravka u Italiji, u lombardijskom gradiću Lugano di Cuomo, točno na blagdan svetog Franje Asiškog velečasnom su Zlatku Sudcu prokrvarile žive rane na mjestima gdje je i sam Isus Krist prilikom raspeća bio proboden čavlima!

Povratak sa stigmama Slučajno, rekoh, ili ne - a o slučajnostima je prilično bogohulno govoriti kad se radi o takvim čudesima - odluka o povratku u domovinu sad već mitskog stigmatika došla je upravo u vrijeme novog velikog zamaha hrvatske desnice, afera s haaškim sudom, hrvatskim generalima, suđenjima za zločine u Gospiću i Lori, slučaja Bobetko i najveće krize Račanove vlasti otkako je HDZ otišao u opoziciju, a Sudac u Ameriku. Novaljski je kapelan dobio novu prekomandu - mali meditativni centar na Malom Lošinju.

I upravo tako - slučajno, dakle, ili ne - velečasni je Sudac na svoju hrvatsku turneju s Malog Lošinja krenuo onda kad su ugroženoj Domovini čuda bila najpotrebnija, na vrijeme da se priključi Thompsonu i Bobanu u buđenju uspavane nacije i pripremama za osnivačku skupštinu Pašalićeve nove stranke - Hrvatskog bloka. U pritvoru riječkog suda provest će tako sat i pol s generalom Mirkom Norcem, za kojega je u dosadašnjem toku suđenja gotovo nepobitno utvrđeno da je naređivao i osobno provodio egzekucije gospićkih Srba, za generala Antu Gotovinu, koji se još nalazi u bijegu pred Haagom, reći će doslovce kako "on sada sâm nosi križ svih Hrvata", a na jarunskoj misi za domovinu pozvat će okupljene da mole za nepravedno optuženog generala Bobetka.

To je velečasni Zlatko Sudac, čovjek koji je Hrvatskoj donio čuda kakva su joj trebala, učinivši je Zemljom čudesa: čuda levitacije, da lebdi s glavom u oblacima, čuda bilokacije, da istovremeno ide u Europu, ali i čvrsto stoji na Balkanu, čuda izlječenja od bezbožne, liberalne socijaldemokracije, i čuda krvarenja za domovinu punih deset godina nakon rata. Koliko god velečasni na tom čudesnom putu znao, tvrde očevici, biti i prilično - proziran. Kao, primjerice, kad je na Jarunu Hrvatima poručio da se "ne daju manipulirati"(!).

To je on, treći Hrvat nakon Thompsona i Bobana koji može danas u Hrvatskoj okupiti više od deset tisuća ljudi i bez problema napuniti sportsku dvoranu ili nogometni stadion. Četvrti će, kažu upućeni, biti onaj koji uz njihovu pomoć za nekoliko dana, na osnivačkom kongresu Hrvatskoga bloka, napuni koncertnu dvoranu "Vatroslav Lisinski".

Arhiva Dani
279