rvi put od početka suđenja Slobodanu Miloševiću, od februara ove godine, zaplakao sam u sudnici. Dok je Jovan Dulović, novinar Politike ekspres u to vrijeme, pričao kako je sa desne obale Drine gledao kako gori Lonjin - bošnjačko selo u blizini Bratunca - sa sjećanjima su navrle i suze. Onako, nenametljivo, izronile su duboko pokopane slike. To je tek jedno od hiljada spaljenih sela u BiH, ali ono po čemu se razlikuje ovo jeste to što je odatle bila Mersiha. Išla je sa mnom u osnovnu školu, mršava, skoro bolesno blijeda djevojka plave kose, koja je imala najsimpatičniji osmijeh na svijetu; ne najljepši, samo najsimpatičniji. Dok sam sjedio u sumornoj sudnici, preda mnom su se, kao na filmskoj traci, vrtjele slike sa školskih velikih odmora, veselog dječijeg skakutanja i koljena okrvavljenih na betonu dvorišta. Nisam je vidio poslije 1992, i ne znam da li je živa; ne znam ni da li sam plakao zbog toga ili zato što sam prvi put slušao kako je rat izgledao gledan s druge strane Drine, ispričan onako kako je viđen drugačijim, ljudskim, očima.

Masakr na Ovčari nije bio tajna Dulović, danas novinar beogradskog Vremena, drugi je po redu novinar iz tog beogradskog tjednika, nakon Dejana Anastasijevića, koji se pojavio u sudnici ove sedmice. Nakon svjedočenja potonjeg - ako bi se moralo sažeti - niko u Srbiji više neće moći kazati kako nije znao. Nakon što je Dulović cijelo prijepodne u srijedu, do najsitnijih detalja opisivao šta je sve vidio u Hrvatskoj i BiH, niko više neće moći kazati da nije mogao znati. Jer, sve je baš onakvo kakvim se čini.

"Svi smo mi jedna armija. Ovaj rat je veliki ispit za Srbe. Ko položi ispit, taj je pobjednik. Dezerteri ne mogu da prođu nekažnjeni. Nijedan ustaša iz Vukovara ne smije da izađe živ." Bio je 12. novembar 1991. Osam dana kasnije, Vukovar je pao. Riječi pripadaju Vojislavu Šešelju. U kući u Borovom Selu, u Novoj ulici 81, gdje je bio smješten štab operacija za Vukovar, on se tog dana sreo sa oficirima JNA koji su vodili tu operaciju. Za stolom do vrata sobe, blago odškrinutim, sjedio je Dulović. "Da li ste mogli čuti Šešelja", upitao ga je tužilac Dermot Groome. "Da, vrlo jasno", odgovorio je on, da bi zatim od riječi do riječi ponovio ono što je današnji kandidat na predsjedničkim izborima u Srbiji kazao. "Vojska se bori protiv pobunjenih Hrvata, vojska je pokazala da može da očisti svoje redove. Mi imamo jedinstvenu vojnu komandu u kojoj su stručnjaci, koji znaju šta rade."

Takva, jedinstvena komanda, doći će do izražaja nekoliko dana kasnije. Bilo je 11:20 ujutro, i pred vukovarskom bolnicom major Veselin Šljivančanin svađao se sa predstavnikom Međunarodnog Crvenog križa; iza njegovih leđa, srpski vojnici su izvodili bolesnike i ranjene iz bolnice i trpali ih u kamione. "U grupama su ih izvodili u kamione, ne mogu ni približno da kažem koliko ih je bilo, ali je bilo dosta", prepričavao je Dulović. Kada se u predvečerje vratio u kuću u Novoj ulici, tamo osim porodice vlasnika nije bilo nikoga. Sutra ujutro, saznat će i zašto. Uz jutarnju kafu sa Pajićima, familijom kod koje je stanovao u kući prekoputa štaba, iz usta jednog od srpskih dobrovoljaca prvi put će čuti za masakr na Ovčari. Ovaj muškarac, riđe brade, koji je pio prvu jutarnju rakiju, ispričao mu je da su sinoć od pet poslijepodne do jedan sat ujutro strijeljali pacijente iz bolnice. "Kazao je: 'Cvilili su i plakali i molili da ne budu ubijeni, jer oni nisu pucali ni na koga!'"

Masakr na Ovčari, prema Dulovićevim riječima, nije bio tajna. Svi su pričali o tome. Izvjesna Dragica, pripadnica tamošnje Teritorijalne odbrane, prepričala mu je nekoliko dana kasnije svoju verziju događaja. Kazala mu je, rekao je on, da je i ona pucala, da je i ona ubila nekoliko ljudi. "Rekla mi je da Šljivančanin nije bio s njima, ali je ostavio poruku da ne pobiju sve, nego da ostave nekoliko, kako bi on na njima isprobao oružje." Oružje o kojem je bilo riječ jeste Šljivančaninov automat, kalibra 5,56 milimetara, koji je jedini imao on. Već sutradan, u dvorištu štaba osvanula je hrpa uniformi. Pantalone su pri dnu nogavica bile krvave. "Krv je bila u visini pola listova, 10-15 centimetara." Stanku Vujanoviću, jednom od zapovjednika lokalnih srpskih snaga, ništa od toga se nije sviđalo. "Rekao mi je da nije imao dovoljno svojih ljudi, nego je uzeo ove pijane šešeljevce, koji sada brbljaju, i da to neće biti dobro", prenio je Dulović. Njegova verzija događaja poklapa se sa onim što je u sudnici dva dana ranije rekao Anastasijević. Prenoseći ono što mu je kazao Aleksandar Vasiljević, tadašnji zapovjednik KOS-a, on je naveo kako je JNA, nakon pada Vukovara, prepustila tamošnjim snagama pacijente iz gradske bolnice.

"U zoni borbenih dejstava nalazi se više paravojnih jedinica iz Srbije, od četnika do odreda Dušan Silni, kojima osnovni motiv nije borba protiv neprijatelja", navodi se u dokumentu koji je Dulović dobio od prijatelja iz vojske, dosta kasnije. Telegram koji je potpukovnik Milan Eremija, inače iz Šida, poslao krajem oktobra 1991. komandi Prve vojne oblasti rasvjetljava način na koji je vođen rat protiv Hrvatske. "Nakon dolaska odreda Valjevo, zarobljeni mještani sela Lovas su iskorišteni za čišćenje minskih polja, kojom prilikom je poginulo 17 seljana." U nastavku pisma, Eremija je svojoj komandi predložio čak i "organizirano razoružavanje" dobrovoljačkih formacija iz Srbije; njegova ideja, nažalost, nije prihvaćena, rat je nastavljen, a manje od mjesec dana kasnije kulminirao je padom Vukovara.

Arkan je, ipak, bio prvi Do proljeća 1992. rat se rasplamsavao i u BiH, i sa plimom dobrovoljaca koji su krenuli na novi front išao je i Dulović. Ovaj put, pak, nije mogao preći Drinu; bio je nasukan u Malom Zvorniku, na srbijanskoj strani, dok su na drugoj strani rijeke gorjele kuće. Mostom pored njega novi dobrovoljci su prelazili granicu, i dalje u Zvornik, dok je otuda odjekivala pucnjava. Kada je shvatio da ne može ući u grad, krenuo je, duž rijeke, dalje na jug, dok se niz cijelu obalu dizao dim. Putem je povremeno sretao grupe ljudi koji su sa samog puta promatrali paljevinu na drugoj strani; razgovarajući s njima, Dulović je saznao da su zapaljena sela uglavnom "muslimanska". Kada je konačno uspio da pređe granicu, to je bilo u Bajinoj Bašti, da bi odatle, ponovo duž rijeke, krenuo prema Bratuncu. Putem je sreo nekoliko ljudi u automobilu koji su, na pitanje kuda idu, kazali da idu rušiti džamiju. "Kada sam stigao, džamija je bila cijela; kada sam odlazio, nedostajao je minaret. Još sam bio na muslimanskoj strani kada se čula eksplozija", prisjećao se on.

Prelasci sa jedne na drugu stranu rijeke bili su toliko uobičajeni da je on sa jedinicama Užičkog korpusa nekoliko dana kasnije krenuo u Višegrad. Međutim, kada je prethodnica JNA stigla tamo, grad je već bio okupiran i vrvio pripadnicima raznih paravojnih jedinica. Za razliku od Zvornika, ovaj put se pucnjava nije čula. Stojeći na desnoj obali Drine, koja u tom dijelu svog toka protječe kroz Bosnu, vidio je samo dim koji se dizao; kada je stigao u grad, vidio je nekoga kako sasvim mirno kopa u bašti iza kuća. I dok su dobrovoljci još pljačkali grad, kroz centar je prošla dugačka kolona ljudi na čijem čelu se nalazio vojni kamion. "Bilo je to tužno, ja nisam htio stupati u kontakt sa tim ljudima, koji su nosili onoliko koliko su stigli da prikupe." Njegova kolegica ipak je prišla jednoj starijoj ženi i upitala je šta se to dešava. "Ne znam", odgovorila je ona, "sin mi je otišao nahraniti stoku i ubili su ga neki naoružani ljudi, a nas su sakupili." Bila je to još jedna od tužnih i brojnih bosanskih prognaničkih kolona, u kojoj su ljudi samo znali to odakle dolaze, ali ne i kuda idu. "Nama je rečeno da idu u Tuzlu."

Izlazeći iz grada, Dulović se zaustavio u nekoj kafani, koja je imala telefon, da bi poslao izvještaj. "Morao sam jako da vičem. Jedan od ljudi koji su sjedili u kafani čuo me kako kažem da je vojska prva ušla u grad i ustao, izvadio pištolj i počeo prijetiti." Ali, ne zato što je rekao da je vojska ušla u grad, nego zato što je rekao "prva". "Rekao mi je da su oni ušli u grad i rekao za sebe da je Arkanov čovjek." Ko god da je prvi ušao, sudbina grada bit će zapečaćena narednih dana. Negdje u to vrijeme, Dejan Anastasijević bio je u Foči, gdje je na djelu bio isti scenarij, koji se, sa manjim varijacijama, ponavljao duž cijele doline Drine.

Arhiva Dani
279