***

Skica prva: Četrnaestoga i petnaestoga oktobra, u Sarajevu je, u organizaciji Fondacije Konrad Adenauer, organiziran kolokvij Uloga crkvi i religijskih zajednica u državi i društvu.

Prvog dana rada učesnici kolokvija i pozvani gosti imali su čast prisustvovati predavanju dr. Wernera Schiffauera Demokratska kultura i islam.

Drugog dana rada, u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, u prijepodnevnim satima, predstavnici religijskih zajednica u Bosni i Hercegovini, naučni i javni radnici te studenti sarajevskih fakulteta vodili su otvorenu debatu o mjestu religije u bosanskohercegovačkom društvenom životu, odnosu religijskih zajednica i države, doprinosu religijskih zajednica kulturnom uređenju Evrope i drugim pitanjima pravne, teološke, sociološke i filozofske naravi.

U poslijepodnevnim satima, Fondacija Konrad Adenauer je u suradnji sa Centrom za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu organizirala i razgovor profesora Schiffauera, profesora Zdravka Grebe, direktora Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije, i Ferida Dautovića, glavnog sarajevskog imama, sa studentima Pravnog fakulteta, Fakulteta političkih nauka i Fakulteta islamskih nauka, koji je ujedno bio i domaćin tog razgovora.

Iza ovih suhoparnih tehničkih detalja krije se jedan iznimno važan kolokvij koji je, zahvaljujući, prije svega, uvaženom njemačkom profesoru, a onda i ostalim učesnicima, u našu javnu debatu uveo nešto čemu se decenijama opiremo. To je kultura konflikta.

U jugoslavenskoj, postjugoslavenskoj i bosanskoj tradiciji javnog mišljenja umjesto konflikta argumentima caruje ili licemjerje ili "argumenti" ad hominem, koji ciljaju na čovjeka, a ne na ono što je čovjek kazao. Odsustvo kulture konflikta snažno je uticalo na proizvodnju "kulture rata" čiji vrh, sa malim izgledima da ga osvoji neko drugi, drži mefistofelovska rubrika beogradske Politike Odjeci i reagovanja.

Zato je otvoreno kazivanje, čak i vjerskih službenika, koji se kroz historiju nisu baš pretrgli u odbijanju danajskih darova hipokrizije, vrijedno javne pažnje.

Bez ulagivanja i izručivanja lažnih komplimenata predstavnicima drugih religija, rabini, fratri, sveštenici, imami, teolozi... iskazivali su svoje ja, neopterećeni Dogmatskim Pritiskom Svoje Institucije. Kako sam bio moderator sesije u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, još uvijek ne mogu skriti svoju agnostičku zbunjenost pred neočekivanim darom: stvarnim a ne hinjenim govorom Božjih službenika. Ili je sve to stvar samo tog trenutka, poslije kojeg se većina vraća pod sigurne skute Majke Dogme, u "dobrovoljno sluganstvo".

Bilo kako bilo, sarajevska ispostava njemačke Fondacije Konrad Adenauer, koju umješno, uspješno, i ne bez šarma, vodi doktorica Caroline S. Hornstein, zaslužuje pohvale za organizaciju ovog vjerskog dijaloga, samo jedne u nizu debata koje Fondacija kani održati u okviru generalnog kolokvija Uloga crkvi i religijskih zajednica u državi i društvu.

Sasvim je drugo pitanje i drugi problem što, zahvaljujući našoj novoj, lažnoj multikulturi (jedni pored drugih!), koja je uvreda za običajnu, stvarnu bosanskohercegovačku multikulturu, naše religijske zajednice ne uspijevaju same, bez divnih posrednika, organizirati slične debate. Zato je ovaj "njemački upliv" tim dragocjeniji.

Skica druga: Predavanje profesora Schiffauera bilo je izuzetno dobro posjećeno. Sam naslov predavanja, kao i background predavača, obećavali su. Ovaj profesor antropologije Europa Univerziteta Viadrina u Frankfurtu na Odri

izuzetan je poznavalac muslimanske zajednice u Njemačkoj. Napisao je nekoliko studija o turskim emigrantima, radnicima u Njemačkoj, a šest mjeseci, između 1988. i 1993. proveo je u muslimanskoj zajednici u Augsburgu. Jednu istraživačku godinu između 1977. i 1983. boravio je u različitim selima Turske.

Predavač je opravdao svoj c.v. Predavanje je bilo izvrsno. Izazvalo je silne reakcije ostrašćene publike, naročito onog dijela koji je na predavanje došao s predrasudama i sa sobom ponio svoju "duhovnu tvrđavu" kroz čije mentalne zidove ne može proći ništa što ne podržava njihov unaprijed stvoreni sud.

Iako se profesor Schiffauer u svom predavanju strogo držao dvaju kulturnih modela koji preferiraju radikalni politički islam, a u poenti i podtekstu snažno afirmirao suživot demokratije i islama kao i njihovu razumnu konvergenciju, njegovo predavanje na nož je prvo dočekao Osman Brka, živi predstavnik stranačkog islama. Njegovo predrasudno oponiranje podržao je i mlađi dio publike, koji ćemo kolokvijalno nazvati studenti.

Iako stoji opaska da je sam naziv predavanja bio preširoko postavljen, jer se predavač, kako smo već podvukli, bavio samo sa dva modela radikalne interpretacije političkog islama u Njemačkoj, a nikako islamom kao takvim, puno je razloga koji nas mogu uvjeriti kako bi reakcija bila ista, ili možda čak i gora, da su organizatori predavanje naslovili sa Demokratska kultura i ekstremistička interpretacija islama. Naprosto, i to je najvažniji razlog što nastaje ovaj tekst, naša društvena zajednica ne može zatvarati oči pred nastajanjem jednog novog pogleda na svijet, arhaične duhovnosti koja ne dozvoljava da se bilo šta što je u bilo kakvoj vezi sa islamom dovodi u pitanje. Taj pogled na svijet, koristeći iracionalno-egzotično ime političke stranke Ibrana Mustafića, nazvat ću radikalnokonzervativni.

To je ono mišljenje koje se protivi kulturi konflikta i zagovara kulturu pokrova, kulturu blasfemičnog napada, kulturu neznajućeg mišljenja. Iako smo svjedoci pojave različitih svjetonazora unutar religijskih zajednica, iako definitivno možemo govoriti i o pojavi radikalnih interpretacija islama u Bosni i Hercegovini kao alternativnim konceptima religijskog undergrounda, ime našeg odnosa prema tim novim pojavama jeste šutnja. Kako teološka, tako i znanstvena. Vidio sam kako se profesor Schiffauer našao u čudu: mislio je za sebe da je prijatelj islama, kad ono, morao je naknadnim interpretacijama uvjeravati one koje ne možete uvjeriti da je on s onu stranu neprijateljstva.

Naravno, underground, pa tako i religijski, ne treba, po definiciji, shvatati kao opasnost, ali prisutne tendencije radikalnijih pripadnika religijskog mainstreama da iskoriste nove religijske izraze za jačanje svoje socijalne i političke moći, vode nas u slijepu ulicu. U toj ulici zajedno stanuju kler i njegovo "podzemlje", prodajući svoju simbiozu kao "tradicionalnu narodnu kulturu". Tako sve postaje tradicija u koju se ne smije dirnuti. Bošnjaci su u već onespokojavajućoj mjeri u tom statusu. To je status žrtve, a fatalističko uživanje u statusu žrtve prvi je korak ka kulturi žrtve. Iza tog slijedi "kultura smrti". Vrijeme je za buđenje.

Muslimanska zajednica u Bosni mora sama sebi otvoriti oči. To je neosporno. Ipak, inputi koji dolaze iz drugih zajednica, iz drugih i drugačijih kulturnih krugova, ne mogu se a priori odbacivati. Neko ko je udaljen, oslobođen emocionalnog pritiska, može ponekad bolje da vidi. Neki bosanski muslimani ne žele priznati očigledne različitosti unutar zajednice, već sve podvode pod jedan zajednički islam u koji se ne smije dirnuti i u čije se ime stalno traži izvinjenje za ono što je muslimanima činjeno i što im se čini. To je ideološki okvir koji najotvoreniju bosansku zajednicu strelovito vraća u "zatvoreno društvo".

Da bi muslimani napustili frustrirajuću poziciju evropskog Drugog i pridružili se zajednicama koje, nasuprot Boga, vrlo često i rasistički i šovinistički, čuvaju poziciju evropskog Prvog, moraju prevazići međunarodni kult žrtve. Ne plakati i ne žaliti zbog nepovjerenja. Neka Amor radi svoj posao. Neka instituti za istraživanje ratnih zločina postanu opća briga svake odgovorne politike. Neka tužba protiv SR Jugoslavije svakog dana u svakom pogledu sve više raste. Neka Kongresna biblioteka u Washingtonu svake godine bude bogatija za nekoliko knjiga bosanskih muslimana prevedenih na engleski jezik. Ali, oslobodimo javnu scenu za kulturu života, za kulturu polemike, iz koje, i to je iznimno važno, mladi ljudi ne smiju biti isključeni.

Malo će ko priznati: znatan broj mladih, u ovoj postratnoj bosanskoj zbilji, konzervativniji je i anahroniji od srednje generacije. Kao što je današnjoj srednjoj generaciji komunistički jugoslavenski sistem (tada su bili mladi!) predstavljao ideologiju u koju su zanosno vjerovali, tako je danas mlađim generacijama islam impregniran romantičarskim bošnjačkim nacionalizmom neupitna ideologija. Nisu imali vremena ni mogućnosti da upoznaju drugo kroz obrazovni i paraobrazovni sistem. To je izvanredan oslonac za pripadnike traumatizirane zajednice.

Otuda, recimo, i uspjeh vehabizma. Lahak za naučiti, afirmira neznanje, dovoljan kratki kurs... Nema polemike, nema čitanja drugog, nema razgovora. Taj virus neznanja širi se našom zajednicom. Ne primjećujemo ga, znači da je tu. Treba ga pobijediti proizvodnjom neideološkog znanja.

Zato su dobra i poželjna gostovanja dobronamjernih ljudi iz svijeta kojem pripadamo, čak i kad nas on neće, čak i kad iz njega, poraženi odbijanjem, bježimo. Zato preporučujem za čitanje knjigu Tariqa Ramadana Biti evropsli musliman, nedavno prevedenu i objavljenu kod nas. A na ovog mladog i izvrsnog evropskog muslimanskog intelektualca u svom predavanju pozvao se i profesor Schiffauer. Ima li šta ljepše od konvergencije? Posebno u multikulturnim zajednicama kao što je Bosna.

Arhiva Dani
279