"Očevid su obavili istražni sudac Opštinskog suda Bugojno, javni tužilac Opštinskog javnog tužilaštva Bugojno i službenici Srednjobosanskog i Federalnog MUP-a. Utvrđeno je da se radi o ručnoj bombi-kašikari, koja je deaktivirana i uklonjena. Istraga je u tijeku." U svojim izjavama Enis Sijamija je tvrdio da su bombu pod njegov auto "postavili plaćenici Dževada Mlaće, Enesa Handžića, Senada Dautovića i Tahira Granića, bivših čelnika civilne i vojne vlasti u Bugojnu". Prema Sijamijinim tvrdnjama, "posljednja diverzija sa bombom je samo jedan u nizu pokušaja njegovog ubistva, iza čega stoje navedene osobe". "U travničkom MUP-u su uništeni svi zapisnici o ranijim uviđajima", tvrdi Sijamija. U razgovoru za Dane Sijamija kaže da je želio da uputi inspektore na prave nalogodavce njegovog ubistva, "a ne da tragaju za nekim kokošarima", te objašnjava: "Žele me ubiti jer sam glasno svjedočio o njihovoj odgovornosti za ratne zločine u Bugojnu."

Ministar travničkog MUP-a Midhat Zubača, u pisanom odgovoru na pitanja Dana o podmetanju eksplozivne naprave pod Sijamijino vozilo, kaže da je "istraga u toku": "Vodi je istražni sudija sa pripadnicima Federalnog i Kantonalnog MUP-a." Zubača potvrđuje da je "evidentiran još jedan slučaj" pokušaja Sijamijinog ubistva. "Istražuju se svi navodi; sve informacije i saznanja koja su nam dostupna bit će korištena u istrazi", tvrdi Zubača. U Kantonalnom tužilaštvu kažu da se istraga od početka vodi pod najtežom mogućom kvalifikacijom pokušaja ubistva, ali da će se tek ustanoviti šta je istina. "Sijamija je prilikom uviđaja ponudio dokumentaciju o navodnim ratnim zločinima u Bugojnu i dao sam usmenu naredbu inspektorima da preuzmu i provjere dokumentaciju, te zatražio od policije da prikupi potrebna obavještenja i informacije o navodno počinjenim ratnim zločinima. U ovom konkretnom slučaju je riječ samo o nestanku dvadeset i jednog Hrvata sa područja Bugojna, ali i ostali slučajevi će doći na red. Istražit ćemo svaki slučaj zasebno, bez obzira na nacionalnost žrtava i počinilaca", kaže Behaija Krnjić, kantonalni tužilac u Travniku. Time nije otvorena formalna sudska istraga o ovom slučaju. Ministar Zubača za Dane kaže da MUP "nije vodio istragu o ovom niti o drugim slučajevima na području općine Bugojno. Istragu vode druge institucije".

Odbačena prijava U sudski upisnik Kantonalnog suda u Travniku bila je uvedena prijava protiv 440 lica navodno odgovornih za ratne zločine nad Hrvatima Bugojna, podnesena još 24. novembra 1994. kod suda u Livnu. U Travniku su dugo odbijali da se raniji spisi tužilaštava samoproglašene HR Herceg-Bosne i Republike BiH uvedu u sudski upisnik. U ovim predmetima je više od 1.000 osoba osumnjičeno za ratne zločine na području srednje Bosne. Kantonalno tužilaštvo u Travniku je 8. augusta ove godine odustalo od prijave za Bugojno, nakon što je Haški tribunal ocijenio da u konkretnom predmetu nema dovoljno dokaza za pokretanje krivičnog postupka protiv navedenih osoba. Pojavila su se različita tumačenja da li je Haški tribunal oslobodio sumnje određene osobe ili je samo zbog nedostatka dokaza odbacio konkretnu prijavu iz Livna.

Pokazalo se da odbacivanjem jedne prijave nije prestala obaveza tužilaca da istražuju moguće ratne zločine. Refik Hodžić, glasnogovornik Outreach programa Haškog tribunala, u Sarajevu je 17. septembra, na redovnoj press-konferenciji međunarodnih organizacija, naglasio da "Međunarodni sud, u okviru mehanizma Pravila puta, ne daje instrukcije, naloge ili sugestije domaćim sudovima da prestanu prikupljati dokaze ili da obustave krivični postupak. Čak i kada prime standardnu oznaku 'B', tužioci koji rade na tom predmetu mogu nastaviti istragu i prikupljanje dokaza." Kantonalni tužilac u Travniku Krnjić, pak, kaže da je svjestan takve odgovornosti, ali da će "o daljem postupanju odlučiti Kantonalno tužilaštvo nakon što dobije prikupljene informacije od Kantonalnog MUP-a". Riječ je, dakle, o provjerama Sijamijinih tvrdnji da posjeduje dokumentaciju o navodnim ratnim zločinima, a ne o posebnoj istrazi. Ministar Zubača negira postojanje takve posebne istrage o nestanku dvadeset i jednog Hrvata u Bugojnu.

Od stadiona do Rostova "Posjedujem dokumentaciju u kojoj se nalaze naredbe o privođenju i odvođenju Hrvata koji su bili zatvoreni na stadionu 'Iskre' u Bugojnu ili su bili na kopanju rovova na liniji u Pruscu. Svim osobama koje su tako odvedene, gubi se svaki trag. Svaki Hrvat koji je odvezen na Rostovo nije se vratio", kaže Sijamija u razgovoru za Dane. Prema njegovom svjedočenju, naredbe su potpisivali Enes Handžić, pomoćnik komandanta za bezbjednost 307. brigade Armije BiH, njegov zamjenik Nermin Alifendić i referent bezbjednosti Haris Haznadarević.

U javnosti se godinama govorilo o "grupi 26 nestalih Hrvata" iz Bugojna. Kasnije je utvrđeno da su četvorica ljudi sa ovog spiska mrtvi, a da se jedan od njih pojavio živ. Ranije se tvrdilo da su svi odvedeni istog dana i pogubljeni. Sijamija u razgovoru za Dane potvrđuje da nije riječ o grupnoj egzekuciji, nego o pojedinačnim slučajevima zločina koji su se dešavali od kraja jula do kraja novembra 1993. godine. Analiza baze podataka Međunarodnog Crvenog križa, ažurirane juna 2002, potvrđuje da je riječ o višemjesečnom vremenskom razmaku u kome su se dogodili pojedini slučajevi. Samo u nekoliko slučajeva riječ je o istom vremenu i mjestu na kome se posljednji put čulo o nekim nestalim osobama.

Sijamija je prihvatio da za Dane govori o konkretnim slučajevima i dokazima: "Po usmenoj naredbi Enesa Handžića, dovezao sam iz Prusca Niku Džaju, zapovjednika Prve bojne HVO-a, i Mihovila Strujića. Sa mnom u kolima je bio vozač. Džaja mi je nudio 50.000, a Strujić 200.000 maraka samo da ih pustim. Odbio sam. Dovezli smo ih u bazu Vojne policije u zgradi BH Banke u Bugojnu oko četiri sata poslije podne. Handžić je tražio da ih dovedem na razgovor. Bili su na tom razgovoru oko sat i po, a potom su ponovo vraćeni kod nas u podrum. Navečer oko devet sati Handžić ih odvodi na Rostovo u crnom mercedesu. Osim Džaje i Strujića, u kolima su bili Željko Miloš i još jedan zatvorenik. Tokom puta, Željko Miloš je uspio da pobjegne iz kola. On je i danas živ, ali nije poznato gdje se nalazi. On može da svjedoči šta se dogodilo. Enes Handžić je po povratku podigao cijelu policiju na noge, tragajući za Željkom Milošem, ali ga nije našao." Niko Džaja i Mihovil Strujić se i dalje nalaze na spisku nestalih. Jedan od rođaka Željka Miloša, kojeg je kontaktirao novinar Dana, kaže da mu nije poznato gdje se Miloš danas nalazi.

Sijamija svjedoči i o nestanku i ubistvu Vinka Ivkovića: po njemu, ubio ga je Bošnjak iz Bugojna, kome je brat poginuo u sukobima sa HVO-om. "Uz dozvolu Enesa Handžića, on je Ivkovića strpao u auto i odvezao. Otišao sam na lice mjesta i psovao ga što je to uradio. Odgovorio mi je da ga je ubio jer je on njemu ubio brata. Rekao mi je da mu ga je Enes dao", kaže Sijamija. Tijelo ubijenog je pronađeno i ekshumirano još prije četiri godine. Novinar Dana nije uspio kontaktirati osobu za koju Sijamija tvrdi da je ubila Ivkovića. Nije poveden bilo kakav krivični postupak u ovom slučaju, iako se navodni ubica nalazi u Bugojnu.

Uz Sijamiju, postoje svjedoci čak i ubistva na ulici, ispred baze VP-a u zgradi BH Banke. Jedan od njih, koji je u to vrijeme bio u uniformi Armije BiH, i dan-danas ne smije da govori pod svojim imenom: "Vidio sam ubistvo Nike Grabovca. Ubica ga je izveo iz zgrade i ubio na ulici, govoreći da je 'ubio najvećeg ustašu'. Njegovo tijelo je satima ležalo na ulici. Vidio sam i ko je ubica. Policija ga je odvezla i pustila nakon pola sata. Sve donedavno taj ubica je bio na policijskoj dužnosti. Ja nemam povjerenja ni u policiju niti u sud u Travniku. Zbog toga ne želim da mi navodite ime, ali i ja i mnogi drugi smo spremni da svjedočimo ako nam se garantuje sigurnost i regularnost suđenja." Novinar Dana je posrednim putem zatražio razgovor sa navodnim ubicom, ali nije uspio.

Sijamija navodi nekoliko razloga za svoju odluku da svjedoči o ratnim zločinima na području Bugojna. Prvi razlog su ponovljeni pokušaji njegovog ubistva, ali ima ih još: "Nemam ništa da krijem, niti da se bojim. Oni su danas bogati, a ja sam nakon 32 godine radnog staža ostao bez posla i živim kao podstanar." Prošle godine Sijamija je napustio Vojsku Federacije BiH. I sam je bio na spisku 440 ljudi koje su bugojanski Hrvati prijavili kao odgovorne za ratne zločine u ovom gradu. Pored sumnji za bezrazložno privođenje bugojanskih Hrvata, Sijamiju terete i za ubistvo Marka Bartulovića. Prema podacima MKCK-a, posljednja vijest o ovom Bugojancu je zabilježena 27. jula 1993. na lokacijama Poriće - Bugojno. "Bartulović je ubio mog oca za glavicu kupusa 23. novembra 1971. godine. Osuđen je na 12 godina u Banjoj Luci i izdržavao je kaznu zatvora u Zenici. Bio je komandant domobrana. Ljudi misle da sam ga ja ubio, sveteći oca, ali to nije istina. Ako neko ima dokaze da sam ubica, spreman sam da odgovaram", kaže Sijamija.

Sijamija se sjeća posjete Dragice Galić, supruge nestalog Zorana Galića: "Došla je i pitala me šta znam o njenom Zoranu. Imala je potvrdu da je odveden sa stadiona. Znao sam samo da je odveden na Rostovo. Otišao sam kod Enesa Handžića, koji je tada bio ministar policije u Travniku. Rekao sam mu za posjetu Dragice Galić, ali on je sve to ismijavao. Tada smo se Handžić i ja razišli. Rekao sam mu da ću svakog sljedećeg dovesti njemu, pa nek on odgovara."

Handžić negira optužbe Sijamija optužuje političke, policijske i vojne dužnosnike u ratnom Bugojnu, a najteže Enesa Handžića, tadašnjeg pomoćnika komandanta 307. brigade Armije BiH, tvrdeći da je njegovo ime u potpisu na naredbama o privođenju Hrvata koji su poslije nestali ili ubijeni. Optužbe protiv tadašnjih političara su posredne i izvedene kroz njihovu vezu sa Handžićem. Sijamija tvrdi da su tadašnji ključni ljudi Bugojna svaki drugi dan u 17 sati dolazili u bazu Vojne policije u zgradi BH Banke kako bi im Handžić podnio izvještaje o svemu što se događa. "Handžić nije ništa radio bez njihovog znanja i odobrenja", tvrdi Sijamija. Na spisku ljudi koji su, prema Sijamijinim tvrdnjama, morali znati za zločine u Bugojnu, nalaze se i oni koji su tada i sada bili u vrhu vlasti u Bugojnu i Srednjobosanskom kantonu: novinar Dana, i pored više posjeta Bugojnu i Travniku, nije ih uspio kontaktirati.

Enes Handžić je diplomirani ekonomista iz Donjeg Vakufa koji od 1988. radi u policiji. Prije rata je bio komandir SJB u Donjem Vakufu. Nakon okupacije i progona Bošnjaka iz ovog grada, Handžić je prešao u Bugojno kao izbjeglica. Bio je pomoćnik komandanta za bezbjednost 307. brigade i, putem komandira čete VP-a, nadređeni Enisu Sijamiji. Poslije rata je bio ministar unutrašnjih poslova Srednjobosanskog kantona. Od 1. septembra 1999. do 12. marta 2002. bio je šef interne kontrole FMUP-a. Tada je Misija UN-a objavila da je komesar IPTF-a oduzeo akreditacije za rad grupi policajaca, među kojima su bili Enes Handžić i Senad Dautović, načelnik PU Bugojno. Handžiću i Dautoviću su oduzete akreditacije jer su "zbog svojih ratnih pozicija u Trećem korpusu Armije BiH 1993. imali komandnu odgovornost nad zatvorima u kojima su nezakonito zatvarani i zlostavljani Srbi i Hrvati u Bugojnu".

Nakon odluke komesara IPTF-a za BiH, Bugojno je 14. marta izlijepljeno plakatima sa slikom Senada Dautovića kojima su građani pozivani na potpisivanje peticije za podršku "svome komandantu". Sedam mjeseci kasnije, u noći između nedjelje i ponedjeljka, 13/14. oktobar, Senad Dautović je fizički napadnut: Kantonalni MUP u Travniku potvrđuje ovaj napad, no ne zna ko su napadači: "Istraga je u toku", kažu, odbijajući da objašnjavaju i težinu povreda.

Enes Handžić u razgovoru za Dane objašnjava da je odluku o formiranju centralnog zatvora na stadionu "Iskre" donijelo Ratno predsjedništvo Bugojna: "Oni nisu hapšeni, oni su se sami predavali. Kako padne koja bojna HVO-a, tako se i predaju. Zatvor je osnovan kako bi se spriječilo bezakonje i mogući revanši. Svrha centralnog zatvora je bila čuvanje Hrvata radi kasnije eventualne razmjene. Ljudi su tada svakodnevno ginuli u Bugojnu i okolici. Zatvorenici su imali iste uslove kao i građani, jer vode nije bilo ni za koga u Bugojnu, a jeli su što i mi. Istina je da sam odobravao policiji da nekoga odvede i privede, ali za to je uvijek postojao razlog. Uglavnom je to bila potreba da neko od njih iz različitih razloga ode do kuće. Nikada nikome nisam ni pismeno ni usmeno naredio da bilo koga ubije. Ja ništa ne krijem. Nisam mogao u teškoj ratnoj situaciji u Bugojnu da vodim istrage o nestanku pojedinih ljudi. Bošnjaci su svakodnevno ginuli i neko bi me tada ubio da sam počeo da istražujem gdje je ko nestao. Samo znam da je neku istragu o tome vodila Vojna bezbjednost Trećeg korpusa i da su oni zaključili da su ova lica koja se vode kao nestala pobjegla iz zatvora." Handžić vjeruje da je nepravedno otpušten iz policije i najavljuje da će pokrenuti sudski postupak: "Dobio sam jedan certifikat da nisam kriv, jer je odbačena optužnica iz Livna. Ne znam koliko još potvrda mi treba da se ovo okonča."

Uslovna kazna Prema njegovom objašnjenju, Sijamija ga optužuje jer je dva puta odbio da ga primi u policiju: "Rekao sam mu da ga neću primiti u policiju zbog starosti, jer nema kursa i jer je ubio desetogodišnjeg dječaka. On je ponovo došao i rekao da je za to ubistvo osuđen uslovno. Rekao sam mu da ni zbog toga ne može u policiju. Otada počinju prijetnje."

Novinar Dana je provjeravao ovu tvrdnju Enesa Handžića u kantonalnim i općinskim sudovima i tužilaštvima Zenice, Travnika i Bugojna, ali nigdje nije bilo moguće pronaći spis u kome je Sijamija okrivljen za ratno ubistvo dječaka. U zeničkom kantonalnom tužilaštvu tvrde da su za ovom presudom tragali iz više federalnih organa i iz Ureda ombudsmana, ali nigdje nema sudskog spisa. U Bugojnu su potvrdili da je Sijamija kažnjen uslovno za ovo ubistvo, ali nisu znali gdje je spis. Enis Sijamija je spremno objasnio slučaj u kome je u ljeto 1994. godine smrtno stradao maloljetni Senad Alibegović: "Tog dana je u Bugojnu na mene pucao jedan vojnik koga sam otpustio iz Vojne policije. Bio sam u noćnoj patroli i na putu sam primio jednu djevojku u kola. Parkirali smo auto u selu Stanići i jeli trešnje, kada sam čuo pucketanje crijepa na daljini od 50-ak metara. Otvorio sam prozor i dva-tri puta pitao povišenim glasom ko je. Djevojka koja je bila sa mnom je počela da vrišti. Upalio sam auto i pomislio da bježim, ali sam se plašio da mi nisu postavili zasjedu. Ta četvorica maloljetnika su bila poslana po zadatku. Trebalo je preći 800 metara do ceste. Uzeo sam pušku sa zadnjeg sjedišta i mahinalno ispalio osam-devet metaka kroz prozor. Otišao sam u bazu VP-a i prijavio slučaj." Prema sudskim dokumentima koje Sijamija pokazuje, prvostepenom presudom je proglašen krivim za ubistvo iz nehata i teške tjelesne povrede. Žalio se Višem sudu u Zenici, koji je ukinuo ovu presudu i naredio ponovno suđenje. Na ponovljenom suđenju Sijamija je osuđen uslovno.

Između Travnika i Haaga Pristalice ljudi koje Sijamija tereti za ratne zločine tvrde da on sve to radi iz mržnje, navodeći da je čak i "kašikaru" sam sebi postavio pod auto. Prema njihovim tumačenjima, Sijamija je "dobio novac da javno iznosi takve optužbe i svojim nalogodavcima je obećao dokumente i dokaze koje jednostavno nema". Sijamija poriče da je plaćen za takve istupe od bilo koga, ali potvrđuje da je bilo ljudi u Bugojnu koji su od porodica nestalih Hrvata uzimali novac za lažne informacije o sudbini njihove rodbine. "To je sve samo haranga", tvrdi jedan od čelnih bošnjačkih političara u Srednjobosanskom kantonu, tražeći da ne bude imenovan. U raspravama o optužbama i oslobađanjima od krivice svako vidi drugačije političke motive.

Istinu će utvrditi sudovi, ako ne lokalni u Travniku, onda Haški sud. Za sada nije formalno poznat odnos Haškog tribunala prema odgovornosti za počinioce ratnih zločina u Bugojnu i za nestanak dvadeset i jednog Hrvata. Tek nedavno, Haški tribunal je uputio Kantonalnom tužilaštvu u Travniku zahtjev da odustane od optužnice bivšeg tužilaštva Herceg--Bosne u Vitezu protiv Hadžihasanovića i ostalih jer je Haški sud preuzeo ovu istragu. Za Sijamijino svjedočenje je zainteresovana odbrana generala Hadžihasanovića. Ovom divizijskom generalu Armije BiH je, između ostalog, tačkama 3. i 4. optužnice stavljeno na teret "da je znao ili imao razloga da zna da jedinice Vojne policije OG 'Zapad' i 307. brigade Armije BiH pripremaju, planiraju ili sprovode zatvaranje, ubijanje ili surovo postupanje prema bosanskim Hrvatima i Srbima na nizu lokacija u Bugojnu". U optužnici se navode lokacije Gimnazije, samostana, Salona namještaja "Slavonija", "Iskrinog" stadiona, Osnovne škole "Vojin Paleksić" i zgrade BH Banke. "Svim logorima i zatvorima je upravljala Vojna policija OG 'Zapad' 3. korpusa i vojnici 307. brigade 3. korpusa", navodi se u optužnici. Hadžihasanović je bio komandant 3. korpusa od 14. novembra 1992. do 1. novembra 1993. godine, kada ga je zamijenio također optuženi general Mehmed Alagić. Generalu Alagiću se ne stavljaju na teret zločini u Bugojnu. Sijamijine tvrdnje da je Enes Handžić, kao pomoćnik komandanta 307. brigade, primao naredbe od članova Ratnog predsjedništva Bugojna stoga su izuzetno vrijedne za Hadžihasanovićevu odbranu. U ovom haškom slučaju nije riječ o samom zlu kao takvom, nego o odgovornosti za kontrolu zla i kažnjavanje zločina. U Haagu se raspravlja o odgovornosti onih koji su trebali da spriječe zločine ili kazne zločince, a Travniku očito ostaje odgovornost za samo kažnjavanje zločinaca koji su naredili ili izvršili pojedine zločine.

"Imamo stotinu Ivkovića"

Prema podacima hrvatskih istraživača ratnih zločina i MKCK-a, na području Bugojna od jula do novembra 1993. nestalo je 26 Hrvata koji su bili u zatočeništvu pod nadzorom Vojne policije Armije BiH. Od toga su tijela četvorice naknadno pronađena, a Željko Miloš se pojavio živ. Od grupe dvadeset i jednog nestalog Hrvata iz Bugojna, do sada je pronađeno i identifikovano tijelo samo Vinka Ivkovića. 1. Niko Džaja, sin Branka, rođen 1959, zapovjednik Prve bojne HVO Bugojna, registrovan od strane MKCK-a pod brojem BAZ-311266-01, prema podacima MKCK-a, posljednji put viđen je 23. jula 1993. u Bugojnu; prema Sijamijinom svjedočenju, krajem septembra 1993. odveden sa kopanja rovova u Pruscu i doveden u bazu VP-a u zgradi BH Banke u Bugojnu; Sijamija tvrdi da je nakon toga Džaja odvezen na Rostovo. 2. Dragan Erkapić, sin Vlade, rođen 1956, zapovjednik Druge bojne brigade HVO Bugojna; registrovan od strane MKCK-a pod brojem BAZ-368902-01; posljednji put viđen 27. oktobra 1993. u Bugojnu. 3. Miroslav Dilber, sin Josipa, rođen 1964, zapovjednik Treće bojne brigade HVO Bugojna; registrovan od strane MKCK-a pod brojem BAZ-368634-01; posljednji put viđen 20. oktobra 1993. u Bugojnu. 4. Franjo Jezidžić, sin Dragutina, rođen 1954, načelnik IDP-a HVO Bugojna; registrovan od strane MKCK-a pod brojem HRZ-019355-01; posljednji put viđen u novembru 1993. u Bugojnu. 5. Stipica Zelić, sin Dragana, rođen 1954, zapovjednik Vojne policije HVO Bugojna; registrovan od strane MKCK-a pod brojem BAZ-311267-01; posljednji put viđen 21. jula 1993. u Bugojnu. 6. Mario Subašić, sin Frane, rođen 1958; registrovan od strane MKCK-a pod brojem BAZ-105444-01: posljednji put viđen 2. augusta 1993. godine. 7. Mihovil Strujić, sin Stipe, rođen 1949; registrovan od strane MKCK-a pod brojem BAZ-102358-01; posljednji put viđen u julu 1993. u Bugojnu; Sijamija svjedoči da je zajedno sa Džajom dovezen iz Prusca i potom odvezen na Rostovo. 8. Zdravko Juričić, sin Matka, rođen 1937; registrovan od strane MKCK-a pod brojem BAZ-368927-01; posljednji put viđen 7. oktobra 1993. u Bugojnu. 9. Jadranko Gvozden, sin Pere, rođen 1957; registrovan od strane MKCK-a pod brojem BAZ-102356-01; posljednji put viđen u julu 1993. godine. 10. Marko Bartulović, sin Dragutina, rođen 1941, registrovan od strane MKCK-a pod brojem BAZ-107141-01, posljednji put viđen 27. jula 1993. u Poriću - Bugojno. 11. Zoran Galić - Šprajco, sin Drage, rođen 1955; registrovan od strane MKCK-a pod brojem BAZ-368034-01; posljednji put viđen 13. novembra 1993. u Bugojnu; Sijamija tvrdi da je odvezen na Rostovo. 12. Branko Crnjak, sin Drage, rođen 1960; registrovan od strane MKCK-a pod brojem BAZ-104897-01; posljednji put viđen 8. oktrobra 1993. u Bugojnu. 13. Perica Crnjak, sin Zvonimira, rođen 1958; registrovan od strane MKCK-a pod brojem BAZ-368834-01; posljednji put viđen 27. oktobra 1993. u Bugojnu. 14. Perica Kovačević, sin Ljupka, rođen 1952; registrovan od strane MKCK-a pod brojem BAZ-368904-01; posljednji put viđen 24. jula 1993. u Bugojnu. 15. Vinko Ivković, sin Bože, rođen 1960; registrovan od strane MKCK-a pod brojem BAZ-105445; nestao 3. augusta 1993. u Bugojnu; prema Sijamijinom svjedočenju, odveden i ubijen od poznatog ubice; tijelo pronađeno, ekshumirano i identifikovano sredinom aprila 1999. godine; prva identifikovana žrtva iz grupe dvadeset i jednog nestalog Hrvata. 16. Nikica Miloš, zvani Kardelj, sin Joze, rođen 1947; registrovan od strane MKCK-a pod brojem BAZ-368838-01; posljednji put viđen 19. oktobra 1993. godine. 17. Nikica Miloš, sin Dragutinov, zarobljen je 25. srpnja 1993. godine. Iz logora odveden 15. studenog 1993. i od tada se o njemu ništa ne zna. 18. Ivo Miloš, sin Nine, rođen 1971; registrovan od strane MKCK-a pod brojem BAZ-368922-01; posljednji put viđen 28. oktobra 1993. u Bugojnu. 19. Ante Markulj, sin Pave, rođen 1963; registrovan od strane MKCK-a pod brojem BAZ-368644-01; posljednji put viđen u julu 1993. u Bugojnu. 20. Dragan Miličević, sin Joze, rođen 1966; registrovan od strane MKCK-a pod brojem BAZ-368621-01; posljednji put viđen 15. novembra 1993. u Bugojnu. 21. Niko Zlatunić, sin Petra, rođen 1969; registrovan od strane MKCK-a pod brojem BAZ-368953-01; posljednji put viđen u oktobru 1993. u Bugojnu. Ivo Zelić, predsjednik Udruge poginulih i nestalih Hrvata i pripadnika HVO-a Općine Bugojno i predsjednik Općinskog vijeća Bugojno ispred HDZ-a, tvrdi da je broj ubijenih i nestalih daleko veći: "Jedini razlog zašto se izdvaja ova grupa jeste da su ovi ljudi bili živi, čak i mjesecima nakon sukoba, da su registrovani od MKCK-a kao zarobljenici, a onda je neko sebi uzeo za pravo da ih odvodi i ubija. Ako im je trebalo suditi, onda je to trebalo da rade sudovi, a ne da neko samovoljno presuđuje i izvršava kazne. Imamo stotinu primjera poput Ivkovića, u kojima su tijela ubijenih ekshumirana i identifikovana, ubice poznate, a niko nije poveo bilo kakav sudski postupak protiv ubica." Prema Zelićevim podacima, do sada je ekshumirano 120 tijela Hrvata i u oko 95 posto slučajeva je utvrđena nasilna smrt, dok se 36 osoba hrvatske nacionalnosti smatra nestalim.

Arhiva Dani
279