U samoj osnovi, šta je taj naš grad? Šta obuhvata ta riječ Aleksandrija?

(Lawrence Durrel: Aleksandrijski kvartet)

"Sa gledišta helenističke kulture, najsjajniji uspjeh III vijeka prije Krista bio je grad Aleksandrija." Ovako u svojoj uzornoj Povijesti zapadne civilizacije Bertrand Russel opisuje značaj ovog egipatskog grada. U prvoj, naslovnoj pjesmi svoje nove knjige Devet Alexandrija Semezdin Mehmedinović veli: Prema mome proračunu, koji mogućno nije potpun/ U Americi je devet gradova s imenom Alexandrija./ Kartografija novog/ Nastala je na principu ucrtavanja/ Starog svijeta preko oceanskog indiga… Na kraju iste pjesme pjesnik će reći kako samo uz potpuno uvjerenje/ Da je cjelina svijeta sačuvana/ Mogu zamisliti pokret/ Iz jedne u drugu američku Alexandriju,/ na isti egipatski dok.

Uz knjigu Devet Alexandrija nema nikakve, čak ni najkraće moguće, pjesnikove biografije, nema one poznate bilješke o piscu, nema bibliografije, čak ni godine rođenja. No Mehmedinovićevog čitatelja ovo ne čudi. Na kraju prvog izdanja svoje prethodne knjige (Sarajevo Blues, "Svjetlost", Sarajevo, 1992) autor je zapisao: "Semezdin Mehmedinović, rođen 1960. godine, do sada je objavio dvije knjige pjesama; uređivao je neke časopise, listove. Nerado sam piše vlastitu biografsku bilješku; nerado uopće piše i osjeća nelagodu zbog toga što napisano pokazuje. Smatra da je pisanje krajnje ličan posao koje ima nekog smisla samo ako je vježbanje za posljednju rečenicu."

Kod publiciranja Devet Alexandrija nelagoda je valjda prevladala uobičajenu izdavačku logiku; treba ipak reći da svaki Mehmedinovićev čitatelj dobro poznaje cjelokupni njegov opus. Dvije knjige koje su prethodile Sarajevo Bluesu su Modrac ("Svjetlost", Sarajevo, 1984) i Emigrant ("Zadrugar", Sarajevo, 1990), a Sarajevo Blues je 1995. godine izišao u proširenom izdanju kod izdavača koji je objavio i Devet Alexandrija, Popovićevog "Durieuxa" dakle, a tri godine kasnije prevod na engleski iste knjige iz pera Ammiela Alcalaya tiskao je Ferlinghettijev "City Lights" iz San Francisca. Isti će nakladnik, po svoj prilici, objaviti i Nine Alexandrias, s potpisom istog prevoditelja također.

Soneti, vrata, kadilak Devet Alexandrija sastoji se iz tri dijela (kao i sve dobre knjige, kazao bi Bela Hamvas). U prvom dijelu je trideset pjesama, varijacija na formu soneta, drugi dio je ciklus Ova vrata nisu izlaz sa dvadeset i jednom nenaslovljenom pjesmom, dok treći epiloški dio predstavlja osmodijelna pjesma 8 stvari o kadilaku. Prvih trideset pjesama napisano je - po bilješci samog Mehmedinovića, na putu Alexandria - Washington D.C. - Chicago - Philadelphia - Alexandria od 19. do 28. septembra 2001. Mehmedinović je, dakle, proveo deset dana na putu kao u nekoj parafrazi Kavafijevih stihova Uglavnom se svidio u Aleksandriji/ za tih deset dana svoga boravka, a kao plod tog desetodnevnog putovanja željeznicom čitatelju se nudi trideset pjesama: Devet Alexandrija, Sufizam, Pound, Zatvorski krug, Istok i zapad, Funkcija srca, JFK, Santa leda, Način čitanja knjige, Mit i tekst, Slika vremena, Crvena stijena, Arcosanti, Zastava, Maorska česma, After Spicer, Hotelska soba, Fontana, Put u Kosmos, KGB, Otvoreni dijalog, Mormonski arhiv, Izmaglica, Esej o tetovaži, Manifest opreza, Nova umjetnost, Pitanje autorskih prava, Za tugu kontinenta, Kišna zona, Vrata uspravljena na vjetru.

Nabrajam ovdje naslove pjesama jer se iz njihove asketske kratkoće ponešto simbolički zrcali Mehmedinovićeva poetika. Slutim već da će lokalni profesori i povjesničari književnosti porediti ove pjesme Mehmedinovićeve sa sonetima Skendera Kulenovića na liniji poetske forme i zajedničke nacionalne pripadnosti dvojice pjesnika, no u pravu je Miljenko Jergović kad kaže da je ovo knjiga izvan tokova i bliskih veza na jeziku na kojem je napisana. Najkraće rečeno, Devet Alexandrija prva je naša američka knjiga, knjiga usporediva s najboljim evropskim umjetničkim uvidima u Ameriku, s Baudrillardovom Amerikom, nekim pjesmama Milosza i Brodskog, filmovima Wendersa, esejima Itala Calvina, pjesmama grupe U2. Jer u ovih trideset pjesama iz knjige Devet Alexandrija Mehmedinović nam daruje najljepši inventar standardnog američkog imaginarija: kombinaciju boja sa američke zastave kao reminiscenciju na Paris, Texas, farove kamiona sa famozne Route 66 (to je onaj autoput za koji Bono veli da može pričati; 66 the highway speaks), kauboja s reklama za Marlboro, JFK-a, Indijance, Las Vegas, neonske reklame…

Sve je ovo protkano suptilnim vezama s njegovim ranijim radovima. Kad Mehmedinović Rumija opisuje kao pjesnika rođenog u Afganistanu, čovjek ne može da se ne sjeti mrvi hašiša iz Afganistana iz pjesme U ateljeu; Mehmedinovićevi stihovi o američkoj zastavi prizivaju pjesmu August, 1989., u kojoj stari pjesnik/ U prenatalnom položaju/ Spava/ Umotan u državnu zastavu; američko putovanje željeznicom priziva sliku otpravnika vozova koji čekićem kucka u točkove lokomotive iz Bjegunca; zapis o tetovažama JNA na rukama bosanskih vojnika ima sjajan nastavak u pjesmi Esej o tetovaži, gdje pjesnik otkriva da se on osobno nikad nije odvažio pred iglom/ Što treba uzeti kao posljedicu/ Antifašizma:/ U društvu osjetljivom na nježni epiderm svijeta/ Živo je bilo sjećanje na holokaust.

Ovakve podudarnosti ne iznenađuju, međutim, Mehmedinovićevog čitatelja. On se mnogo puta potvrdio kao jedan od onih rijetkih pjesnika sa, kako bi Kiš kazao, savršenim sluhom, on koji je još 1990. godine napisao tekst Slika rata, u kojem veli, rezignirano, no ne sumnjajući, Jednom će doći rat. Kao što je, uostalom, još prije rata napisao i to da svaki bosanski san o Americi završava nekom pizdarijom, što u kontekstu knjige Devet Alexandrija, tog ukoričenog bosanskog sna o Americi, može djelovati tek ironično.

U ciklusu Ova vrata nisu izlaz nailazimo na neke od najljepših ljubavnih pjesama na našem jeziku koje se opet nastavljaju na prijeratnu Vratim se kasno noću ili ratnu Rat, sa stihovima poput: I još me drži oduševljenje muškarca/ Čiji svijet postoji samo ako se oslanja na jednu ženu/ Ja sam, u stvari, tamo gdje si ti/ Da bih tvome umoru udahnuo smisao. Tu je i pjesma gdje se Mehmedinović prisjeća svoje težnje o obnovi predstave o Isusu-dječaku koji se čudi, koja će čitatelja Sarajevo Bluesa podsjetiti na onu predivnu sliku iz zapisa Opljačkane radnje gdje se tvorničko pakiranje košulja tumači kao marketinški podsmijeh patnjama onog divnog jevrejskog mladića. Napokon, završni stihovi završne pjesme 8 stvari o kadilaku savršeno epiloški zatvaraju Mehmedinovićev američki blues: Nisam slikar, ali vjerujem/ Da se na hiperrealnoj slici svijeta/ Može zasnovati američki misticizam.

A sip of wine, A cigarette… U već spomenutoj naslovnoj pjesmi Mehmedinović spominje uvjerenje o sačuvanoj cjelini svijeta. Indikativno je da njegove pjesme nastaju baš u momentima kad se cjelina svijeta naizgled ruši: Sarajevo Blues nastaje u prvim danima opsade, a Devet Alexandrija tek nekoliko dana nakon onog famoznog i amblematskog jedanaestog septembra. U tom kontekstu posebno svjetlo zadobija i pjesnikov nepotpuni proračun o tome koliko Alexandrija ustvari postoji. Jer u svojim stihovima Mehmedinović kao da kroji novu, onostranu, desetu Alexandriju, poput onih prvih američkih doseljenika koji su prelazili oceanski indigo vjerujući da idu načiniti novi Jeruzalem.

A Aleksandrija i Jeruzalem u simboličnom bi smislu mogli biti gradovi paradigme. Jeruzalem je grad jedne knjige, Aleksandrija grad mnogih knjiga; Jeruzalem je grad bogomolja, Aleksandrija grad biblioteke; Jeruzalem grad dogme, Aleksandrija grad gnostika; Jeruzalem - semitski grad, Aleksandrija - helenistički grad; Jeruzalem - grad tradicija koje koegzistiraju jedna pokraj druge, Aleksandrija - paradigmatski kosmopolitski grad, grad melangea, mixa i sinkretizma, grad gdje se - kako kaže Lacarriere - stapaju egipćansko, grčko, rimsko paganstvo, koptsko kršćanstvo, judaizam, neoplatonovske filozofije, hermetizam i drugi sistemi.

U ove druge sisteme spada svakako i islam: Mehmedinović je nekoć rekao kako mu nešto zadrhti u plućima kad vidi munaru, a u Otvorenom dijalogu iz Devet Alexandrija, na pitanje kakav je on musliman, odgovara: Bijeli. Mehmedinović je pjesnik koji nam u svojim stihovima stvara, dakle, pribježište, refugium, desetu Aleksandriju; njegovi su stihovi ona magična šifra o kojoj govori Aleš Debeljak, šifra koja otključava ulaz između vječno mladih predjela duha, u kojima ćemo uvijek biti kod kuće.

Zbog svega toga, u skučeni suvremeni bosanski književni kontekst ova knjiga ulijeće kao meteor, kao gotovo potpuni incident. U našem posve poremećenom sustavu vrijednosti gdje si svaka šuša utvara da je nezamjenljivi nacionalni klasik i genij, gdje se jednim potezom pera, bez imalo krzmanja, licitira sa komplimentima tipa knjiga godine, decenije, stoljeća, svih vremena, Mehmedinovićevoj knjizi nema mjesta. No to je također i najveći kompliment koji joj se ovdje može dodijeliti. Nije njoj mjesto u antologijama, hrestomatijama, edicijama, na sterilnim promocijama gdje se glumci prenemažu, kao uostalom ni na kafanskim kvazikulerskim dernecima. Na svom posljednjem albumu Ten New Songs Leonard Cohen ima pjesmu Alexandra Leaving, napisanu po motivima stihova Konstantina Kavafija. U njoj grad Alexandrija postaje žena Alexandra. Devet Alexandrija je knjiga koju treba čitati uz tihu glazbu Cohenovu, uz balkansko crno vino (iz Hercegovine ili sjeverne Grčke) i jaku cigaretu (kako kaže sam Cohen: A sip of wine, A cigarette…), uz onu kišovsku kišu. To je knjiga za sve koji vole gradove i žene, grad i ženu, za one koji ne znaju odvojiti uspomenu na kuću od kuće same, za ljude koji slute da su prva iskustva inače besmislena, za nas koji stojimo na globusu ukoso kao na čestitki Unicefa nacrtano dijete, za nas koji čitamo knjige u baštama kafea, za sve koji sve ljudske namjere u povodu zastave uzimamo s krajnjim nepovjerenjem i za koje zastava postoji tek kao čista namjera vjetra.

Arhiva Dani
279