o 1993. godine Milena Pejić, po zanimanju upravni tehničar, radila je kao sekretar u Osnovnoj školi "Miroslav Antić" u Borkovićima, mjestu udaljenom desetak kilometara od Banje Luke, a onda je, nakon 24 godine radnog staža, dobila otkaz sa posla. Pune tri godine Milena je protestirala pred zgradom škole, a kada protesti nisu rezultirali vraćanjem na posao, odlučila je da promijeni lokaciju i otišla u park prekoputa zgrade Vlade RS-a. Tamo je formirala svoj "ured": na jedno ćebe poredala je sudske spise, rješenja, flašu vode i nešto hrane, drvenu stoličicu prislonila je uz drvo kestena, a na tri susjedna stabla postavila panoe od tankog papira na kojima je "opisala svoj problem".

Po kiši, snijegu, suncu, ona već četiri godine na tom mjestu traži svoju pravdu: svakog radnog dana od osam do četiri.

Limara za direktora Milena nije bila raspoložena za razgovor prilikom prvog susreta, pa nam je rekla da se gubimo i produžimo svojim putem, jer "ona dobro zna kakvi su novinari sorta, jer su o njoj pisali da je luda".

"I vi hoćete da me napravite ludom, da imate temu", uzbuđenim glasom povikala je na nas. Riješili smo da joj damo malo vremena, te smo u pauzi odlučili porazgovarati sa nekim od Mileninih komšija - ministara. U holu Vlade RS-a dočekali su nas portiri koji su se nasmijali kada smo objasnili zašto nam treba ministar prosvjete ili pravde: "Gospođo, ma nije ona baš čitava, malo ko iz ove zgrade na nju obraća pažnju. Mislimo da je dobila nekakvu odštetu, a ona ne odustaje i stoji tu nekoliko godina." Našu pažnju, međutim, privukao je sredovječni gospodin, koji se predstavio kao profesor na Prirodno-matematičkom fakultetu u Banjoj Luci i iskritikovao portire što za Pejićku govore da je luda, objasnivši im da on poznaje njenu porodicu. "Znate, možda je žena malo potresena, ali luda nije. Njen muž je nekada bio vrhunski maratonac, a i sinovi su joj fini. Nisu incidentna porodica. Znam i direktora škole Vinka Lolića i mislim da nije loš čovjek, iako ga ona stalno proziva. Što je pozadina cijelog tog slučaja, stvarno ne znam, ali ona je zasigurno normalna osoba", održao je profesor portirima pedagošku lekciju.

Pomalo zbunjeni, ponovo smo se zaputili prema Mileninom "radnom mjestu".

"Jesu li vam oni unutra rekli da sam poremećena? Jesu!", dočekala nas je uporna štrajkačica. "Imam ja potvrdu ljekara da sam normalna, a reći ću vam zašto mi se sve ovo dešava: Zato što Milena zna za neke mutne radnje koje su se dešavale u školi 'Miroslav Antić' od 1993. godine. Tadašnji pomoćnik ministra prosvjete Ljubomir Zuković, a danas inspektor u prosvjeti Zlatko Kelečević, zajedno sa inspektorom Željkom Loganinom i Draganom Batorom, za školsku '93/94. ispisali su svjedočanstva za 140 učenika, iako nisu išli u školu zbog ratnih okolnosti. Ja sam to javno iznijela, što me koštalo gubitka zaposlenja. Drugo, tadašnji direktor Nedeljko Knežević iznenada je otišao u nastavnike i sobom ponio 200.000 maraka namijenjenih adaptaciji zgrade koja je prokišnjavala. Treća stvar je što su inspektori Kelečević i Loganin za direktora škole poslije odlaska Kneževića imenovali limara. Kelečević je javno na TV-u rekao da onaj koji je na sudu rekao da je direktor limar, nikada neće sjesti na svoje mjesto, a to se odnosilo na mene", iznijela je Pejićka svoja saznanja o kojima nije htjela da šuti. Pokazala nam je rješenje sudije Mirele Jagodić broj 77-7/94 kojim se OŠ "Miroslav Antić" kažnjava sa tadašnjih 500 KM zbog imenovanja limara na mjesto direktora.

Slušaj muziku! Potom je, priča Milena, posljednji i još aktuelni direktor škole Vinko Lolić na njeno radno mjesto imenovao izvjesnu Gordanu Pavlović, iako je u konkursu koji je bio istaknut na vratima škole, izričito naveo da u obzir dolazi muškarac.

Pejićka je sudskim putem, tačnije rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci od 13.11.2001. godine, koje je potpisao sudija Draginja Đukić, vraćena na mjesto sekretara škole, što nije ispoštovano. "Ja sam se poslije odluke javila u školu, ali mi je direktor Lolić rekao: 'Evo, sjedi tu pored Gordane i slušaj muziku.' A, šta je to? Vraćanje na posao? Ne, to je provokacija." Milena je priznala da prima određenu nadoknadu, ali i to da ona ne želi ići u penziju, jer ima tek 47 godina, te da je pravo na rad jedini način da čovjek dokaže da postoji, da bude dostojanstven. "Donijet ću i dušek i ovdje ću da protestujem još dvadeset godina, neće ni njihova do zore gorjeti", odlučna je ona.

Kontaktirali smo i inspektora prosvjete, nekadašnjeg pomoćnika ministra pravde Zlatka Kelečevića. On je rekao da se ne radi o ženi koja je izgubila razum, već o bezobraznoj osobi kojoj je on mnogo pomogao i vratio je na posao. "Ona i dalje prima platu škole u kojoj je radila, ali uporno nastavlja da glumi žrtvu. Nije htjela da bude bibliotekar u mjestu udaljenom par kilometara od Banje Luke, odbila je i mjesto čistačice. Mene je izabrala kao jedinog krivca za sve njene probleme. Nije ona siromašna kada može da svaki dan plaća dvije marke za prevoz do centra grada. I onda je čudno što ozbiljna novina kakvi su Dani pravi priču o Mileni Pejić", rekao je Kelečević i još demantovao Pejićkinu tvrdnju da je iz škole u ratnim godinama odneseno 200.000 maraka, riječima: "Ma, gdje ste vi to vidjeli da škola raspolaže tolikim novcem."

Na našu opasku da u cijeloj priči, s obzirom na sudske spise i rješenja, ima i dima i vatre, jer je Milenu izvjesni Luka Stojčić iz mjesta Bistrica u oktobru 1993. maltretirao i to uz asistenciju jednog komandira milicije, zbog čega su obojica i sudski kažnjeni, Kelečević je kazao kako su "protesti postali Milenina strast".

Zbilja, rijetka i čudna strast. No, ono što je fakat i bit Milenine, kako reče inspektor, strasti, jeste sudsko rješenje od novembra 2001. godine kojim se ona treba vratiti na radno mjesto sekretara Osnovne škole "Miroslav Antić", a koje nikada nije ispoštovano.

Arhiva Dani
279