prosincu 1991. sarajevska "Svjetlost" objavila je antologiju hrvatskoga pjesništva, koje sam autor, i koja se zvala kranjčevićevski i sarajevski Iza spuštenijeh trepavica. Knjiga je počinjala stihovima Goranove Jame, stihovima zapečaćenim krvlju pjesnika, njegovim bezimenim grobom negdje u hladnim bosanskim planinama.

U ožujku 1992. izdavač (tad najmoćniji izdavač na Balkanu) organizirao je predstavljanje antologije. O značaju hrvatskog pjesničkog genija i načinu na koji je on prezentiran govorio je tad Alija Isaković. Prezentacija se održala u prepunoj sali tadašnjeg Kluba knjige, a među prisutnim licima vidio sam i tadašnjeg ministra u Vladi Republike Bosne i Hercegovine Velibora Ostojića. Isaković je zborio nadahnuto, onako kako istinski književnik znade govoriti o velikim djelima, s udivljenjem, ali i s nekom vrstom plemenite "zavisti" što on sam nije sve te pjesme napisao. I sam antologičar, isticao je kako je publiciranje izbora iz jedne književnosti uvijek mač s dvije oštrice. Ali, idealno bi bilo kad bi svaki pisac mogao objaviti svoju antologiju, tako da bi se na koncu mogla napraviti jedna antologija antologijâ, jedna idealna knjiga u kojoj bi duh suvremenosti pulsirao u ritmu duha tradicije, govorio je.

Možda u sveukupnoj bosanskoj literaturi nema pisca za kojeg je književni pojam "antologija" tako determinantan kao što je to za Aliju Isakovića. Prihvativši antologičarski poziv u grčkom značenju te riječi, ali još više u poziciji bošnjačkoga književnika, suočenog s nepoznanicama i vrtlozima vlastite kulturne tradicije i jezika, Isaković je cijeli život pravio antologiju vlastite kulture, stavivši se u opasnu i nezahvalnu ulogu onoga koji otkriva i revalorizira, onoga što sakuplja i poredi. Objavio je više antologija, među kojima je, zacijelo, najčuvenija antologija muslimanske književnosti Biserje (1972.). Ovo je prvi sveobuhvatni izbor iz jedne književne tradicije, u kojoj "od Hasanaginice (i prije) do Selimovićeva Derviša (i poslije) traje emanacija osobne duhovne komponente i osobenog kontinuiteta, lome se osjećanja, pretaču voljenja, teku želje i ljubavi…".

Ali, Biserje je već tad bilo bačeno pred svinje - zbog same činjenice da je na jednom mjestu sabrao duhovno blago Bošnjaka, na autora su podigli neviđenu hajku tadašnji zatočenici bratstva i jedinstva, od kojih će mnogi dva desetljeća kasnije napustiti grad i obrušiti se na njega svom silinom svoje mržnje. Sjećao sam se i drugih Isakovićevih antologema: u Zborniku Hasanaginica skupio je cijelu jednu komparativnu zbirku tekstova napisanih diljem svijeta u povodu znamenite bošnjačke balade, a u antologiji Hodoljublje prezentirao je dosege putopisne literature o našoj zemlji, jer je po prirodi i sam bio znatiželjan putnik i oštrovid putopisac. Uz to, objavio je zbornik, također svojevrsnu antologiju tekstova pod naslovom O nacionaliziranju Muslimana, u kojoj se pokazuje cijelo stoljeće jednog fenomena osporavanja i preživljavanja, odricanja i opstajanja.

U proljeće 1992. počela je agresija na Sarajevo. Jedan od protagonista te agresije bio je i Velibor Ostojić, čovjek koji se snishodljivo smješkao na prezentaciji moje knjige. On i brojni drugi sarajevski pisci srpske nacionalnosti, predvođeni Radovanom Karadžićem, neopisivom silinom i brutalnošću počeli su paliti i ubijati grad. Univerzitetska biblioteka planula je aleksandrijskim plamenom. Magazin knjiga sarajevske "Svjetlosti" već u prvim mjesecima bio je opustošen i opljačkan - mnoge je knjige progutao plamen, a s njima i moju antologiju. Vrijeme kulture preobratilo se u vrijeme barbarstva, a Bosna je sa svih strana bila prevarena i silovana.

Šestoga travnja 1992., dok gleda kako njegove antologije doslovno nestaju u plamenu, Alija Isaković počinje pisati svoju posljednju antologiju - antologiju zla. Ovaj dnevnik o pokušaju destrukcije Bosne autor započinje riječima: "Možda će ostati zapisano da je danas počela agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, ali počela je davno, davno."

Antologija zla (Ljiljan, Sarajevo - Ljubljana, 1995.), iako formalno ustrojena kao ratni dnevnik, zapravo je jedna lucidna kronika o krvavoj sadašnjosti kroz koju se ogleda prošlost, o prošlosti koja je trajala predugo, o kulturi kao izvorištu fenomena zla. Eufemizmom "divljaci s Pala" Isaković sažeto određuje: "Srpsku akademiju nauka i umetnosti", s književničkom ispostavom u Francuskoj 7 (kao ideologe), Srpsku pravoslavnu crkvu i njenu "literaturu" (kao podstrekače), srpsku političku nauku, srpsku političku "književnost", političku publicistiku, političku kućnu (guslarsku) i školsku (epsku) pedagogiju (kao propagatore), te vojne dijelove, ovaj put JNA i paravojske (kao izvršioce). Naravno, terminološki se svuda podrazumijeva i "crnogorska poslušnička komponenta". Ova sintagma u kontekstu paklenih događanja ponekad će djelovati blago, kao kamilica.

Književnost bosanskih pisaca u trenutku se pretvorila u samu negaciju književne umjetnosti. Eros teksta preobratio se u thanatos, razgranate mreže književnog stvaranja pokidane su, dokolica i igra su zamrle, a sve se pretvorilo u zapanjeno oko što sve vidi i napregnuto uho što sve čuje. "Bosna gori - gledamo i pamtimo", reći će Ivan Lovrenović u jednom intervjuu u ljeto 1992., a Isaković piše: "Osjećam da je ovaj prljavi rat, da je ova brutalna agresija ispraznila moj raniji duhovni i fizički sadržaj, i sada se punim nekim novim sadržajem. Kao da ću od sada biti neko drugi, ne više nikako onaj isti, onaj onakav. Ne sjećam se, već se ne sjećam kakav sam bio. A nije ni vrijeme da budem kakav sam bio."

Tragedija naroda u Bosni je tragedija biblijskih razmjera. Za mog nedavnog boravka u Sarajevu dr. Nada Zjuzin mi je rekla da je sarajevski ratni sindrom nepoznat medicinskoj znanosti, te da su kanadski liječnici objavili da će psihijatrijska znanost imati dosta posla dok nekako sistematizira duševne muke Sarajlija. Ne radi li se upravo o promjenama na rubu Isakovićevih razmišljanja: ne sjećam se više kakav sam bio? "Već danima, ne znam tačno koliko dana, ni čemu to znanje, nema struje, nema vode, nema kruha. Moja porodica ne prima kruh ni po kakvom osnovu, dobijemo nešto više brašna. Emina zamijesi kruh, ali ga nemamo čime ispeći. Ponekad djeca skupe nešto drva u okolici."

Nisu li ovaj čin i način pisanja o Antologiji zla nešto nedostojno, nešto slično inicijativi kanadskih liječnika? Neki pokušaj sistematizacije irealnog, definiranje jednog ljudskog svijeta u trenutku dok on propada? Mogu li se uopće razumjeti riječi Isakovićeve opomene kad kaže: "Zapamtite, ovaj rat je pobrisao i u prah samlio sve što je bilo naše, pojedinačno i zajedničko, i ništa više neće biti onakvo kakvim bijaše. Niti onakvim kakvim zamišljasmo da je bilo... Niko izvan nas ovo ne razumije. Ovome su davno izumrli svi univerzalni uzroci, posljedice i razumijevanja. Zato je ovo samo naše. Ove kukavičke i ove junačke generacije, koje ne pomilova ni priroda ni bog. Nema ovome riječi u tuđim jezicima, nema ni svih medijskih slika u oku, ni sućuti u srcima."

U siječnju 1996. imam čast promovirati Isakovićevu knjigu Antologija zla, kao uzvrat njegovim riječima na moju davnu sarajevsku promociju. Obojica smo u Beču, izgnanici što jedva hvataju dah u huku jednog tuđinskoga jezika. Nakon godina izgnanstva posjetio sam naš grad. Na zgarištima gradova i biblioteka dogodila se entropija jezika. Nitko nas nikad neće razumjeti, jer se sami nismo mogli razumjeti, sve dok svoja nakazna i ružna lica nismo prepoznali u antologiji zla.

(siječanj 1996.)

Samo godinu dana kasnije, početkom ožujka 1997. naziva me prijatelj s kojim sam surađivao u jednoj zagrebačkoj redakciji da mi saopći da je Alija Isaković umro. Pitao me je bih li bio voljan napisati novinski in memoriam. Odgovorio sam da ne mogu. Vijest me je posjekla, jer sam se posljednjih godina redovito viđao s njim, najčešće u kavani "Westend", u blizini zapadnog bečkog kolodvora, ili u kavani "Dommayer" u trinaestom bečkom bezierku, gdje je stanovao. "Mi bosanski pisci smo ljudi s kolodvora", rekao je jednom. Išao je često u Sarajevo, najčešće autobusima, koji su do cilja morali preći cijeli labirint granica i koji su nekako stizali nakon cijele vječnosti truckanja. Razmjenjivali smo knjige i štampu. Ponekad bi me zvao u sitne noćne sate da provjeri koji podatak, ili tek onako. Nakon jednog posjeta Sarajevu rekao mi je: "Znaš šta, prvi put sam osjetio da moj sarajevski stan kao da i nije više moj, da knjige u mojoj biblioteci kao da i nisu više moje."

Ali, on se teško privikavao na emigrantski život. "U Beču je ljepše, ali u Sarajevu je bolje", jednom mi je rekao. Zajedno smo priredili i u Beču objavili panoramu sarajevske ratne književnosti pod naslovom In Schmerz mit Wut, zajedno ponekad nastupali na humanitarnim priredbama. Na jednoj takvoj manifestaciji, održanoj u bečkom Volkstheateru, upamtio sam i ovakve njegove riječi: "Ta Bosna, što treperi, kao zelen list kukuruza..."

Bio je agnostik, moderan tip, užasnut pojavama vjerskog konzervativizma kod Bošnjaka. "Da Božji poslanik danas živi, vozo bi se boeingom, komuniciro internetom i pio whisky s colom", jednom se, komentirajući tekst jednog zagriženog bošnjačkog teologa, gorko našalio.

Činjenica njegove smrti ubacila me u vremenski tunel dug kojih dvadesetak godina. Kao mladi pisac u njemu sam gledao učitelja, kasnije smo se družili često i posjećivali porodično. Bio je lijep i mudar čovjek. Ratno siroče, odrastao po internatima bivše države, djelovao je suzdržano i oprezno, kao da uvijek drži nevidljivi obrambeni štit oko sebe. Ne znam smijem li napisati da sam bio čovjek njegova povjerenja, jer mi je, kažem, ponekad izgledao kao vuk samotnjak. Jednom sam mu u piću rekao: "Mnogi te doživljavaju kao neiskrena i podmukla čovjeka", a on se samo nasmijao: "Pa ja i jesam takav, bar ti to znaš."

Umro je iznenada za jednog posjeta Sarajevu i pokopan je uz najviše vjerske i državne počasti u groblju Ferhadije džamije u Sarajevu. I to je tako dobro, jer u svetim knjigama ionako piše da samo Bog znade tko su pravi vjernici, a tko sumnjala. Vijest o njegovoj smrti dočekao sam s unutrašnjim sramom, jer su moji zemljaci uništili i etnički očistili njegov rodni Stolac. Prošlog ljeta sam posjetio njegov mezar, i ja, nikakav vjernik, prisjećao sam se zaboravljenih molitvi za mrtve. Umjesto njih, na um su mi padali Solženjicinovi stihovi: nokti bi do krvi prekopavali crnu zemlju, ali uzalud.

(ožujak 1998.)

U proljeće godine 2002. pročitao sam vijest da je Amor Mašović, predsjednik Državne komisije za nestale, u jednoj od masovnih grobnica u istočnoj Bosni, među mnogobrojnim kostima ubijenih Bošnjaka pronašao i kosti Ivana Gorana Kovačića, hrvatskog pjesnika, autora Jame, umorenog od četnika u Drugom svjetskom ratu. Sjetio sam se tad davne promocije moje antologije u Klubu "Svjetlosti", koja je bila početak jednog strašnog vremena određena Goranovim stihovima. Ispraćajući Goranov narod, Isaković je i sam otišao sa njim. Nove sarajevske vlasti po njegovom imenu nazvale su jednu ulicu u centru grada, ulicu koja je prije njega nosila ime njegova zemljaka partizana i slikara Branka Šotre. Nisam siguran da bi bio oduševljen ovom počasti. Sjetio sam se jednog bečkog razgovora s njim kad je rekao da ulicama ne treba svaki čas davati nova imena, nego da treba čuvati stara i da je za njega najljepši naziv koji može imati jedna ulica nosio sarajevski sokak Ašikovac. Šetajući jesenjim Bečom, na um mi je pala posljednja rečenica iz posljednje njegove objavljene priče: "Tako, nema više ništa osim trajanja. Ni mene nema u kafani na Hietzingu."

(listopad 2002.)

Arhiva Dani
279