| |
Bilo je to ovako: kraj je
1992. godine, Sarajevo, granate, snajperi, studen i neki je
skup sarajevskih intelektualaca. Do Alije Isakovića sjeda
predsjednik Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine,
pruža mu ruku i predstavlja se: "Seid Huković."
"Alija Isaković", dobija ruku i odgovor. Nakon što
je akademik sjeo, pita Aliju: "A gdje ste vi ono sada?"
Alija, koji je netom postao direktor najznačajnije teatarske
kuće u BiH, odgovara: "U Narodnom pozorištu." Tada
se i sagovornik prisjeti: "A, vi ste onaj glumac!"
Alija mi je pričao o ovom
događaju sa svojim prepoznatljivim kiselo-gorkim osmijehom,
veselo prihvatajući od tada da mu se svaki put prilikom rukovanja
obratim sa "A, vi ste onaj glumac!". Da mu je danas
da vidi kako se on i njegovo djelo instrumentaliziraju, vjerovatno
bi i sam smislio neku ironičnu opasku na svoj račun.
O čemu se radi? Pa o tome
što se od Alije Isakovića pokušava sazidati monument bošnjačke
nacije, na način na koji su srpski nacionalisti institucionalizirali
Dobricu Ćosića. Bošnjački novoideolozi nikad ne izgledaju
smješnije nego kad pod teškim bremenom kompleksnosti vlastite
nacionalnosti imitiraju svoje susjede. Njihovi napori su groteskni
i to bildanje Alijinog nacionalnog značaja najbolje demonstrira:
od samog odabira lokacije za Alijin grob (u dvorištu jedne
od najznačajnijih sarajevskih džamija), iako se on nije libio
izreći svoj, za sve bošnjačke novoideologe jeretički odnos
prema Bogu, do potpunog stavljanja u drugi plan njegovog književnog
djela.
Uostalom, za diskurs
u kojem se Alija promovira u "bošnjačkog dida",
njegovo književno djelo nije ni bitno. Kladim se da od desetine
bošnjačkih slavitelja koji ovih dana defiliraju medijima,
ni petina nije pročitala nijedno Alijino književno djelo.
Preko apsurdnosti ove činjenice prelazi se neizostavnim naglašavanjem
da su slavitelji bili "prijatelji sa Alijom". Valjda
bi iz toga trebalo izvući dva zaključka: koliko su oni sami
važni kad su bili, eto, prisni sa Didom, i koliko Alija
mora biti važan kad su mu toliki značajni ljudi bili svi odreda
prijatelji.
Isakovićevo književno djelo,
na šta su pokušali upozoriti rijetki poput Ivana Lovrenovića,
Envera Kazaza i Irfana Horozovića, ostade u
ovoj slavljeničkoj manifestaciji sporedno i skoro nebitno.
Da li možda zbog toga što po osjećaju slavljenika ono ne zadovoljava
kriterije za zidanje nacionalnog monumenta koji su mu oni
namijenili? Kako se pomiriti sa prosudbom da djelo jednog,
da izvine svi prijatelji, Darija Džamonje
ima možda ne manji značaj za bosanskohercegovačku
književnu baštinu?
Ne, bošnjačkim novoideolozima
ne treba Alija književnik, njima treba Alija kao najstariji
amidža novo bošnjačke nacionalne ideologije. Nije da Isakovićevi
tekstovi ne daju materijala za njegovo tretiranje i u ovom
kontekstu. Ali, skliski teren ideologiziranja ne priznaje
književne autoritete. Na njemu se znaju okliznuti i najveći.
Jednom sam o pojedinim Alijinim tekstovima objavljivanim u
ratnom Ljiljanu (a Alija je bio saradnik Dana
od našeg prvog broja) napisao da liče na govore Osmana
Brke na mitinzima SDA. Alija se nije naljutio, ali jesu
njegov najveći prijatelj Enes Duraković i Brka.
Slušajući, čitajući i gledajući
svu neukusnu političko-ideološku pompu sa kojom se ovih dana
obilježava neka okrugla godišnjica Alijinog rođenja i petogodišnjica
njegove smrti, sve mi nekako pred očima titra onaj isti kiselo-gorki
osmijeh. Kako bi Alija ironizirao ovim povodom na svoj račun!
Zanio bi se u priči kao jednom 1990. godine, kada je, nakon
gostovanja u mojoj televizijskoj emisiji na temu nacionaliziranja
Muslimana, sa drugim gostom svratio u "Šetalište"
i kada je, i ne pitajući svog sugovornika, Aliju Izetbegovića,
šta će popiti, naručio dvije pive.
P.S. Obilježena je i prva
godišnjica smrti Darija Džamonje. Jedna njegova koleginica
koja je govorila na skupu posvećenom Dariju rekla je da su
svi okupljeni Darijevi prijatelji. Nisam znao da je Dario
imao toliko prijatelja i sad mi je još nejasnije kako je tolike
posljednje godine svog života morao preživjeti kao pas pored
toliko prijatelja. |
|
