|  utros
mi se po glavi dugo vrzmala "naša Lula". Beograđanka.
Muslimanka s "maskirnim imenom". Zmaj žena od 45
kila koja je cijelim bićem živjela bosansku nesreću. Juče
sam s njom sjedio u kafani. Zavrtjelo mi se u glavi od onog
što sam od nje čuo o današnjem beogradskom mraku. Koji oponaša
mrak iz 1991. Šta oponaša? Kao da je bukvalno prepisan! Srpska
prestonica je, pored ostalog, svim raspoloživim silama, zavrla
da Slobu ne osude za genocid. U protivnom, "nevini"
Srbi biće osuđeni da Bosni plaćaju ratnu odštetu. I kakve
priče zna o ratu u Bosni. To su gotovi filmovi. Ih, kad bih
se dočepao njene zbirke pisama iz opkoljenog Sarajeva. Jedno
dijete piše: "Naša kolica (za vodu) toliko tandrču da
nas mogu čuti četnici s Trebevića." Jednu babu što se
vraćala kući s kanisterima vode i bremenom drva zaustavili
policajci: "Stoj, baba! Znaš li da je policijski čas?"
"Pa šta?" "Kako šta? Mogli smo te upucati u
mraku!" Baba odlaže kanistere da oslobodi ruke, onda
ih raširi, pa kaže: "Uh, al biste me za-je-ba-lii!"
U neka doba Lulu smijeni
Gutalj. Prekjuče, listam novine. Duže se zadržah na članku
"Kameni most opet od kamena?". Most je u Zenici,
koja je sad mnogo više moja no prije rata: u njoj i iz nje
imam prijatelje, za nju me vežu uspomene. Zar da zaboravim
kako me Fićo nutkao konjakom. Zalud sam objašnjavao da sam
čiraš. "Popij, bolan, što si tuđi? Popij, budi moj!"
Zvoni telefon. "Markane, šta ima?" Osjetih nelagodu:
ovako mi se obraćaju ljudi s kojim sam se ko zna gdje sve
upoznavao u proteklih 10 godina i većina očekuje da ću ih
se sjetiti, stoga je mučno priznati da si ih zaboravio. "Nema
ništa." "Šta radiš?" "Čitam novine."
"Znaš li ko zove?" "Ne." "Dejan Gutalj."
"Jebi se!" I spustih slušalicu.
Dejan Gutalj, četnik
u hemijski čistom stanju, tvorac pesme: Što mrzim Sarajevo,
lepi grad, obraća mi se srdačno kao da smo skupa ginuli
od Rašovih granata! Uđem u kuhinju i kažem Gordani: "Znaš
ko me zvao?" "Ko?" "Dejan Gutalj!"
"Gutalj, eeeej?", uprepasti se moja da oprostiš
žena. "To ti je taj četnički bezobrazluk. Svi nazuli
lica koja kažu: šta vam je, šta smo vam učinili?" "Je
li te pitao: Markane, bolan, ko nas zavadi?" Vratim se
u svoju sobu. Opet telefon: "Što, bolan, spuštaš slušalicu?"
"Ma idi, jebi si mater." "Kako ga, poslije
svega, nije stid?", viče Gordana iz kuhinje. "Da
su se umjeli stidjeti, ne bi se ni laćali noža", derem
se iz svoje sobe.
Tek kad je Vožd u njima
ubio zadnji trun osjećanja i za sramotu i za grehotu, klanje
je moglo početi. Znam kad je kucnuo taj čas: kad je Gutalj,
preko telefona, očitao lekciju meni, svom bivšem profesoru!
Kažem sebi: gledaj ovo kao pozorišnu predstavu! I to je upalilo:
baš da vidim dokle će ova stoka ići? "Zar ne vidiš šta
nam rade?" - upitao me. "Reci. Hoću da čujem iz
prve ruke." Uljudno sam slušao njegov monolog: naricanje
nad pokoljem koji Srbe čeka u Bosni gdje je stacionirano devet
korpusa JNA, pa ognjene filipike protiv ustaša i mudžahedina,
pa zgranutost pred naškim slijepcima koji ne vide šta nam
se sprema, pa zgražanje nad izdajicama. Sve bi prošlo u redu:
sačekao bih kraj tirade i spustio slušalicu da me nije jednim
"vi" ubrojao u izdajnike. Zašto? Nisam s njima.
Što znači da sam protiv njih. Po musolinijevski: ko nije s
nama, dobiće metak! Kad poče da šamara nas izdajnike, prekidoh
ga: "Tačno. Jesam izdajnik. Na žalost, to je jače od
mene. Radi se, znaš, o porodičnoj tradiciji. Otac mi je strijeljan
kao izdajnik. Prirodno je što sam i ja izdajnik. I žao mi
je što nemam sina. Naučio bih i njega da bude izdajnik."
Našto je Gutalj rekao: "E jebi ga!"
Tako je s gutaljima: prvo
svog profesora proglase izdajnikom, onda na Palama napišu
Što mrzim Sarajevo, lepi grad, i najzad zapanjeno pitaju:
što spuštaš slušalicu? Sjetih se kako sam Srpčetu što je reklo
da sam slijep za nesrpske zločine i nazvalo me turskom pridvoricom
snokta odvratio: "A rezultat? Ne zanima vas rezultat?
Vodite 9:1 u zločinima, a htjeli biste utakmicu proglasiti
nerešenom!" Sjetih se i Bisere Alikadić koja mi
je u doba opsade pričala kako ju je uoči rata Todor Dutina,
na ulici, poljubio u čelo. "Što u čelo?", pitala
ga je. "Tako Srbi ljube mrtvace", veli. "Tek
sad sam razumjela, majku mu jebem!"
A jedan Goran... Uzgred:
kad su gutalji počeli da preko emaila brane Srpstvo od mojih
haubica ispaljivanih iz Dana, dugo mi nije išlo u glavu:
okle ova vrsta živinke do koje, provjereno, ne vodi ni jedan
evolutivni lanac? I shvatio sam: dva su Crnogorca, vršeći
opite nad Srbima kao nad kunićima, dobili križanca koji je
zaglavio na po puta između insana i ajvana, pa niti može da
se vrati u čeljade, niti da napreduje u čisto goveče, jer
umije da rukuje kompjuterom. I taj Goran se u emailu potrudio
da svojim mukanjem ispuni moja očekivanja, ali mu se omakla
i stvar koju sam upamtio. Rekao je da sam Srbima opsjednut.
Uh, ala me je za-je-ba-oo!
Rašovi gutalji su moja
omiljena tema za stilske vežbe. To je sve. Pošto mi više ne
bacaju granate u fildžan s kafom, gutalji mi služe isključivo
kao gušteri za razudbu i povod za sprdnju. Kojom kratim vrijeme
dok čekam da Vožda osude na dvije doživotne. Zbog genocida.
Onda ću gutalje pitati: u šta se zaćoriste, ispale vi dabogda?
Đe vi bi pamet? Kako mogaste u ljevorečkoj bitangi viđeti
mesiju? Što nijeste mene pitali ko je Slobo? Jer ako ne znam
Kofi Adnana, znam bar ljevorečke vucibatine, moji su!
Hag neće Slobi dati da
robija u Srbiji. Grdna šteta: iz Padinjaka bi raspolagao Srbijom
kao svojom haciendom. Ali evo utjehe: Mira i Marija se bore
za otcepljenje Crne Gore. Što znači da će Slobo robovati u
Spužu i odatle upravljati Srbijom do isteka sve četiri vječite
robije. Usput će da se sveti izdajicama. Ne bih bio u koži
Đinđiću: ako ne završi u betonskom bloku na dnu Dunava, proći
će kao Pavle Bulatović koji je preko radija slušao guslarsku
pjesmu o sebi kao pobedniku nad NATO-m u času kad ga je izrešetalo.
Umiren ovim mislima, stadoh
pred rafom za knjige. Nasumce uzeh prevod francuskih pjesnika
iz 19. vijeka. Nasumce ga otvorih: Bor u Andima od
Teofila Gotjea. Čijem se majstorstvu Bodler divio, a čiji
je nihilizam parodirao nakav Poplen. Ali je Gotje dokazao
da je dorastao sebi kad je Poplenovu parodiju usvojio kao
vlastito geslo: "Ništa nije ni za što i, prije svega,
nema ništa, mada se sve događa, ali i to je sasvim svejedno."
Takva je i meni današnja Bosna. Današnji svijet.
Opet mi kroz glavu tumacnu
Gutalj. Koji je Srbe učio mržnji ko djecu tablici množenja,
trudio se da je učini legitimnom, pa sročio pjesmu koja srpskim
tobdžijama i snajperistima veli: Ne stidite se svoje mržnje!
Evo ja, koji imam fakultet i tri knjige pjesama, ne stidim
se reći da mrzim Sarajevo!
Pusti gutalje, kažem sebi.
Doduše, kad ti nalete, daj im što ih sljeduje. Potom se okreni
svojim Francuzima. Rusima. Englezima. Recimo Jejtsovoj pjesmi
o večeri koja je "puna konopljarkinih krila". Od
velikog pjesnika uči gledati: u suton, od ptice ostanu samo
krila! Sjetih se Vistan Hju Odna i njegove slike potonulog
broda na kojem drže predavanje o navigaciji. Kao u Bosni.
Sjetih se pjesme u kojoj mu Platon, Paskal, Bodler i Flober
šapću: Bolje s nama, život je gori. Pa sjedoh da doradim
prevod Vordsvortove pjesme o zelenkadama koju, uokvirenu kao
ikona, možeš kupiti u njegovoj rodnoj kući. Tako je s pjesnicima
u sretnim zemljama.
Arhiva Dani
279
|
