Knjiga bosanskohercegovačko-američkog pisca i kolumniste Dana Aleksandra Hemona Nowhere Man objavljena je ovih dana u izdanju kuće Doubleday & Company Incorporated i naišla je na apsolutno pozitivne kritike na američkom tržištu. Pisac trenutno na turneji promoviše knjigu za koju kritika, između ostalog, tvrdi: "Misao talentiranog Hemona i njegovo pismo izgledaju kao čitaocu bliži i nježniji i definitivno duhovitiji radovi Jerzyja Kosinskog. Uvrnuta, dirljiva hronika o avanturama stranca u nekoliko stranih zemalja. Ne propustite." (Kirkus Reviews). "Rođen u Bosni, Hemon je napravio zvjezdani debi sa knjigom The Question of Bruno, zbirkom priča napisanom samo nekoliko godina nakon njegovog dolaska u Sjedinjene Države. U njegovoj novoj knjizi, čiji je uspjeh zagarantiran, glavna novela se zove Blind Jozef Pronek and Dead Souls, i prati zapanjenog Jozefa na putu iz Sarajeva u Sovjetski Savez i na kraju u Chicago."

Knjiga se prodaje u okviru Barnes & Noblea, najprestižnijeg lanca knjižara na svijetu, i može se naručiti za, što bi rekli u besmrtnom Alanu Fordu, "tričavih 19,14 dolara". Prava sitnica za čovjeka uz čiju knjigu preporučuju kupnju, recimo, novih knjiga Paula Austera, Milana Kundere ili Michaela Fabera. (A. Burić)

Bio je 15. oktobar i, reklo bi se, sasvim običan utorak. Niz ulicu Jezero strčao sam kao bez daha jer već je bilo 19.15, a obećao sam da ću doći na vrijeme. Nije mi, naravno, uspjelo jer sam zvjerao u pravcu Druge gimnazije i Kinoteke, ne bih li ga gdje ugledao kako viri ispod onih svojih naočara i smišlja fol da me provali. U knjižari i multimedijalnom centru Mak sjedila je većina njegovih prijatelja i poštovalaca. Ferida Duraković i Enver Kazaz pričali su o njemu, onda je odnekud iskrsnuo Marko Vešović i izvinio se što nije ponio zube. Grebo je, u Dacinom stilu, dobacio - "nek' si ponio naočari" - i bio sam siguran da je Daco tu negdje. Marko je, onako profesorski, pročitao najbolji tekst koji sam ikada čuo o Džamonjinom pisanju. Onda su po stolovima krenule priče, i u neka doba, malo prije nego se završila ta noć, shvatio sam da ispod slike Mirze Ibrahimpašića s koje nas je gledao Dario, piše - IN MEMORIAM. Da nisam, nadao bih se da ću ga usput negdje sresti. Zaista bitne stvari imaju to svojstvo da se ne prikazuju takvima sve dok ih ne izgubite. Godina je, eto, prošla od njegove smrti ali način na koji je živio i pisao sasvim je siguran znak da je tu noć bio negdje s nama. Ustvari, iznad nas, gdje je uvijek i pripadao. (A. Burić)

Peter Gabriel, jedan od malobrojnih ljudi iz svijeta rock'n'rolla koji se bez bilo kakvog zazora mogu nazvati umjetnicima, ima novi album! Up je njegova prva studijska ploča nakon punih deset godina apstinencije. U međuvremenu jeste bilo nekih koncertnih ostvarenja, filmske muzike, raznoraznih projekata vezanih uz world music pokret, ali Gabriel se nije javljao kao rock stvaralac u klasičnom smislu.

Posljednji album Us, objavljen 1992, imao je, između ostalog, za cilj nadmašiti kvalitet i standarde koje je postavio album So iz 1986. I kada je Gabriel uspio u tome, kritičari su bili jednodušni u ocjeni da se teško može ići iznad tog nivoa. Možda je, baš zbog toga, Gabriel novom albumu i dao ime Up (Gore), jasno označivši cilj.

Pjesme su ponovo krajnje složene, sa finim i jedva primjetnim međuigrama i muzičkim rješenjima, ukrasima koji se otkrivaju tek nakon petog ili šestog slušanja. Gabriel ostaje dosljedan sebi, pomalo mračan, pomalo provokativan, ali daleko od ponavljanja. Njegov prvi singl The Barry Williams Show već je izazvao dosta bure i video se emituje samo u kasnim noćnim satima. Ovaj spot je režirao Sean Penn i predstavlja jetku parodiju na takozvane ispovjedne programe poput kod nas aktuelnog showa Jerryja Springera.

Od kada je 1977. napustio grupu Genesis, Gabriel sigurno kroči područjem takozvanog artificiranog rocka. U prvih pet godina nakon razlaza sa matičnom grupom, snimio je četiri albuma, da bi u narednih dvadeset objavio svega tri (računajući i ovaj aktuelni).

Kada je njegov album So harao top-listama, on nije radio promotivnu turneju, nego je sa Stingom i grupom U2 otišao na turneju u organizaciji Amnesty Internationala. Sva nagovaranja da se ponovo priključi grupi Genesis padala su u vodu kada su promotori to pokušavali opravdati finansijskim razlozima. A kada mu je ponuđeno da to učini u korist World Musica, bez riječi je prihvatio. Svijetu je otkrio brojne afričke i azijske muzičare u okviru tog projekta. Među ostalima, on je odgovoran što planeta danas zna za Youssoua N'Doura.

Tada je Gabriel iznenadio, a iznenađuje i sa ovim albumom. To jeste on, prepoznatljiv i neponovljiv, ali sa spremnošću da prihvati uticaje novih stvaralaca, poput Mobyja naprimjer. Uspio je da ostane blizak muzičkim kretanjima današnjice a da ne izgubi svoj prepoznatljivi stil. Sa druge strane, neke pjesme pomalo podsjećaju na rane radove grupe Genesis.

Kako god, pjesme sa albuma Up se ne slušaju, to su pjesme koje se primaju. U svakom slučaju - novi je album Petera Gabriela obavezno gradivo. (A. Misirlić)

Zajedno (Tillsammans); režija: Lukas Moodysson; glavne uloge: Lisa Lindgren, Michael Nyqvist, Emma Samuelsson, Son Kessel, Gustav Hammarsten, Anja Lundqvist, Jessica Liedberg; proizvodnja 2000; distribucija: Tropik

Lucas Moodysson, tridesettrogodišnjak kojega mnogi smatraju najboljim mladim evropskim režiserom, rodio se u švedskom gradu Malmöu, u kojem i danas živi. Zahvaljujući zeničkoj distributerskoj firmi Tropik, koja u posljednje vrijeme zbilja mazi bosanske filmofile, u mogućnosti smo pogledati Moodyssonov pretposljednji film Tillsammans iliti po naški Zajedno.

A priča filma Zajedno zbiva se sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća i u najkraćim crtama izgleda otprilike ovako. Nakon svađe s mužem Rolfom (Michael Nyqvist), Elisabeth (Lisa Lindgren) odlazi živjeti u svojevrsnu hipi komunu u kojoj već duže vrijeme živi njezin brat Goran (Gustav Hammarsten). Sa sobom odvodi svoju i Rolfovu djecu: Evu, na pragu puberteta (Emma Samuelsson), i mlađeg Stefana (Son Kessel). Dolaskom u novi dom djeca, naravno, doživljavaju najveći šok. Već prizor koji su ugledali na ulasku je simboličan: u zajedničkoj kuhinji su, među ostalim, muškarac i žena razgolićenih genitalija. A spomenuta komuna u kojoj doskora obična familija treba da živi, prilično je bizarna: imamo i lezbijku i homoseksualca, i nimfomanku koja će pokušati zavesti trinaestogodišnjeg dječaka, i fetivog komunistu, sina prebogatog bankara, koji djevojci uslovljava seks zahtjevom da poslije snošaja mora s njim pričati o Marxu i drugovima. Sa zida se smiješi Che Guevara, televizija je programski zabranjena kao i hrana životinjskog podrijetla.

No, kako vrijeme prolazi, stvari se odvijaju dvosmjerno. Moodyssonu nije cilj ni veličati tradicionalni porodični život, niti uzdizati posvemašnji anarhizam i liberalizam komune. U komunu će ući i televizor (istina, crno-bijeli) i hrenovke, no kad se na kraju Elisabeth pomiri s Rolfom, njih će dvoje po svoj prilici ostati živjeti u komuni. Jer komuna se, osim materijalno, promijenila i emotivno, pa je tako, recimo, Goranu dosadio otvoreni promiskuitet njegove djevojke te će je po ciči zimi izbaciti van. Film završava beskrajno veselom scenom nogometa na snijegu, igrom u kojoj svi, djeca i odrasli, žene i muškarci, podjednako uživaju.

Moodyssonov je film maestralno režiran, glazbena podloga varira od Love Hurts do Abbe, a glumci su dobri i prirodni. Zajedno je film smiješan i pametan, topao i ciničan, neobična kombinacija emotivnosti ranog Kusturice i bespoštedne ironije Solondzove. Nakon gledanja ovog filma svakome su razumljivi hvalospjevi koje o Moodyssonu ispisuju filmski kritičari širom svijeta. (M.B.)

"Ne mogu vjerovati da sve do jula sljedeće godine neću vidjeti more! Sad sam bio u Rijeci na par dana i sjeo sam na neki brod-kafanu, uzeo novine da čitam, a onda pola sata piljio u vodu. Ove godine nisam imao dana odmora", jada se Senad Alihodžić, koji je ljetne mjesece proveo radno - snimajući film. Nakon audicije u Sarajevu, užeg izbora u Beogradu, jugoslavenski reditelj Srđan Karanović odabrao je upravo ovog glumca, rođenog 1977. u Sarajevu, da u njegovom novom filmu Sjaj u očima igra glavnu ulogu. Impresivno, s obzirom da su se za tu ulogu "takmičili" glumci sa prostora cijele ex-Jugoslavije. Priča prati život izbjeglice iz Sarajeva u Beogradu, koji, da bi preživio, radi sve vrste poslova: od automehaničarskih do molersko-farbarskih. "Sve počne kao jedna čisto socijalna priča, ali se onda pretvori u ljubavnu", objašnjava Senad, koji još uvijek ne zna kako se film završava. Naime, Karanović je snimio dva kraja. "Ja sam za hepiend, u svakom slučaju. Volim sretne završetke", veli glavni glumac Karanovićevog novog filma, koji je do sada dao samo dva intervjua. "Zapravo, ovo mi je drugi", kaže nesuđeni zubni tehničar: "Nisam sanjao da budem glumac. Desilo se nekako slučajno."

Senad Alihodžić iza sebe ima glavne uloge u dva filma: prvo filmsko iskustvo bilo mu je Prvo smrtno iskustvo - kratki film Aide Begić, koji je sa velikim uspjehom prikazan na prošlogodišnjem festivalu u Cannesu, a premijeru drugog, tek završenog, očekuje sljedeće godine. "Zapravo sam sad užasno nervozan jer za deset dana idem u Beograd da vidim šta sam uradio. Odnosno, šta nisam uradio", kaže. Igrao je u predstavama Hamlet, Luda lova, Lov na žohare, Tri Sabahudina i, njemu definitivno najdražoj, dječijoj predstavi Ovan zlatnog runa. Još jedan razlog neprovedenog godišnjeg odmora jeste predstava Zlatka Topčića Time out, koju je radio u Engleskoj. "Nekih četiri ili pet mjeseci sam proveo van Sarajeva i tako mi je užasno nedostajalo. Shvatio sam da zapravo ne bih mogao živjeti ni na jednom drugom mjestu", kaže, mada priznaje da bi, kada ne bi bilo glume, prihvatio samo posao koji podrazumijeva stalna putovanja. Najljepši grad u kojem je do sada bio jeste Pariz: "Dok hodaš niz Seinu, osjetiš neku umjetnost u zraku."

Senad definitivno ne voli horore ("Ja se ne volim trzati - plašljiv sam."), ali definitivno voli sve filmove u kojima igra Al Pacino. Kada bi birao lik koji bi želio igrati, bio bi to Jago iz Othella W. Shakespearea, a kada bi život bio Gospodar prstenova (knjiga koju je upravo i ponovo pročitao), bio bi Gandalf: "Zato što je on naizgled potpuno obična osoba. Niko ne bi rekao da je čarobnjak. Sve dok ne uradi nešto što od njega uopšte ne očekuješ."

Apsolvent na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu priprema se za svoj diplomski rad. "Mislim da ću prvo dati teorijske ispite, jer ako počnem predstavu, nikad neću sjesti da učim", kaže Senad, koji će diplomirati Krležinim Adamom i Evom. Na konstataciju kako se nakon premijere filma Sjaj u očima može svašta desiti, samo odmahuje rukom. "Ja sam obični Senad iz opštine Centar. I to je to." Vidjet ćemo!

(Vedrana Seksan)

Da je kojim slučajem prije deset-petnaest dana među svjetskim ljubiteljima književnosti, pa čak i hungaristima, provedena anketa na temu: Da neki mađarski pisac dobije Nobelovu nagradu, ko bi to bio, Imre Kertesz bi vjerovatno prošao otprilike kao GDS na proteklim bosanskim izborima. Ogromna većina, valjda i 70-80% ispitanika, tipovali bi na Gyorgyja Konrada, dosta bi bilo i onih koji bi se kladili na Petera Esterhazyja, poneko bi se sjetio i Istvana Eorsija, no Kertesz bi teško ikome bio favorit. Uostalom, ex-SFRJ je oduvijek imala mnogo prevodilaca sa mađarskog (da spomenemo samo one najpoznatije i najproduktivnije, kakvi su Arpad Vicko i Sava Babić), no prevoda Kertesza mi još uvijek nemamo. (Ipak, i oni koji se ne služe svjetskim jezicima vrlo će skoro moći čitati ovogodišnjeg nobelovca. Novosadski "Prometej" treba objaviti njegov prvi i najpoznatiji roman Bezsudbinstvo, koji je preveo poznati pisac Aleksandar Tišma.) Čisto zbog usporedbe: što se tiče Konrada, njegove su valjda sve knjige prevedene na ovim prostorima, a i Esterhazy i Eorsi imaju po nekoliko prevedenih knjiga na ex-yu području. Konrad i Kertesz imaju, inače, još biografskih podudarnosti: obojica su jevrejskog podrijetla, obojica su vrlo mladi preživjeli holokaust, obojica se u svom djelu gotovo opsesivno bave ovom temom i obojica vjerovatno najširu publiku imaju u Njemačkoj. No, dok iza Konrada stoji sva moguća podrška svjetskog PEN-a i sličnih institucija, Kertesz je bio autsajder, autsajder koji je pobijedio.

Imena Imrea Kertesza nema gotovo ni u jednoj svjetskoj književnoj enciklopediji. Ali, to se sada instantno mijenja. Kertesz ulazi među besmrtnike. Ovo nas ponovo podsjeća na veličinu Andrićeva postignuća. Prije nekoliko godina kad je nagrađen Jose Saramago, teško je bilo vjerovati da velika književnost portugalskoga jezika još nema svog Nobela, a danas je podjednako teško povjerovati da mađarska književnost do danas nije imala svog nobelovca, ta velika književnost koja nam je osim već pobrojanih velikih Kerteszovih suvremenika dala, među ostalim, i jednog Hamvasa, Adyja, Petrija, Kosztolanyija, književnost na kojoj su se napajali i naši veliki pisci Kiš i Krleža. U pravu je, dakle, Tišma kad kaže da je ova nagrada također i kruna za mađarsku književnost.

Kažimo napokon ponešto i o samom ovogodišnjem nobelovcu. Rođen je 1929. godine; Drugi svjetski rat će, dakle, dočekati kao desetogodišnjak. U prvim tinejdžerskim godinama njegova je destinacija bila najgora moguća: Auschwitz, no Kertesz će uspjeti preživjeti. Slično nedavnom bosanskom gostu Jorgeu Semprunu (koji je također jako mlad preživio koncentracioni logor Buchenwald), i Kertesz se u svom djelu bavi najstrašnijim žanrom našeg doba - logorologijom.

Kertesz u književnost ulazi dosta kasno, s gotovo navršenih pedeset godina, romanom Bezsudbinstvo (1975). Slijede djela Tragač, Krah, Kadiš za nerođeno dijete, Anđeoska zastava, Dnevnik s galije… Osim u Mađarskoj, ova djela ponajveći odjek imaju na njemačkom govornom području pa se često kaže da je Kertesz poznatiji i priznatiji u Njemačkoj nego u vlastitoj domovini. Ovo potvrđuju i ugledne njemačke književne nagrade poput one grada Leipziga, koja mu je dodijeljena prije pet godina. Inače, i sama vijest o tome da je ovogodišnji laureat, Kertesza je zatekla u Njemačkoj.

Prije nekih dvadesetak godina Susan Sontag je dala onu famoznu izjavu da su najbolji suvremeni svjetski pisci tri srednjoevropska K. - Danilo Kiš, Gyorgy Konrad, Milan Kundera. Veza između tog znamenitog inicijala K. i književnosti Mittel Europe započinje, naravno, Franzom Kafkom. I sam Imre Kertesz, još jedan srednjoevropski K., koji je, evo, ovjenčan Nobelovom nagradom, u djelu Kafkinom vidi svoj glavni uzor. (M. Bazdulj)