| 
kakvim izgledima stoji Bosna i Hercegovina na samom pragu
neizvjesnoga sastavljanja nove vlasti za važno, možda i presudno
razdoblje od narednoga četverogodišta, rastegnuta i razapeta
kao tanka kožica između brojnih međunarodnih kontroverzija,
i domaćih usrećitelja?
Zamolio me nedavno jedan
mladi, veoma dobro obaviješteni slavist i novinar iz Poljske
za tumačenje jalovosti (bila je to njegova tvrdnja) međunarodne
zajednice u Bosni. U dugome razgovoru iznosio sam ono što
uvijek iznosim u takvim prilikama, dotle da sam sam sebi već
dotužio: Dayton je politički stroj za čuvanje statusa quo,
a bitna točka mandata svih garnitura međunarodne zajednice,
što se ovdje periodično smjenjuju, i jest upravo to da - u
nepostojanju nekakve aktivne agende pod radnim naslovom "što
uraditi s Bosnom" - neće ništa. Ili barem: da neće ništa
što bi bio onaj nužni kritični impuls, dramatični tangencijalni
iskorak iz zatvorenoga kruga, kojim bismo konačno izašli iz
stagnacije a unišli u nepovratan proces promjene. Drugi faktor
je - vrijeme, neumitno vrijeme čiji prolazak već i sam po
sebi petrificira i čini "normalnim" i čak poželjnim
devijantne socijalne, političke, kulturne odnose i shvaćanja,
po kojima se već uveliko oblikuju današnje generacije bosanskohercegovačke
djece i tinejdžera. Doista, malo tko obraća pažnju na ovu
poraznu poslijeratno-dejtonsku činjenicu: danas su
najveći zarobljenici i mentalno-kulturalne žrtve etničkoga
autizma i partikularizma - mladi; oni se drukčijega socijalno-grupnoga
identiteta i ne sjećaju! To je tako čak i u onim ostacima
ostataka urbanih sredina, poput Sarajeva i, nešto manje, Tuzle;
o drugim sredinama ne treba ni govoriti.
Moj sugovornik nije skrivao
uzbuđenje, čak neku vrst gnjeva: "Pribojavao sam se i
sam da je tako, ali sam se cijelo vrijeme nadao kako ću ipak
čuti barem da je odgovor na moje pitanje u nesposobnosti,
a ne u ne-htijenju. Bilo bi to podnošljivije i optimističnije
objašnjenje!"
Zato sam gotovo kao neku
vrst satisfakcije doživio tvrdnju Paddyja Ashdowna
kada je nedavno iznosio svojih šest mjera koje nove vlasti
moraju provesti za šest mjeseci (uvođenje PDV-a, reforma Vijeća
ministara, radni start državnoga suda, donošenje i provođenje
zakona o državnim službama, itd.). Ultimativnost tih mjera
Ashdown je, naime, sažeo u rečenicu: "Status quo nije
rješenje, vrijeme nije na strani Bosne i Hercegovine, te stoga
treba djelovati odmah." A uz to Ashdownovo upozorenje
stiže procjena Erharda Buseka, glavnog čovjeka Pakta
za stabilnost i u balkanske prilike odlično upućenoga austrijskog
političara. Ona se sastoji od dva dijela, gotovo kao nekakva
pitijska zavrzlama. Busek, naime, prvo kaže: narodi i političari
u Bosni i Hercegovini moraju sami između sebe pronaći najbolja
politička rješenja, a ne očekivati ih od međunarodne zajednice,
a onda dodaje: dejtonski sporazum u Bosni i Hercegovini i
dalje daje poticaje nacionalističkim snagama...
Da ni stara teza o podjeli
i novom razgraničenju kao najboljemu rješenju za cijeli region
nije umrla, svjedoči jedan od bivših šefova u CIA-i, Stephen
Mayer, koji predlaže smanjenu Makedoniju, za toliko povećanu
Albaniju, umanjeno ali samostalno Kosovo, Srbiju i Hrvatsku
povećane za dijelove Bosne i Hercegovine, te malu muslimansku
Bosnu... A ako nas mišljenje baš svakoga bivšeg američkog
obavještajca i ne mora mnogo zanimati, stajališta svjetski
respektabilnih novinara kakav je William Pfaff, makar
i nisu ničija službena politika, teško je ignorirati.
Pfaff, dakle, prije sedam
dana u International Herald Tribuneu, pod indikativnim
naslovom Vrijeme je da se prizna poraz u Bosni i Hercegovini,
ocjenjujući rezultate izbora piše: "Izborna pobjeda
nacionalista u Bosni i Hercegovini sugerira kako je vrijeme
da međunarodna zajednica ozbiljno preispita što se događa
u toj zemlji, i kakve je posljedice razumno očekivati."
Nakon sinoptički brzog ali točnog pregleda procesa od
Miloševićeve agresije do Daytona i današnjega stanja, Pfaff
ispisuje paklenu alternativu dejtonskom sporazumu: da bi se
uspostavila nova vlast, bit će nužni kompromisi i koalicije,
ali nesumnjivi gubitnici jesu liberalne, sekularne i multietničke
snage. Sada je nužno da međunarodna zajednica shvati da dejtonsko
rješenje nije rješenje. Ono nije osiguralo temelj za modernu
državu. Ono nije ponudilo strukturu koja bi dovela do nacionalnoga
pomirenja. Možda bi najkonstruktivniji odgovor bio jednostavno
priznati pogrešku, priznati nacionalistima ono za što se međunarodna
zajednica bila mobilizirala da im uskrati.
Treba biti praktičan, nastavlja
Pfaff: pošto je Bosna i Hercegovina ionako etnički očišćena,
najbolji put da se okonča ovaj dio problema raspada Jugoslavije
jest ujediniti Republiku Srpsku sa Srbijom, "hrvatske
dijelove" Federacije s Hrvatskom, a od "muslimanskih
teritorija" napraviti novu državu sa središtem u Sarajevu,
koja bi možda mogla biti internacionalizirani grad-država
s garancijama, a možda nezavisna republika. Tako bi srpski
i hrvatski nacionalisti bili politički razoružani, utopili
bi se u širim zajednicama čemu su i težili, a ta društva su
sada ionako na putu tranzicije u demokraciju. (Prosti mi Bože,
učinilo mi se na trenutak kao da slušam živoga Franju Tuđmana
iz daleke 1992, kada je govorio o podjeli Bosne kao najboljemu
sredstvu za "smirivanje srpsko-hrvatskoga trvenja",
plemenito spreman ostaviti Muslimanima "tampon-državicu
oko Sarajeva", i kada smo mu pisali zaludno otvoreno
pismo iz Sarajeva... Ili kao da slušam svojega nekadašnjeg
prijatelja iz sadašnje glavne uprave Preporoda, kako
mi, koliko jučer, javno predbacuje: takvi kao ti i Marko
Vešović nanosite ogromnu štetu Bošnjacima, jer kod njih
učvršćujete iluziju da među Hrvatima i Srbima postoji volja
za opstanak Bosne i Hercegovine i zajednički život...)
Što se Muslimana tiče,
predviđa Pfaff, nacionalističke i integrističke snage unutar
"novoga muslimanskog identiteta" preživjet će, ali
kao sastavni dio zajednice predvođene tradicionalno kozmopolitskim
Sarajevom. Na drugoj strani, doduše, ovo će ojačati muslimanske
integrističke snage u Albaniji i na Kosovu, i probuditi im
nove ambicije.
Svoj makabrični scenarij
Pfaff zaključuje jednim obratom, koji se, gledan odavde, iz
kože koje se dramatično i egzistencijalno tiče, može doživjeti
samo kao krajnji cinizam. Za međunarodnu zajednicu, veli on,
i za preživjele liberalne snage u Bosni i Hercegovini ovo
jest poraz. No, poraz su isto tako i političke smicalice s
nejasnom budućnošću. A demokratske vrijednosti bi mogle bolje
uspijevati ako bi Bosna i Hercegovina bila još jedanput podijeljena.
Realizam nalaže da se o takvoj soluciji raspravlja.
Što točno podrazumijeva
posljednja rečenica, to Pfaff ostavlja nedorečenim, ali ona
se očevidno može tumačiti kao aluzija na ono o čemu govori
i Stephen Mayer - na novu međunarodnu konferenciju na kojoj
bi nova solucija bila utanačena.
Da, za razliku od Mayera,
Pfaffovo punktiranje bosanskohercegovačke neuralgične stvarnosti
nije bez osnove i da njegovo mišljenje nije bez utjecaja,
najbolje svjedoči brza reakcija Paddyja Ashdowna. Makar preko
glave u poslijeizbornim mrtvouzicama oko sklapanja nove konfiguracije
političkoga vodstva Bosne i Hercegovine, on u današnjemu broju
International Herald Tribunea (srijeda, 16. listopada)
u povišenom tonu energično pobija glavne Pfaffove argumente.
Rješenje koje predlaže
uvaženi novinar, kaže Ashdown, neprihvatljivo je i opasno.
Ono bi donijelo nezasluženu pobjedu pojedincima optuženim
za ratne zločine pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu
Jugoslaviju, vodilo bi novom sukobu, a trenutno bi zaustavilo
put cijele regije prema Evropi. Osim toga, Pfaff ne zna najbolje
o čemu govori kad tvrdi da je Bosna i Hercegovina ionako etnički
očišćena, jer se više od 800.000 izbjeglica vratilo, a njih
300.000 je otišlo u dijelove zemlje gdje sada predstavljaju
etničku manjinu. To je jedinstven slučaj u evropskoj povijesti
- da se razvilo ljudsko pravo povratka izbjeglica svojim kućama.
Etničko čišćenje jest uzelo svoj danak, ali Muslimani, Srbi
i Hrvati i dalje žive pomiješani.
Kad bi se prihvatilo Pfaffovo
"rješenje", pita Ashdown, što bi bilo s 30.000 Srba
i 20.000 Hrvata što žive u Sarajevu? Što bi bilo sa stotinama
tisuća građana što mirno žive sa svojim susjedima u gradovima
i selima gdje nisu u većini? I čemu bi sličila ta "bosanska
državica", u kojoj bi terorizam bio vjerojatan odgovor?
Svaka nova podjela Bosne
samo bi donijela novo krvoproliće. Lako je crtati mape, no
to košta životâ, a ova zemlja se toga nagledala i suviše.
Bosna i Hercegovina ne može podnijeti još jedan rat, a podjela
nije u interesu ni njezinih naroda ni Evrope. Posljednji put
kad se pokušalo dijeliti zemlju, izginulo je 250.000 ljudi.
Nadam se da takvu grešku više nikada nećemo ponoviti - završava
Ashdown svoju epistolu Williamu Pfaffu.
Diskusija na stranicama
Herald Tribunea jest dojmljiva, jer je britka i kategorična,
a takva je zato što se kreće oko krajnje polariziranih toposa
i pojmova - za podjelu i protiv nje. I zato je jasno da su
simpatije svih odgovornih i dobronamjernih ljudi, čak i kad
nisu neki pretjerani bosnoljupci, na strani Ashdownovih argumenata.
S druge strane, emocionalna i etička mrskost, koju proizvodi
tip političkoga realizma za kakav se zalaže Pfaff,
ne bi nam smjela zatvarati oči i otupljivati pažnju na onim
mjestima u njegovoj dijagnostici, koja lucidno i znalački
upozoravaju na temeljni problem u načinu na koji funkcionira
međunarodna zajednica u Bosni, i na koja se Ashdown u svojemu
odgovoru uopće ne osvrće, jer se osvrnuti i ne može, kad nema
protuargumenta u ruci. To se prije svega odnosi na ono mjesto
u Pfaffovoj analizi, gdje se međunarodnoj zajednici pripisuje
odgovornost za "nejasnu budućnost" Bosne i Hercegovine.
Riječ je, ustvari, o istom onom motivu zbog kojega je bio
očajan moj poljski sugovornik, i o istom upozorenju koje iznosi
ranije citirani Erhard Busek, kada kaže da Evropska unija
nije stvorila jedinstvenu predodžbu o budućnosti regije, što
nacionalistima daje nove poticaje.
Tako se vraćamo na početak,
od kojega se zapravo nismo nikamo ni odmaknuli: na pitanje
političkoga karaktera Bosne i Hercegovine u narednom razdoblju,
o čemu će - a ne o ishodima novinskih polemika, makar ih vodili
najugledniji novinari i političari, na stranicama najuglednijih
novina - ovisiti dalja sudbina ove zemlje i njezinih građana.
Što znači ova dramatična
promjena diskursa, kojoj prisustvujemo posljednjih dana, i
u kojoj su glavni protagonisti Paddy Ashdown s jedne a lideri
pobjedničkih (ili: relativno pobjedničkih) nacionalnih stranaka
s druge strane?
U jednom od svojih poslijeizbornih
istupa Ashdown je napravio veliko iznenađenje, pomazivši SDA
objašnjenjem da je, za razliku od druge dvije nacionalne stranke
(koje su po njemu "zapravo izgubile glasove"), dobila
glasove zato što se "potrudila da se približi centru
i modernizira". Doduše, odmah je požurio pohvaliti i
Dragana Čovića zbog "nenacionalističkoga"
intervjua danoga tih dana jednim sarajevskim novinama. A nije
teško zamisliti i Mirka Šarovića kako stoji u redu
za Ashdownovo tapšanje po ramenu, jer i on učestalo emitira
tako kooperativne i proevropske poruke, da bi mu na njima
pozavidio i sam Jadranko Prlić.
Je li ova promjena diskursa
istinski znak da je dogorjelo do nokata i da je našim političarima
počela dolaziti do sive mase suština busekovske poruke o vlastitom
pronalaženju najboljih rješenja, te da ćemo po prvi put poslije
rata imati na djelu zdravo-kompromisno usuglašavanje stanovišta
i interesa u cilju općega dobra, ili je sve to samo izvježbana
mimikrija dok gospoda ne sjednu na vlast, a onda ćemo vidjeti
svu pogubnost drugoga dijela Busekove izjave, onoga o Daytonu
kao generatoru nacionalizma? Te da će se mrcvarenje sa statusom
quo i dalje nastaviti, zobajući živote i egzistencije, degenerirajući
naraštaje u mračnoj idili konačne etničke emancipacije (čitaj:
samoizolacije) i socijalnoga kolapsa.
Arhiva Dani
279
|
