 akon
što sam pročitao prošlonedjeljni intervju sa Alijom Izetbegovićem
u Avazu, osjetio sam potrebu za Büchnerovim vriskom
iz Dantonove smrti: "Pođite jedanput za svojim
frazama do tačke u kojoj se materijaliziraju!" Pokušat
ću da objasnim i zašto.
Dakle, u tom intervjuu
Izetbegović, između ostalog, kaže: "Neuspjeh SDP-a
bio je predvidljiv. Njegovo glavno obećanje sa prošlih izbora
da će politički integrirati BiH, što je privuklo veliki broj
bošnjačkih glasova, nije se ispunilo, niti se moglo ispuniti.
BiH po SDP-ovskom receptu pokazala se nemogućom, jer BiH jeste
multietnička, ali nije neetnička, anacionalna država. U BiH
se ne može biti 'niko i ništa' u nacionalnom pogledu. U jednoj
super razvijenoj Americi, prilikom popisa devedesetih godina,
preko 90 posto građana je navelo svoju etničku pripadnost,
a svega nešto ispod 10 posto se izjasnilo kao Amerikanci.
U bogatoj, dvonacionalnoj Belgiji, prvi prioritet je ravnopravnost
Valonaca i Flamanaca, pa onda sve drugo. Mi trebamo osjetljivo
i bez nametanja promovirati bosanstvo kao osjećanje pripadnosti
državi BiH, ali kao drugi identitet, uz onaj etnički..."
Prije svega, Izetbegovića
bi valjalo podsjetiti da je i bivša Jugoslavija bila multietnička,
ali se raspala. No, ona se nije raspala zato što je bila multietnička,
već zato što nije bila demokratska, to jest zato što njena
vlast nije imala legitimitet (mada je bila legalna). U postdejtonskoj
Bosni i Hercegovini vlasti imaju legitimitet, ali se ona i
dalje može raspasti zato što, za razliku od predratne, ona
više nije multietnička; BiH danas predstavlja zbir triju nacionalno
omeđenih prostora. Poređenju sa Belgijom ovdje nema mjesta:
ne samo što je ona kompaktno etnički podijeljena još odavno
i što je nacionalni dohodak i Flamanaca i Valonaca osamnaest
i po puta veći od onog Bošnjaka, Srba i Hrvata u BiH, već
i zbog toga što Belgija za susjede nema Srbiju i Hrvatsku.
Citirani Izetbegovićev
stav sugerira da i on dijeli SDP-ovu ambiciju političke integracije
BiH, ali ne i SDP-ovu recepturu. Njena suština je da se sa
nacionalnim strankama kao kičmom političkog organiziranja
građana BiH ne može politički integrirati, te da to mogu učiniti
samo demokratske, multinacionalne stranke.
Da vidimo šta kaže Izetbegović:
prvo, on implicitno sugerira da glasači SDP-a nemaju etnički
identitet, to jest da su "niko i ništa" (a on objavljuje
da se to u Bosni "ne može biti"?!). Očigledna neutemeljenost
ove uvredljive tvrdnje ne zaslužuje komentar i zato idemo
dalje: Amerika. Izetbegović se ponovo hvata za argument koji
svjedoči suprotno od onoga što on tvrdi: dakle, recimo i da
je citirani podatak o etničkoj pripadnosti Amerikanaca tačan,
ali je nepobitna činjenica da svi ti etnički svjesni Amerikanci
svijest o svom etničkom identitetu čuvaju već decenijama unatoč
tome što glasaju uglavnom za jednu ili drugu od dvije vodeće
stranke, od kojih niti jedna nije monoetnička. (Bilo bi zanimljivo
čuti Izetbegovićevo objašnjenje ovog "fenomena".)
Dalje, je li SDP-ov neuspjeh
u animiranju multietničkog članstva u Hercegovini i Republici
Srpskoj problem ili je to simptom problema? Uostalom, da li
Izetbegović žali zbog neuspjeha SDP-a u projektu animiranja
članstva u Hercegovini i Republici Srpskoj ili, pak, likuje
zbog toga? Ako Izetbegović vjeruje da je njegova, to jest
strategija SDA ona na kojoj se BiH može politički integrirati,
onda mu treba ukazati da faktor vrijeme nije nimalo na njegovoj
strani: naime, s obzirom da je za prvih 12 godina postojanja
SDA od svih Srba i Hrvata samo gospodin Desnica Radivojević
razumio ono o čemu govori Izetbegović, onda će Bosni trebati
bar jedno milion godina za političku integraciju po Izetbegovićevom
modelu.
Ovaj tekst sam počeo sa
opisom mog poriva za vriskom zbog Izetbegovićevih stavova,
pa je možda i pošteno da objasnim porijeklo moje uspaljenosti.
Naime, već duže od mjesec dana ovdje, na Univerzitetu u Bologni,
završavam jedan rad na temu etniciteta kao izvora legitimiteta
vlasti. Sad, nije da već duže od decenije nisam bio svjestan
da Izetbegovićev koncept ne može reintegrirati Bosnu; međutim,
doskoro nisam znao da u teoriji ono što zagovara Izetbegović
postoji kao jasno opisan - millet - model. Dakle, Bhikhu
Parekh: Rethinking Multiculturalism: The Political
Structure of Multicultural Society, London, 2000., str.
200: "Za zagovornike millet modela, ljudska bića su iznad
svega kulturna bića uronjena u svoje zajednice. (...) Kao
prvenstveno zakonska i administrativna institucija, država
za njih nema moralnog utemeljenja i njen jedini razlog postojanja
jeste podržavanje i odgoj svojih konstitutivnih kulturnih
zajednica. To nije zajednica zajednica, koja bi implicirala
nezavisni moralni osnov i svoje vlastite jasne ciljeve, nego
unija ili labava federacija zajednica, prazni okvir unutar
kojeg ove zajednice moraju biti slobodne da vode svoj tradicionalni
način života i angažuju se u neophodnim socijalnim, političkim
i ekonomskim međuodnosima. Od države se očekuje ne samo da
se uzdrži od miješanja u njihove interne stvari, nego i da
prizna i institucionalizira njihovu autonomiju. (...) Polazište
je da pojedinci svoju primarnu lojalnost duguju svojim zajednicama,
a tek izvedeno i sekundarno i državi..."
Ne znam da li su oni koji
su formulirali ovaj model dezintegracije multietničkih društava
bili inspirisani Izetbegovićevim stavovima. No, to njega ne
mora spriječiti da zahtijeva isplatu autorskih prava. Dio
novca bi mogao udijeliti i onim nesretnicima koji godinama
glasaju za njega a ne uspijeva im da se vrate svojim kućama
ili žive normalno u Hercegovini ili Republici Srpskoj, tamo
gdje je SDP, "srećom, propao".
Arhiva Dani
277
|
