"Do Karađorđeva, predsjednik Tuđman je uvijek bio za to da BiH ostane cjelovita, ali poslije tog sastanka on je promijenio mišljenje. Očito ga je Slobodan Milošević uvjerio da je BiH moguće podijeliti."

Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić bio je nešto blaži prema svom prethodniku Franji Tuđmanu, ali ova njegova izjava, na samom početku suđenja bivšem srbijanskom i jugoslavenskom diktatoru, vrlo je ilustrativna za ono što bi moglo uslijediti. Suđenje Miloševiću za zločine protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja, kršenja Ženevskih konvencija i genocid, neće biti samo to; ono bi, u jednom drugom, paralelnom toku, trebalo osvijetliti i okolnosti u kojima su zločini počinjeni; u kojoj je mjeri Milošević trebao nekog poput Tuđmana da bi proveo svoje nakane i koliko su njih dvojica bili dvije strane istog novčića. Ovo će suđenje na isti način biti i suđenje nedosljednostima, kontradikcijama, neuspjesima i licemjernosti cijelog zapadnog svijeta, politici koja je od Miloševića prvo napravila "balkanskog krvnika", potom "faktor stabilnosti u regiji", da bi ga na koncu prozrela za ono što je bio sve vrijeme.

"Karta na vrhu pokazuje šareno, neuredno, ljudsko lice Bosne. Donja karta je mnogo jasnija, sa jasnim srpskim većinama, jasnim muslimanskim, jasnim hrvatskim većinama… ta uredna mapa napravljena je kroz hiljade ubojstava, nebrojena djela nečovječnosti i nebrojena djela etničkog čišćenja. Ono što je dovelo do ovih promjena, koje sada moramo istražiti, jeste neljudskost." Na grafoskopu su bile dvije mape BiH: jedna iz 1991, nazvana "leopardovom kožom", i druga, današnja, mapa rezultata rata i zločina, dok je Geoffrey Nice, prvi tužilac na suđenju Miloševiću, završavao svoju uvodnu riječ. Rezime, koji je bio vrlo tehničkog karaktera, nije trajao jako dugo, tek nešto više od sat i po: tužiteljstvo je u najkraćim crtama skiciralo ostatak predmeta. Kada je riječ o Bosni, tužiteljstvo ima namjeru izvoditi dokaze za genocid u 14 općina, nazvanih "primarnim"; dokazi koji će se izvoditi iz "sekundarne"grupe od 24 općine bit će oni o najtežim zločinima, dok će se za preostalih devet općina izvesti samo demografski dokazi. Do kraja tog predmeta, lice neljudskosti koje je stvorilo današnju mapu BiH trebalo bi biti, ne prepoznatljivo, nego ogoljeno do kraja.

Kako pobijediti genocid Ono što je izazvalo najviše rasprave u ovdašnjim pravnim, ali i novinarskim krugovima, jeste tačka optužnice za genocid, što mnogi promatrači smatraju hrabrim, ali riskantnim potezom. Nice je, vrlo pažljivo, tokom svog izlaganja pokušao da smanji značaj toga, rekavši da su ti zločini, čak i ako presuda za genocid ne bude donesena, nisu ustvari ništa manji. Heikelina Stuart, jedan od vodećih holandskih stručnjaka za haški sud, kazala je u razgovoru za Dane: "Voljela bih da ga nisu optužili za genocid. Ja bih to učinila samo kada bi postojala jasna namjera, kao u slučaju namjere nacista da iskorijene Židove. Ne zato što vjerujem u historijsku jedinstvenost holokausta, nego zato što će dokazati tu tačku optužnice biti mnogo teže u ovom slučaju: ako potegnete najtežu riječ i ne uspijete to dokazati, ljudi će misliti da ste izgubili kada ste ustvari dobili."

Šta god da bio ishod suđenja, jedan je čovjek već izgubio. Slobodan Milošević. Onako kako je to činio i prije 15 godina, i u Haagu je vrlo umješno kidnapirao srpsku stvar. Brišući i prelazeći liniju između legitimnih srpskih interesa i zločina za koje je optužen, koje je barem inspirirao, on ne samo da ne dopušta istinsko podvlačenje crte ispod ovog rata, nego dovodi u pitanje istinske žrtve koje su Srbi podnijeli ranije u historiji. Genocid počinjen nad Srbima u Drugom svjetskom ratu bit će umrljan jer ga je on upotrijebio da legitimira ono što je činio u ovom. Brojne žrtve ustaških pokolja u Hercegovini postat će samo gorivo njegove opsjednutosti sopstvenom ulogom u historiji; Jasenovac je "tankom crvenom linijom" povezan sa Omarskom i Trnopoljem, koliko god on tvrdio da su snimci iz potonjeg logora montirani. Ali, nije Milošević izgubio zbog toga; on je naprosto užasno loš advokat. Zbog toga će mnogo više izgubiti Srbi.

U Miloševićevoj slici svijeta došlo je do potpune zamjene mjesta između žrtve i krvnika; upravo je on koji je optužio tužiteljstvo da "vrši intervenciju u historiju" činio to tokom svoje političke karijere i nastavlja da čini i sada. Nije to intervencija, silovanje je primjereniji termin: svojevrsni filmski kolaž koji je on prikazao u sudnici započinje telefonskim intervjuom sa Simonom Wiesenthalom, židovskim lovcem na naciste. Uslijedilo je potom pravo, istinsko divljanje, recikliranje svih njegovih ranijih teza o uzrocima raspada Jugoslavije; njegova odbrana i dalje je političke prirode, i, ako išta, on na sudu u Haagu pokušava dokazati da su drugi odgovorni za raspad Jugoslavije. Ali, zločini počinjeni u tom procesu ni najmanje ga ne diraju. Dok sam slušao kako govori, pokušavao sam na njegovom licu ili u gestama naći i najmanji trag, nešto što bi ga izdalo, što bi kazalo kako i on zna da laže. Ništa. Kao pravi pionir, on je ponavljao zakletvu; sa skojevskim fanatizmom optuživao je jedne za fašizam, druge za islamski fundamentalizam, treće za zavjeru protiv Srba. "Nikada kod njega nisam vidio nikakve osjećaje, on je samo provodio svoje planove", kazao je Stjepan Mesić tokom svjedočenja, nastavljajući: "Svoje suradnike je koristio jednokratno, odbacujući ih kada mu više nisu trebali." Uistinu, lista ljudi koje je Milošević upotrijebio u jednom ili u drugom trenutku a potom ih odbacio, impresivna je: Veljko Kadijević, Borisav Jović, Aleksandar Vasiljević, Jovica Stanišić... Tajna njegovog uspjeha leži u tome što su mu oni i danas beskrajno odani.

Upravo su to ljudi koji su izveli pravi državni udar, kako ga je nazvao Mesić, koji je omogućio da JNA bude stavljena u službu srbijanskog režima. Tokom njegovog glavnog ispitivanja, tužiteljstvo je izvelo niz dokumenata koji rasvjetljavaju unutrašnji mehanizam puča.

Susret u Beogradu Aktualni hrvatski i bivši srbijanski predsjednik sreli su se prvi put u kancelariji potonjeg u Beogradu. Na sastanku, na kojem je bio i Tuđman, razgovaralo se o dvije stvari: jedna je bila Kosovo, druga različiti scenariji raspada Jugoslavije. "Milošević je rekao da mi ne znamo Albance: kada se njih dobro udari po nosu, oni slušaju, i tako će to biti", prisjećao se Mesić. Sudeći po onome što je rekao, Milošević je upravo tada počeo pridobijati Tuđmana, "potkupljivati" ga da pristane na prekrajanje BiH. Naime, na tom mu je sastanku dao dokument "koji su izradili vrhunski demografski umovi": prema tom dokumentu, u slučaju raspada Jugoslavije, iz Turske bi se vratilo 500.000 muslimana, koji su između dva rata ili poslije Drugog svjetskog rata napustili zemlju. Tuđman je dokument uzeo i ponio u Zagreb, predstavljajući ga kao djelo "svjetskih stručnjaka".

Nemoćan da učini bilo šta drugo, pošto se stanje u Hrvatskoj počelo ozbiljno pogoršavati, Mesić je nakon "balvan revolucije" u augustu 1990. bezuspješno pokušavao da se sretne sa šefom krajinskih Srba, Milanom Babićem. Kada mu je to na koncu pošlo za rukom, sreli su se u kancelariji Borisava Jovića, srbijanskog člana u Predsjedništvu. "Rekao sam Babiću da ga ova dvojica varaju i da sva pitanja možemo riješiti u Zagrebu. On se nasmijao i rekao da će on imati državu. Rekao sam mu: 'Imat ćete veliku štetu, izgubit ćete sve, a ti nećeš imati ni ordinaciju!' Mislim da se na kraju to i dogodilo." Ali, sukob u Hrvatskoj se zahuktavao, a scenarij je, po Mesićevim riječima, bio sljedeći: nakon provokacija, hrvatska policija bi odgovorila, da bi se na kraju pojavila JNA "da razdvoji zaraćene strane". Jedan od najrazvidnijih primjera je ono što se desilo u Pakracu: nakon što su se neki policajci pobunili i preuzeli stanicu, razoružavajući svoje kolege, hrvatski MUP je poslao svoje specijalne jedinice. Policijska stanica je preuzeta bez žrtava, a JNA se te noći već pojavila na ulicama sa 20 tenkova. "Nema zaraćenih strana. I jedni i drugi policajci su bili Srbi."

JNA je, prema Mesićevim riječima, u Slobodanu Miloševiću pronašla sponzora, nekoga ko je obećao da će sačuvati tu "državu u državi"; vojska je bila stavljena pred izbor da sačuva komunizam ili Jugoslaviju i izabrala je prvo, da bi izgubila i jedno i drugo. Milošević je od nje napravio srpsku vojsku, koju je ipak finansirao jugoslavenskim novcima. Jedan od dokumenata koje je tužiteljstvo uvelo kao dokaz jeste i zapisnik sa sjednice krnjeg Predsjedništva na kojoj se razmatrao Zakon o finansiranju odbrambenih potreba tokom 1990. Amandman na taj zakon koji je uputilo savezno Ministarstvo odbrane je glasio: "Do određivanja iznosa, Narodna banka Jugoslavije izvršit će uplatu u svrhe JNA." U to vrijeme u odboru guvernera NBJ nije bilo predstavnika Slovenije i Hrvatske. Ali, ništa od toga ne bi bilo moguće da ranije nisu izvršene promjene koje su omogućile Predsjedništvu SFRJ, u njegovom krnjem sastavu, da djeluje kao vrhovni komandant vojske. Naime, izvršena je promjena poslovnika, prema kojoj sastanke tog organa može sazivati i potpredsjednik. U to vrijeme Mesić nije bio u stanju doći u Beograd jer je JNA blokirala autoput kao i sve aerodrome, i jedini cilj te promjene bio je da omogući "srpskom bloku" u Predsjedništvu kontrolu nad saveznim institucijama. I pored toga što je, prema Mesićevom svjedočenju, Kadijević odbijao da povjeruje kako JNA ustvari pravi Veliku Srbiju, JNA je do jeseni 1991. postala isključivo srpska.

Ništa rječitije ne govori o tome od ultimatuma koji je Štab Vrhovne komande uputio hrvatskom predsjedniku. "Za svaki napadnut objekt JNA uništit ćemo objekt od vitalne važnosti za Republiku Hrvatsku; za svaki napad na garnizon JNA uništit ćemo objekt od vitalne važnosti u tom gradu." Analogija možda jeste primitivna, ali nisam mogao da se ne sjetim nacističkog masakra u Kragujevcu 1941. i tadašnjeg ultimatuma: "Za svakog njemačkog vojnika strijeljat ćemo 100 srpskih talaca."

Unakrsno šamaranje

I pored toga što, kao i obično, unakrsno ispitivanje nije imalo skoro nikakve veze sa glavnim ispitivanjem Stjepana Mesića, na kraju se pretvorilo u međusobni obračun. Obračun koji je Slobodan Milošević izgubio; aktualni hrvatski predsjednik nije ga niti u jednom trenutku udostojio čak ni pogleda. Optužujući ga na početku za suradnju prvo sa hrvatskom Službom državne bezbjednosti, koja potiče iz vremena kada je bio u zatvoru, između maja 1975. i 1976, Milošević je Mesića samo dva minuta kasnije optužio da je, kada je došao na vlast, naredio ubistvo kako radnika državne bezbjednosti, tako i svjedoka njegove suradnje. "S tim imam onoliko veze kao i sa ubojstvom predsjednika Lincolna", uzvratio je Mesić, u maniru starog cinika, kakav i jeste. Nakon što je Milošević, optužujući tadašnjeg predsjednika hrvatskog Sabora za agresiju na BiH, prekinut u nabrajanju svih hrvatskih jedinica koje su u ljeto 1992. bile na bh. teritoriju, ovaj ga je još jednom matirao: "Vidim da optuženi dobro poznaje situaciju u BiH i poznaje sve hrvatske jedinice, i bilo bi dobro da nabroji i srpske jedinice koje su tamo bile." Predsjedavajući sudac Richard May prekinuo je tu seriju pitanja, objašnjavajući Miloševiću, po ko zna koji put, da to nema veze sa zločinima koji se njemu stavljaju na teret. No, bivši srbijanski diktator je pokušao nastaviti u tom pravcu. Nabrajajući, između ostalog, sve izjave osude hrvatske politike u BiH, od one Aloisa Mocka, do predsjedničkog saopćenja Savjeta sigurnosti UN-a, on je optužio Mesića da je znao za aktivnosti HV-a u BiH. "Sjajno je da ovdje danas optuženi izražava suosjećanje zbog patnji muslimanskog naroda i to je za pohvaliti." Onda je obračun postao malo ličnije prirode. Upitan da kaže zašto je pred hrvatskim Saborom izjavio: "Mislim da sam zadatak obavio, Jugoslavije više nema!", Mesić je rekao ono što je već ranije kazao na svjedočenju protiv Slavka Dokmanovića: "Mene je hrvatski Sabor imenovao za člana Predsjedništva SFRJ… ja nisam otišao u Beograd da otvorim soboslikarsku radnju. Predsjedništvo se raspalo, Jugoslavije više nije bilo i ja sam se parlamentu stavio na raspolaganje." "Ovo, ovo… ovo je zaista dostojno divljenja, ovo objašnjenje", zamuckivao je Milošević. Još jedna razmjena vatre. "Da sam ja imao kontrolu nad vojskom, ne bi došlo ni do raspada Jugoslavije, niti građanskog rata." "Ali, ministar u Vladi Srbije dolazi sa Šešeljom upravo na tu granicu (Karlobag - Karlovac - Virovitica) da bi je potvrdio." "Nisam znao da ste takva policijska država (da se svaka posjeta mora najaviti, op.a.)." "Nisam bio plaćen da optuženog učim hrvatskim zakonima, nego sam bio plaćen da provodim hrvatske zakone." Navodeći niz fašističkih izjava izrečenih u hrvatskom parlamentu, Milošević je optužio hrvatske vlasti, dakle i Mesića, da su stvorili atmosferu straha, koja je ustvari dovela do pobune krajiških Srba. "Bilo je raznih nedozvoljenih izjava (…), bilo je zločina." "Osjećate li se odgovornim za te zločine?" "Ovdje se tuži optuženom Slobodanu Miloševiću, za kojeg smatram da je kriv i da ima dovoljno dokaza da je planirao rat, poveo rat i ugradio zločine u taj rat."

Arhiva Dani
277