| |
Ima neke
urnebesne ironije i luckasto otkačene pravde u događaju koji
je u srijedu poslijepodne obletio cijeli svijet, kada je Biljana
Plavšić neznano gdje pred kamerama haškoga suda izgovorila
rečenicu: Izjašnjavam se da sam kriva!
U ovom trenutku posve je
drugorazredan sadržaj pravno-proceduralnoga aranžmana koji
je Plavšićeva postigla s tužiteljstvom Tribunala, i o kojemu
će se nesumnjivo u stručnoj i medijskoj javnosti mnogo raspravljati
u razdoblju do 16. prosinca, kada joj u Haagu treba pasti
presuda po točki optužnice koju je priznala, a koja je sama
po sebi dovoljna da prokaže zločinačku prirodu cijeloga projekta
u kojemu je Plavšićeva od početka 90-ih godina sudjelovala
sa svojim suoptuženikom Momčilom Krajišnikom, te Miloševićem,
Karadžićem, Mladićem i ostalim društvom: "Progoni
na političkim, rasnim i vjerskim osnovama, zločin protiv
čovječnosti, kažnjiv po članovima 5(h), te 7(1) Statuta
Međunarodnog suda." (Citat iz službene optužnice
Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju protiv Momčila
Krajišnika i Biljane Plavšić, predmet br. IT-00-39&40-PT.)
Mnogo je važnije apostrofirati
opće značenje geste kojom stara sarajevska profesorica biologije
unosi dramatski preokret u cjelokupnu dosadašnju praksu i
odnos prema zločinu, krivnji i odgovornosti, odnos koji vlada
kao betonski čvrsto usuglašen stav, nepisani kodeks među našim
"herojima" i "gazijama", neovisno o tomu
kojoj su "strani u sukobu" pripadali i u ime kojega
su svetog i izabranog naroda zločine činili. To je onaj dobro
poznati stav kojim se svi ti naši dični i drčni tradicionalističko-narodnjačko-patrijarhalni
muškarčine kriju, kao posljednji papučari i kukavelji iza
ženine suknje, iza svojega naroda kad treba
položiti račune... Pojednostavljeno, ali jedino logično, to
se držanje svodi na stav: nisam odgovoran ja, odgovoran
je narod. U upornosti kojom na takav način kožu naroda
podmeće pokušavajući spasiti svoju, apsolutno je najdalje
otišao Slobodan Milošević. A na vlas istu predstavu gledamo
i u svježe otvorenom slučaju Bobetko u Hrvatskoj. Pri
tomu je uvijek najčudnije kako se mnogi dijelovi tzv. nacionalne
elite (u Bobetkovu slučaju: tri četvrtine hrvatskoga političkog
spektra, Crkva, institucije, štampa, komentatori...) spremno
pridružuju takvom stavu, koji je objektivno - autodestruktivan!
Pojava je to koja nas uvodi u tamno područje, u kojemu se
s razumijevanjem može kretati tek možda nekakva kolektivna
ili politička psihijatrija.
I, evo, kako u tom otužnom
mačističkom teatru prevarantskih "voždova", lažnih
junaka, smiješnih operetnih generala, opranih i u armanije
presvučenih lager-majstora, s rukama u sviju podjednako krvavim
do lakata, najedanput pod reflektore ulazi ostarjela žena,
i s očevidno uznapredovalom aglosijom izgovara u kameru (=
u lice cijelom svijetu!): ja jesam kriva!
Ovime nimalo i nikako ne
idealiziram Biljanu Plavšić. Ne čini to, uostalom, ni njezin
advokat kada izjavljuje kako njegova štićenica ovo priznanje
obavlja potpuno svjesna da joj može donijeti i kaznu doživotnoga
zatvora. Ne treba je, u ime strašnih činjenica što stoje iza
te iste krivnje koju priznaje, idealizirati ni zbog istinski
dirljivih, također u štokavskom karakazanu prvi put
čuvenih izraza kajanja zbog stradanja i patnji pripadnika
drugih nacionalnosti - okajavanje je, naime, proces, i ne
može biti apsolvirano jednom izjavom, a žrtve su nepovratne
i nenadoknadive. Ta, jesmo li mračnom nekom koincidencijom
istu večer na televiziji mogli gledati onu stravu od Kamenice
i u njoj masovne grobnice - sekundarne! - nad kojom je zanijemila
i sama Eva Klonowska, opet jedna žena, kojoj nijedan
tipični balkanski muškarac nije ni do koljena!
Ne, radi se o nečemu drugomu.
Naš moralni prostor toliko je opustošen i obogaljen, da smo
to već prestali i primjećivati. U njemu su sve vrijednosti
okrenute naopačke: narodoljublje, patriotizam, odanost vjeri
i Bogu postali su pokriće za najveće hulje i firma za najmračnije
"poslovne uspjehe". U takvom svijetu tzv. istina
o ratu, bez koje se - ma što vam netko u najboljoj namjeri
o tomu suprotno tvrdio - ne može ni u kakvu budućnost, a kamoli
onu "bolju" i "evropsku", naprosto je
nemoguća. Zato što ju nitko od uspješnih hulja, a oni su zavladali
našim životima, ne želi. E, u takav prostor Plavšićkina gesta
dolazi kao jedan posve novi reper, kao presedan poslije kojega
će miloševićevsko (ali, još jednom ne zaboravimo: u svim nacionalnim
varijantama jednako!) opsjenarenje narodom svaki put biti
sve jadnije, smješnije i lažnije, a samo će moralnomu idiotu
i intelektualnom kretenu nakon toga Karadžić moći biti nacionalnim
junakom. Da se i ne govori kako će i koliko ovaj događaj dinamizirati
i unaprijediti cjelokupni haški proces. |
|
