(Srđa Popović, polemičar: "Gnusni zločinci su među nama", Dani 276, 27. septembar 2002, str. 30)

Raduje nas Srđa Popović

Zaista se mi protjerani i unesrećeni bosanski ljudi radujemo pa makar i nakon deset godina što se na javnoj pozornici pojavljuju ljudi poput gospodina Srđe Popovića. Mislim da je ovaj prekaljeni advokat, borac za ljudsko i nacionalno dostojanstvo, ovim intervjuom pokazao kako se na najbezbolniji i najbrži način Srbija i srpski narod može preparirati od užasnog zločina kojeg su napravili. Jasno je da nikakav Haški sud pa ni kolektivna osuda Srbije i srpskog naroda za počinjeni zločin neće donijeti satisfakciju onim svim unesrećenim ljudima iz BiH, posebno muslimanima, koji su bili žrtve te zločinačke politike i prakse. Jasno je da ove hiljade unesrećenih ljudi neće dobiti satisfakciju i time da sudovi donesu odluku o namirivanju štete - materijalne. Ono što smo svi skupa proživjeli ne može se sigurno razumno analizirati. Tu je svaki razum nedostupan. Ideologija tla i krvi koje su se držali srbijanski političari na čelu sa Miloševićem zatrovala je generacije. Ona se nije mogla primiti na tlu gdje nije dugo uzgajana etnička i druga rasna superiornost srbijanskog i srpskog naroda. Ona je nikla na tlu gdje je svaki paljanski ili podgrmečki seljak Srbin znao u podne i u ponoć da recituje srpske junačke pjesme, a najveći intelektualac, onaj koji je završio kompjutersku tehniku na Sorboni ili Bostonu, znao je šta je to srpski interes. I to nije sve. Srbijanci i Srbi jesu bili većinski narod u bivšoj Jugoslaviji, zato su i imali najveću odgovornost pred historijom o njenom održanju. Nažalost, upravo oni na čelu sa tzv. akademicima su pravili zločinački program kako da se iz onako prekrasne zemlje napravi genocidna tvorevina zapadna Srbija, danas Republika Srpska. Mi smatramo da je Srđa Popović jedan od angažiranih intelektualaca koji su u stanju da argumentirano raspravljaju o zločinu jer u njega nisu nikada i po cijenu života htjeli ući. Zato njegova pojava kao i B. Bogdanovića i mnogih drugih srbijanskih i jugoslavenskih intelektualaca nas raduje. To okruženje, izgleda, ponovo se reducira tako što se o zločinu ne želi pričati, misleći da će zakopavanjem istine doći sretno vrijeme.

Istina te udari kad si najrahatniji, tako će se sve desiti i budućim srbijanskim generacijama kada im Haški sud donese odluku da pedeset godina rade za zločine svojih očeva i djedova. Dotle neka im je Bog na pomoći.

Mesud Čevra, Američko--bosanski kulturno-informativni centar, SAD

("Sedmi dan", Dani 276, 27. septembar 2002, str. 3)

Umoran sam od N. Durakovića

Nakon sedam-osam mjeseci ponovo vam se javljam, gospodine Lovrenoviću, povodom divnog članka koji ste napisali u rubrici Sedmi dan. Bilo je jednostavno in medias res. Više sam umoran od Durakovića i njemu sličnih. Pratim, koliko mogu, šta se dešava tamo - u mojoj Bosni, i došao sam do zaključka: dokle god ne izliješ staru i zagađenu (već viđenu) vodu iz lonca, ne možeš naliti novu i frišku. Kako jedan profesor fakulteta ne može da shvati šta se dešava. Ili možda shvata, ali je samo bezobrazan.

Srdačan pozdrav, gospodine Lovrenoviću, i sa dubokim poštovanjem.

Fahrudin Džinić, Florida, SAD

Tortura općinskih službenika

Obraćam vam se kao redoviti čitalac Magazina Dani, koji kupujem u Kanadi, u gradu Edmontonu, gdje živim već više od devet godina. Muž i ja živjeli smo u Sarajevu, na Grbavici, u ulici Rave Janković (sada Behdžeta Mutevelića) br. 4/1 sve do 1.08.1992. godine, kada smo zbog bolesti moga supruga emigrirali u Kanadu, gdje nam je živio sin. Po dolasku u Kanadu mom mužu je operisano srce.

Od prestanka rata tri puta smo dolazili u Sarajevo (1999, 2001. i 2002. godine).

Prilikom posljednjeg boravka obratili smo se SUP-u Novo Sarajevo radi obnavljanja ličnih karata i podnijeli na uvid potrebne dokumente (stare lične karte, stare jugoslavenske pasoše i kanadske pasoše). Kada smo nakon dva dana došli po nove lične karte, moj muž je dobio ličnu kartu, a ja nisam jer, navodno, u kompjuteru imaju drugi datum moga rođenja, tj. 16. decembar 1930, a pravi datum je 14. decembar 1930. Pokazala sam službenici na šalteru moju staru ličnu kartu, stari jugoslovenski pasoš i kanadski pasoš, u kojima je pisalo da sam rođena 14.12.1930. Službenica je veoma drsko reagirala i rekla da to sve za nju ne važi, jer u kompjuteru stoji 16. decembar kao datum moga rođenja.

Pošto tada kod sebe nisam imala drugih dokumenata za dokazivanje moga datuma rođenja, napustila sam prostorije veoma ogorčena. Prilikom ponovnog dolaska u Sarajevo u julu ove godine, obratila sam se službenici na šalteru (bila je ista) sa svim dokumentima koji dokazuju datum moga rođenja - 14. decembar, i to: Zahtjev za izdavanje lične karte (august 2001.), ličnu kartu BiH 05041226 od 7.01.1991, Izvod iz matične knjige rođenih od 3. 9. 1947, iz kog je vidljiv datum moga rođenja, tj. 14. decembar 1930, Izvod iz matične knjige vjenčanih od 23.08 1958, iz koga je također vidljiv datum moga rođenja - 14. decembar 1930, zdravstvenu legitimaciju br. 3247/78 od 7.9.1981, iz koje je opet vidljiv isti datum rođenja, pasoš SFRJ br. BHR 804997 od 29. 08. l991, iz koga je vidljiv datum rođenja - 14. decembar 1930, te kanadski pasoš sa istim datumom rođenja.

Službenica je pronašla moj zahtjev i veoma drsko mi rekla da mi ne može izdati ličnu kartu jer je u kompjuteru datum moga rođenja 16. decembar. Veoma učtivo sam joj rekla da pogleda sve dokumente koje imam i da se uvjeri da je lice koje je unosilo podatke u kompjuter pogriješilo. Obratila mi se veoma drsko i rekla da se to sve nju ne tiče, jer za nju su važni samo podaci iz kompjutera, i napustila prostoriju. Nakon toga sam zatražila da razgovaram sa načelnikom odjeljenja. Čim sam ušla u prostoriju i počela govoriti radi čega sam došla, gospođa koja je bila u prostoriji počela je galamiti na mene. Stavila sam joj na stol sve moje dokumente sa molbom da sve pogleda, pa će vidjeti da je greška u kompjuteru. Ne samo da nije ni pogledala moje dokumente, nego je grubim pokretom ruke bacila sa stola sve moje dokumente i rekla da idem u "moju Republiku Srpsku i da od njih tražim ličnu kartu".

Ja imam 71 godinu. Već skoro deset godina živim u zemlji gdje se poštuju red i zakon, i gdje stari ljudi imaju prioritet. Pokupila sam moje dokumente sa poda i izašla; nisam imala snage ni da joj reknem da ja nemam ništa sa Republikom Srpskom, osim što sam rođena u Rudniku Ljubija, od oca Rusa i majke Čehinje. Studirala sam u Zagrebu od 1949. do 1956. i nakon toga živjela i radila u Sarajevu do penzije i do početka rata 1992. Mislim da je dotična "gospođa" prije svega trebala da pogleda moje dokumente-originale, da se uvjeri da je greška napravljena pri unošenju podataka u kompjuter i na kraju da respektuje godine moga života i moj 35-godišnji rad u Sarajevu.

Želim svim zaposlenim u Magazinu Dani sve najbolje i da i dalje ostanu kao što su i bili do sada - nezavisni i otvoreni za sve ljude bez obzira na nacionalnost, vjeru i porijeklo.

Zašto neću glasati

Evo zašto:

Nije za očekivati da bi se u BiH moglo naći među političarima toliko snage i pameti, u šta polaže nadu književnik Ivan Lovrenović, direktno, a vjerovatno i ambasador SAD-a, indirektno. Pamet i snaga su sve deficitarniji artikli u BiH, jer je napuštaju mladi obrazovani ljudi. Istina, snage, ali one koja klade valja, imamo dovoljno i ona iseljavanjem obrazovane mladosti intenzivno raste na račun one koja je saputnica pameti i još kojekakvih vrlina i ljudskih vrijednosti i na koju Lovrenović i, svakako, ambasador SAD-a računaju. Jer BiH ni kao "država" ni kao ambijent nije normalna, pa ni njene stranke, usprkos, ali i radi njihovih programskih orijentacija, ne mogu biti i nisu normalne. Prije svega, one su sve odreda nacionalne (jednonacionalne, da ne bude zabune). Postojanje tih stranaka pored, odnosno, sa drugima, u normalnim uslovima, ne bi trebalo izazvati nikakve negativne pomisli. Mi, međutim nemamo drugih. Naše su sve jednonacionalne. Čak i SDP vrlo velikim procentom članstva i glasovima pune Bošnjaci. Učešće pripadnika druga dva naroda je tako beznačajno da skoro nije vrijedno pomena. Čak je cijela Alijansa, praktično, jednonacionalna - bošnjačka. Tačno je da u Republici Srpskoj postoje umjerene partije, kako kaže ambasador SAD-a, ali su one, prije svega, čisto jednonacionalne. Ni jedna od tih partija ni u snu ne vidi ukidanje RS-a. Čak ne postoji u RS-u nijedna stranka koja u svom programu zagovara opstanak jedinstvene i međunarodno priznate BiH. Nema je takve ni u FBiH, pa ni u Alijansi.

Tačno je, također, da u "hrvatskoj zajednici" postoje tradicionalno umjerene partije, ali se za njih opredjeljuje vrlo mali broj Hrvata. Bošnjaka u njima ili za njih, možda, ima pokoji, a Srba vjerovatno ni jedan. I ove su stranke jednonacionalne. Ovakvo stanje nacionalne strukture stranaka BiH mora da izazove pitanje: Zašto je to tako? Da dodam i pitanje: Zašto ime i prezime šefa stranke opredjeljuje nacionalnost stranke? Defekt je u programima stranaka. Naime, nijedna stranka nema u svom programu, ili možda ima, ali neadekvatno formulisano, pitanje stabilizacije političke scene u BiH.

Izazvano nepravdama Dejtonskog sporazuma, prvenstveno stvaranjem RS-a, nestabilno političko stanje traje već sedam godina i trajat će dok se ne nađe snage i pameti, pa da se, kako kaže I. L., shvati da su glasači usvojili pravila, kojih nema u Izbornom zakonu, o izboru stranaka za koje će se glasati: Bošnjaci prema stepenu angažovanosti stranaka na očuvanju cjelovite i međunarodno priznate BiH, Srbi prema stepenu angažovanosti na očuvanju RS-a, a Hrvati prema stepenu angažovanosti na stvaranju nove hrvatske republike. Poslije ovoga sve drugo je nevažno, ili manje važno, i služi samo kao prevaga hoće li se glasati za ovu ili onu stranku iste nacionalnosti. U tome su glasači do kraja dosljedni. (…)

Osim navedenog, ovakvo stanje nacionalne strukture i brojnosti u strankama ne može stvoriti alijansu (koaliciju) ni u kakvoj kombinaciji stranaka da bi u njoj bio zastupljen značajniji i respektabilniji broj sva tri konstitutivna naroda. Ovakva Alijansa koju imamo nesposobna je da pokrene neophodne aktivnosti koje će voditi definitivnim rješenjima na zadovoljstvo svih građana ove zemlje.

U našem narodu se kaže: "Ko me jednom prevari, sram ga bilo. Ako me prevari još jednom, sram mene bilo." Neću da me bude sram, jer sam siguran da bi me bilo ako bih opet glasao kao prošli put.

Džemaludin Muhamedagić, Sarajevo