Festival dub muzike; šator pored Hotela "Ruža", Mostar, 3, 4. i 5. oktobar 2002.

Kao produkt dosadašnje saradnje između Mostarskog interkulturnog festivala (MIF) i jednog od najvećih i najuticajnijih nezavisnih Dub labela u Francuskoj Jarring Effectsa iz Lyona, početkom oktobra mjeseca u Mostaru će se održati festival dub muzike na kojem će biti promoviran kompilacijski CD bendova koji svoju muziku objavljuju u produkciji Jarring Effectsa. Radi se o CD-u pod nazivom How Do You Sleep?, koji je posvećen gradu Mostaru. Ovo izdanje je svjetlo dana ugledalo početkom godine, a dio prihoda od prodaje dat je u fond za organiziranje proteklog Mostarskog interkulturnog festivala.

Festival počinje svirkom koja će se održati u klubu Alternativni institut u četvrtak, nastavlja se u petak i subotu u šatoru koji će se specijalno za tu priliku postaviti kod Hotela "Ruža" na ulazu u Stari Grad, a na stage će u toku ove tri večeri izaći Mr. Orange, Kaly, La Phaze, UHT i High Tone, svi iz Francuske, iz grada Lyona, a kao gosti u petak nastupaju banjalučki Jubbooko Sa Negrass, te beogradski Darkwood Dub.

Mr. Orange, Kaly, La Phaze, UHT i High Tone su zvijezde izuzetno jake francuske Dub scene, Jubbooko Sa Negrass su najzanimljiviji bosanskohercegovački bend koji uskoro očekuje izlazak prvog studijskog albuma, a Darkwood Dub su dobro poznati beogradski bend za koji mnogi ljudi tvrde da je nešto najvrednije što se pojavilo u muzičkoj produkciji na Balkanu tokom 90-ih.

Povod za optimizam pred uobičajeno depresivnu mostarsku jesen začinjenu burom jeste i najava da će se ubrzo nakon ovog događaja desiti i treći po redu Beton, Concrete Music Festival, koji će ove godine imati nešto drugačiji koncept nego ranije. (M. Tomaš)

Enigma; režija: Michael Apted; glavne uloge: Dougray Scott, Kate Winslet, Jeremy Northam, Saffron Burrows, Nikolaj Foster-Waldau, Tom Hollander; 2002.

Filmovi dolaze u parovima. Često, naime, u isto vrijeme dobijemo dva filma sa sličnom temom. O ulozi šifri u Drugom svjetskom ratu dobili smo tako ove godine Windtalkers Johna Wooa te Enigmu Michaela Apteda.

Enigma je snimljena prema romanu jednog od suvremenih bestseller kraljeva: Roberta Harrisa. Po njegovom je romanu snimljen i film Fatherland sa interesantnom polaznom premisom: šta bi bilo sa svijetom da su nacisti kojim slučajem pobijedili? U Enigmi Harrisa ponovo interesiraju Drugi svjetski rat i njegove posljedice, tačnije: on pripovijeda o jednoj od povijesnih epizoda koje su omogućile pobjedu Saveznika. Scenarij je po Harrisovom romanu sročio jedan od najboljih živućih britanskih dramskih pisaca i scenarista Tom Stoppard, a režiju je na sebe preuzeo Michael Apted (Gorile u magli, Nell, Svijet nije dovoljan). Film je snimljen u njemačko-britansko-američkoj koprodukciji.

Radnja filma smještena je u viktorijansku palatu na adresi Bletchley Park, koja je u vrijeme Drugog svjetskog rata bila sjedište britanske tajne službe za razbijanje neprijateljskih šifri. Važnost ove službe bila je neprocjenjiva. U središtu priče nalazi se mladi genij za razbijanje šifri Tom Jericho (Dougray Scott), na čijim plećima je težak i odlučujući zadatak razbijanja njemačke šifre. Jericho je portretiran kao klasični filmski genij: miks briljantnosti i ekscentričnosti. Paralelno sa njegovim povijesnim zadatkom odvija se ljubavna priča između njega i voljene mu Hester (Kate Winslet).

Enigma je film baziran na istinitim događajima, no mjesto gdje je historija ponajviše iznevjerena jest lik heroja ove priče. Jer, imaginarni Tom Jericho u filmu preuzima ulogu koju je u historiji imao čovjek po imenu Alan Turing. Jedna stvar Turinga još uvijek, čini se, priječi da postane heroj mainstream filma: njegova seksualna orijentacija, tj. činjenica da je bio homoseksualac. Jasno je, međutim, da je pothvat pripisan imaginarnom Jerichu u stvarnosti izvršio Turing. Podsjeća to pomalo na radikalniju verziju šminkanja biografije Johna Nasha u filmu Briljantni um: iz priče o Nashu izbačene su neke škakljive pojedinosti, no u priči o Turingu ovom su oduzeli čak i ime i identitet.

Sve ovo, međutim, nije odveć bitno za uživanje u filmu. Michael Apted snimio je neuobičajenu kombinaciju trilera i ljubavne priče, trilera hičkokovske napetosti i neobične i tajnovite ljubavne priče. Enigma gledatelju donosi dva sata uzbudljive filmske čarolije, a to je za jedan ovakav film valjda najvažnije. (M. Bazdulj)

V.S. Naipaul: Pola života; Algoritam, Zagreb, 2002.

Dok u literarnom svijetu već započinje komešanje uoči ovogodišnje dodjele Nobelove nagrade za književnost, iz Zagreba nam stiže prevod romana prošlogodišnjeg nobelovca V.S. Naipaula. U nekadašnjoj SFRJ Naipaul je relativno malo prevođen, iako je već krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih bio svjetska literarna zvijezda i potencijalni nobelovac. No, nekih je prevoda ipak bilo. Godine 1980. zagrebačka je Mladost objavila Gerilce u prevodu Vladimira Vukovića, godinu dana kasnije beogradski Rad (legendarna biblioteka Reč i misao) objavljuje prevod U slobodnoj državi iz pera Davida Albaharija, a 1984. Dečije novine iz Gornjeg Milanovca objavit će prevod ranog Naipaulovog djela Miguel Street koji je načinila Ana Selić. Prošle godine, nakon dodjele Nobelove nagrade, neki su srbijanski izdavači objavili nova izdanja već prevedenih Naipaulovih djela, no, evo, iz Zagreba nam stiže i jedan posve novi prevod.

V.S. Naipaul rođen je, podsjetimo, 1932. godine na Trinidadu, a njegovi su preci na Trinidad pristigli iz Indije. Ovo je važno spomenuti jer je radnja romana Pola života dobrim dijelom vezana baš za autorovu pradomovinu: Indiju. Kad smo već kod podmuklog delovanja biografije, spomenimo i činjenicu da je na samog Naipaula u životu jako utjecao njegov otac, koji se na Trinidadu bavio novinarstvom i koji je također bio posvećenik književnosti. Njegov utjecaj u sinovom izboru poziva je nesporan, a zanimljivo je da je V.S. Naipaul poslije smrti svoga oca objavio njegovu zbirku kratkih priča kao i svoju prepisku sa ocem.

Roman Pola života bavi se u dobroj mjeri upravo odnosom između oca i sina, isprepletenošću njihovih sudbina te utjecajem koji očev život ima na sina. U središtu radnje ovog relativno kratkog romana (175 stranica) su Willy Chandran i njegov otac, obojica raspeti između ambicija i stvarnosti. Otac Willyjev prekršit će običaje zajednice i oženiti pripadnicu niže kaste, a dijete ovog braka - Willy, ostat će obilježeno ovim odnosom. Kao što sudbina Willyjevog oca slijedi stazu koju su mu već zacrtali preci, tako će i Willy Chandrana sudbinski odrediti očev život. Makar je u četrdesetak godina polovice života živio na transverzali Indija - Engleska - Afrika - Njemačka, život Willyja Chandrana ostao je određen životom očevim. Naslov romana tako se ispostavlja dvostruko simboličnim: četrdesetak godina u suvremeno vrijeme predstavlja polovicu statistički prosječno dugačkog života, no isto tako život kojim junak ovog romana živi je simbolički polovičan, tj. nije cjelovit.

Pola života je djelo ispisano dobro poznatim Naipaulovim stilom. Ponovo je tu njegova već slavna kombinacija suosjećanja i humora, kao i izvrsno razumijevanje svojevrsnog kolonijalnog svjetonazora. Kroz život Willyja Chandrana prelamaju se, među ostalim, kolonijalna Indija te London u vrijeme povratne najezde mladih kolonijalaca (pedesete godine prošlog stoljeća), te ironične kolonizacije samog srca Engleske, tako da možemo naslutiti zašto se Naipaul smatra jednim od predvodnika takozvane postkolonijalne struje u suvremenoj književnosti pisanoj na engleskom jeziku. Pola života je roman koji će zasigurno opravdati očekivanja ovdašnjih ljubitelja Naipaula, no također mu i priskrbiti nove čitatelje na ovim prostorima. (M.Bazdulj)

"Volim Bacha. To je kao kad ČitaŠ knjigu i svaki put otkriješ neki novi sloj. Prvi put kada sam pjevala njegove kompozicije, nisu mi se otvorila vrata u taj neki drugi nivo. Izmicalo mi je pod grlom. Onda sam puno razmišljala o čovjeku koji je cijeli život gubio najdraže a opet sačuvao životnu radost i komponovao u slavu Božiju. Nakon toga mi je, nekako, tijelo dozvolilo da nađem taj drugi nivo. I sretna sam zbog toga. Stvarno volim Bacha."

Sanela Redžepagić je rođena u Zenici 1971. Karijeru je izabrala sasvim slučajno. Prvo je svirala klavir. A onda joj je dosadilo. "Ali, mama mi je već bila kupila pijanino, tako da o prestajanju nije bilo govora", kaže apsolventica na Muzičkoj akademiji, koju manje od mjesec dana dijeli do konačnog uzimanja diplome. I koja je pola svoga života posvetila muzici. Kneginja čardaša, Proljeće u operi, gostovanje na koncertu Stefana Milenkovića, samostalni koncerti, samo su dio stvari koje je ova mlada solo pjevačica uradila u svojoj karijeri. "Bilo je kriza, kada čovjek razmišlja da li je to posao koji zaista treba da radi. Onda sam shvatila da to može značiti samo jedno: da u muzici nisam bila cijelom sobom. Kada stvarno uroniš u ono čime se baviš, onda nema razmišljanja. To je kao neka druga koža koja te potpuno obavija", objašnjava Sanela, koja radi posla ne smije pušiti, mora živjeti zdravo, a pred koncert najradije pojede biftek i bananu. "Kod nas je jedno vrijeme bilo normalno da se solo pjevač vezuje uz debljinu - valjda zato jer se smatralo da je tada tijelo bolji rezonator. Danas je drugačije. Reditelji više ne vole krupne pjevače, a reditelj u operi sada postaje važniji od dirigenta", objašnjava Sanela, koja je pet godina bila solista Ljubljanske opere i veli kako je konkurencija ogromna. "Nisam sentimentalno vezana za prostor na kojem živim. Želim da živim tamo gdje ću moći pjevati i odmarati se od pjevanja. To gdje ću živjeti moram odlučiti glavom, a ne srcem", kaže.

Kada ne pjeva, odlazi u pozorište i čita. I to Čehovljeve novele, kojima se uvijek iznova vraća, mada joj je najdraža knjiga Majstor i Margarita Mihaila Bulgakova. Naravno da u svemu muzika ima najvažnije mjesto. "Muzika je, po meni, najbliža nečem duhovnom: ona pročišćava mene, koja je izvodim, ali i ljude koji me slušaju", kaže Sanela, ali dodaje da ne voli svu muziku. Kada se ne bavi klasikom, sluša alternativu. I to glasno. Jer, kako kaže, voli pravi zvuk muzike. "Trenutno, zapravo, najviše volim slušati tišinu."

Vedrana Seksan

Djeca svašta pitaju. I kako?, i zašto?, i šta je ovo?, a šta ono? Postoje knjige koje će pomoći svakom roditelju da odgovori na razna pitanja, tipa: kako radi televizor ili nuklearna elektrana (da, da, i to pitaju), pa čak i na ona škakljiva, kao: ako djecu donose rode, šta onda rade mama i tata. Ali, šta ako vas dijete upita šta je to genocid?

"Sistematsko i metodično uništavanje etničkih grupa. Jedan čovjek, ili grupa ljudi hladno odluči da pobije sve ljude koji pripadaju u pravilu manjinskoj etničkoj grupi", kaže u svojoj knjizi Rasizam objašnjen mojoj kćerki Tahar Ben Jelloun, romansijer, pjesnik i novelista, koji je posjetio Sarajevo u okviru Trećih evropskih književnih susreta, prvenstveno radi toga da se, kako je sam rekao, susretne sa onima kojima je njegova knjiga namijenjena - djecom. Susret sa srednjoškolcima upriličen je u Prvoj gimnaziji, i, pored knjige o rasizmu, koja je u kratkom vremenu postala bestseller u Francuskoj, Jelloun je govorio i o svojoj knjizi Islam objašnjen djeci, koja je idejno nastala u noći 11. septembra.

Porijeklom iz Maroka, Jelloun živi u Francuskoj, u Parizu, gdje se školuju njegova djeca. Tako je i došlo do nezgodnog pitanja šta je rasizam, koje mu je postavila tada osmogodišnja kćerka. "Mogao sam zatvoriti oči i uši na njena pitanja ili događaje koji nas okružuju, ali mislim kako je uloga pisca da uđe u srž stvari, u realnost, i kaže svoje mišljenje o onome što se dešava", kaže Jelloun, objašnjavajući da je knjigu napisao prvenstveno kao otac djece koja postavljaju pitanja i traže odgovore. Napisana upravo u ovakvoj formi, knjiga je zapravo zajednički rad njegove kćerke - koja je pitala, i njega - koji je odgovarao. Da bi shvatila šta je rasizam u zemlji u kojoj veliki dio populacije zapravo i čine doseljenici, i to pretežno iz arapskih zemalja, Jelloun je svoju kćerku odveo na antirasističke demonstracije, a onda joj objasnio sve ono što je na njima vidjela.

"Možda će se neko zapitati kako osmogodišnje dijete može shvatiti pojmove kakvi su genocid, terorizam ili rasna netrpeljivost, ali ja sam shvatio kako je mnogo bolje na vrijeme ih upoznati sa svime što vreba van kuće i pripremiti ih na ono što bi brutalno mogli osjetiti na svojoj koži", kaže Jelloun, koji objašnjava kako je ovo, po njemu, jedini način da se otvori duh mladog čovjeka, te da samo tako dijete može shvatiti šta je jedan čovjek u stanju uraditi drugom. Mada priznaje kako ni on ni njegova djeca do sada nisu bili izloženi direktnom nasilju, Jelloun je u isto vrijeme sa nekolicinom pisaca arapskog, ali i evropskog porijekla aktivan u borbi protiv rasizma. Jedna od njegovih knjiga, Gostoprimstvo u Francuskoj, objavljena 1984, govori o položaju doseljenika u Francuskoj od početka 20. vijeka pa do perioda kada je nastala. Knjiga je oštro kritizirana s obzirom da govori o zločinima počinjenim nad doseljenicima za koje počinioci ili nikada nisu privedeni ili su dobili minimalne zatvorske kazne. "Želio sam govoriti o zločinu francuskog pravosuđa. Od tada pa do danas borim se protiv rasizma, a to je borba u koju će se, ovako ili onako, morati uključiti i moja djeca", objašnjava Jelloun.

Koliki je uspjeh knjige Islam objašnjen djeci svjedoči i činjenica da su nakon nje i drugi pisci počeli objavljivati knjige po sličnom šablonu. "Nisam mislio pisati na sličan način, sve dok 11. septembra nisam došao kući i zatekao moju djecu pred televizorom. Moja mlađa kćerka je svom mlađem bratu upravo objašnjavala kako su zločesti muslimani srušili avion i ubili stotine ljudi. Onda se okrenula prema meni i rekla kako više ne želi biti muslimanka. Pitao sam kako to misli da postigne, a ona je odgovorila da će sutra ujutro u školskoj kantini pojesti komad svinjetine. Pomislio sam kako je islam upravo izgubio jednu vjernicu, i zapitao se, ako se to dešava u mom domu, šta je onda sa djecom u domovima čistih desničara, kojih je jako puno u Francuskoj", kaže objašnjavajući razlog nastanka svoga djela.

Knjiga koja islamu prilazi sa čisto historijskog stajališta i nije namijenjena tome da neko počne ili prestane vjerovati, prodata je u Francuskoj u 500.000 primjeraka. Napisana u formi bajke, ona objašnjava islam podsjećajući kako je danas ukupnu muslimansku populaciju sačinjavalo samo 10 posto Arapa.

"Radeći na knjizi, obišao sam sve biblioteke u Parizu i shvatio da postoji na hiljade knjiga koje govore o islamu i muslimanima, ali i to da Zapad do 11. septembra nije imao potrebu da ih čita ili da tu temu istražuje. Nakon svega što se desilo u New Yorku, prvi na listi bestsellera u Francuskoj postao je Kur'an. Ljudi su ga kupovali, ne da bi shvatili muslimane, nego da bi u ajetima našli podršku terorizmu. To me je užasnulo. Zato sam napisao knjigu", kaže Jelloun.

Na knjigu je najžešće reagovala francuska desnica, ali se na ovakve reakcije pisac nije želio osvrtati. Zanimljiv je podatak da je ona objavljena i u SAD-u, gdje je prodato samo 15.000 primjeraka. Za razliku od toga, u Francuskoj, pa i ostatku Evrope, knjiga je naišla na nevjerovatan odjek u osnovnim školama i gimnazijama, ne planom i programom, nego na inicijativu profesora, koji su je uveli kao obaveznu lektiru.

Knjiga Rasizam objašnjen mojoj kćerki prevedena je na bosanski jezik, dok se druga knjiga još uvijek ne može nabaviti u našim knjižarama. "Moja poruka ljudima koji su prošli rat, genocid i sve ono o čemu ja govorim jeste kako se ne moramo voljeti, ali smo dužni poštovati se", rekao je Jelloun na kraju dvosatnog druženja sa sarajevskim gimnazijalcima.

A ako dijete pita šta je etnička grupa? Ima objašnjenje i za to. (V. Seksan)