beogradskom nedjeljniku Vreme već više od mjesec i po dana traje polemika čije je ishodište itekako zanimljivo za bosanske čitaoce - jer je riječ o suočavanju s prošlošću i ratnim zločinima učinjenim u ime Srbije. Sve je započelo mojim (Lukovićevim) tekstovima za Feral i Dane u kojima sam pisao o uređivačkoj politici "nezavisnih srbijanskih medija" (Vreme i B92); kao potvrdu teze da se zločini relativizuju, iskoristio sam izjavu Sonje Biserko, predsjednice Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, koja je rekla: "Želim da ukažem na dva problema s kojima se suočavamo skoro svakodnevno: jedan je uopštavanje i relativizacija zločina i drugi je odnos prema Haškom tribunalu. Kako zločin postaje sve očigledniji i kako su dokazi sve dostupniji, srbijansko društvo, ili, da budem preciznija, njegova elita, sve organizovanije čini napor da se zločin ne samo relativizuje već i deetnifikuje. Način na koji se ta nova Istina plasira - naročito preko tzv. nezavisnih medija, kao što su B92 ili Vreme - jednako je totalitarna kao i nacionalizam koji je svojevremeno pokrenuo ratnu mašineriju. Totalitarni način mišljenja je, nažalost, u srbijanskom društvu sada glavna opstrukcija demokratizaciji društva, što se najbolje vidi kroz interpretaciju bliske prošlosti. Sada se govori o građanskom nacionalizmu, o kulturnom i nekulturnom nacionalizmu, a svaki pokušaj da se otvori pitanje ratnih zločina se tretira kao 'revolucionarna pravda'. Zato se, umjesto suočavanja, zahtijeva argumentovana javna refleksija koja treba da pokaže šta se ustvari desilo. Jer svaki zločin, kako kaže jedan član državne Komisije za istinu i pomirenje, ima 'svoju prošlost i budućnost'. Postavlja se pitanje da li je i holokaust imao svoju prošlost kako bi se njime opravdalo šest miliona ubijenih Jevreja..."

Potom se javio glavni urednik Vremena Dragoljub Žarković i žestoko napao Sonju Biserko; u odbranu lika i djela B92 tajkuna Verana Matića, a protiv koalicije Biserko/Luković, ustao je Velimir Ćurguz Kazimir; javila se, zar sumnjate, Ljiljana Smajlović, profesionalni fašista iz Nina, da objasni kako su neopravdani napadi na "nezavisne medije koji samo rade svoj posao". Kako se polemika zahuktavala, sve je bilo više učesnika: Svetlana Slapšak i Nataša Kandić stale su u odbranu dvojca Biserko/Luković, isto je učinio Bogdan Bogdanović. Ali, s druge strane javio se kolumnista Vremena Stojan Cerović i vehementno branio stavove svog glavnog urednika… Potom je, na iznenađenje mnogih, pismo Vremenu (vidjeti okvir) poslao Srđa Popović, advokat, doskorašnji vlasnik ovog lista, koji je odgovorio Stojanu Ceroviću. Odjednom, polemika je dobila novi naboj: počelo je da se priča o tome kako srbijanski mediji izvještavaju sa suđenja Miloševiću, o ćutanju o ratnim zločinima, o srpskoj krivici… a u svemu tome Srđa Popović aktivno učestvuje, ne propuštajući nijedan broj Vremena da se u njemu ne oglasi svojim prilogom.

DANI: Mnogi u Beogradu misle da si ti još uvijek vlasnik Vremena?

POPOVIĆ: Nisam više. Kad sam pošao u Ameriku, Vreme sam prepustio mom sinu Borisu.

DANI: Svejedno, ne pamtim slučaj gdje bivši vlasnik lista, čovjek koji je osnovao taj nedjeljnik, učestvuje u polemici u "Pismima čitalaca"?

POPOVIĆ: Vreme sam čitao i dok sam bio u Americi. Vidio sam kako taj list zajedno tone s čitavim društvom, vidio sam da oni to ne primjećuju - jeste, u odnosu na ostala glasila, zadržali su istu distancu, ali su Vreme i srbijansko društvo zajedno padali sve dublje i dublje… Ključni trenutak bili su događaji na Kosovu, u proljeće 1998, kad su svi vrisnuli "terorizam" a niko da se upita: pa, otkud taj terorizam? Sad čitam da je Koštunica u New Yorku ispravno primijetio da kad se govori o terorizmu, prije svega, treba da se govori kako je do njega došlo, da se istraže njegovi uzroci, a ne odmah - motkom. Ali, tu lekciju niko, ni Koštunica, nije ovdje primijenio, pa ni Vreme. I tu sam vidio da Vreme počinje da gubi perspektivu: sve što se desilo jeste posljedica rasizma koji ovdje vlada spram Albanaca, ovdje ljudi, ja tvrdim generalno, ne mogu da prihvate činjenicu da su Albanci ljudi kao što smo mi. Često sam dolazio u iskušenje da pišem Vremenu: onda to nisam uradio, potom mi se učinilo kasno, vidim kuda to ide… Onda pomislim: ne živim tu, živim pet hiljada kilometara daleko, šta ja da njima solim pamet, znam kako se to prihvata kad dolazi spolja…

DANI: Obično se kaže: dođi da živiš ovdje pa da vidiš kako je…

POPOVIĆ: E, sad sam došao! Možda to pismo nikad ne bih napisao da se Stojan (Cerović) nije javio. Smatrao sam Stojana dugogodišnjim prijateljem; dosadilo mi je da idem po gradu i da me ljudi pitaju: Šta je to sa Stojanom?, jer ja ne želim da o svojim prijateljima, iza njihovih leđa, diskutujem sa čaršijom koja ima sasvim druge motive. Ali, došao je trenutak - jer me mnogi ljudi identifikuju sa Vremenom i Stojanom - da javno kažem, a ne pojedinačno objašnjavam, da ja tako ne mislim.

DANI: Jedan od problema s Vremenom, znaju to oni koji su čitali ovaj list, jeste period za vrijeme NATO-bombardovanja, kad su se pojavljivali pod cenzurom, prihvatajući patriotski rječnik i patriotska objašnjenja kao svi ostali srbijanski listovi?

POPOVIĆ: Sjećam se, čitao sam sve to… Mogao sam da zamislim silu koja ih je na to mogla natjerati, ljudski: govorimo o strahu, ali bilo je izuzetno mučno držati tu novinu u rukama i mislim da sem prelistavanja naslova nisam imao snage da sve to čitam. Otprilike onako: kao kad bi ti se kćerka prostituisala! Strašno! Tad smo još bili u nekim telefonskim kontaktima i ja sam ih pitao zašto ne prestanu da izlaze? Onda su mi oni objašnjavali da imaju radnu obavezu da izlaze, što sam mogao da razumem, ali ja bih reskirao da vidim - šta će se dogoditi ako tu radnu obavezu ne ispoštujem? Potom su mi rekli da bi im bila oduzeta registracija da izlaze; meni to nije bio nikakav razlog - jer smo taj list od početka pravili s izvjesnom idejom i ciljem; ako taj list ne može da izgleda onako kako mi hoćemo, onda - neka ne bude! I tu se pojavljuje treći sloj argumenata: tolike porodice žive od te novine… što jeste razumljivo, jeste teško, ali ja mislim da je sramota ipak bila suviše velika!

DANI: Suština ove polemike, po meni, jeste pitanje ratnih zločina. Koliko su mediji odgovorni za relativizaciju, ćutanje ili zaborav? Ili, prije svega, govorimo o društvu?

POPOVIĆ: Mediji nemaju prevashodnu ulogu da se bave prošlošću; oni su aktuelni, bave se stvarima od interesa za neposredni život. Međutim, činjenica da se zločinci šetaju među nama, teški zločinci, gnusni zločinci - jer je riječ o rijetko odvratnim zločinima - to je pitanje aktuelno, to nije pitanje prošlosti! S tim zločincima mi živimo - sad! Postojanje tih zločina sprečava da se ovdje, u Srbiji, zasnuje bilo kakav normalan život; mnogi ljudi, makar podsvjesno, znaju da su ti zločini učinjeni, znaju da mi to pokušavamo da zabašurimo, da relativizujemo, da zaboravimo, ali dok nam taj kamen sjedi u stomaku, mi ne možemo normalno da živimo. Pitanje zločina za mene je pitanje Haaga: pitanje svih pitanja ove zemlje. Ništa ne može da krene bez toga. Ne govorim da li je to nemoralno ili nepošteno - ali je prilično naivno i lakomisleno smatrati da sve zločinačko i krvavo može da potone u zaborav i da se i dalje može živjeti kao da se ništa nije desilo. To je nemoguće. Teško je zavaravanje, odugovlačenje, pokušavati da se ućutka taj razgovor. Prije svega, međunarodni identitet ove zemlje u inostranstvu - obilježen je zločinima. Ja ne znam koliko ljudi u svijetu znaju o Jugoslaviji i Srbiji - ali oni koji išta znaju, znaju o zločinima! I sad kažeš: srušili smo Miloševića, počinjemo iz početka, kad tu osnovnu odrednicu svog postojanja ne mijenjaš!

DANI: Postoji prećutna saglasnost da se o režimu Miloševića ne govori kao o "zločinačkom režimu"?

POPOVIĆ: Svi oni koji su desetak godina bili u Srbiji, tu živjeli, znaju da je riječ o zločinačkom režimu; ali, šta sad? Srušiš Miloševića i više ne govoriš o zločinima, ne daš da se o zločinima govori, pa ti si samo nastavak tog istog režima! Ni 5. oktobra 2000. nisam bio optimističan - a to mislim i danas - jer onakvi strahoviti, čudovišni režimi kakav je bio Miloševićev, ne padaju na onaj način. Oni ne padaju tako što će se narod na ulici izljubiti s vojskom i policijom; sam mehanizam tog prevrata, zovi ga kako hoćeš, nije do kraja osvijetljen. Meni se čini da je odlučujuće ono o čemu mi još ništa ne znamo: šta su Koštunica, Milošević i general Pavković razgovarali uoči prevrata, kao što ne znamo ni kakav je deal napravljen između Đinđića i tipa koji se zove Legija? Svi ti sporazumi omogućili su da se Milošević skine prilično lako, ali je cijena bila da se sistem ne demontira do kraja. Čim se vidjelo da su na slobodi ostali Nebojša Pavković, šef Generalštaba, i Rade Marković, šef Državne bezbjednosti - to je značilo da nema diskontinuiteta, da su dealovi napravljeni, da su bageri bili samo pozorište! To ljudi ne vole da čuju: kao što Slovenci još misle da su pobijedili JNA, tako 500.000 ljudi u Beogradu vjeruju da su upravo oni pobijedili Miloševića! To, nažalost, nije bilo tako: jer ono što bi se moglo nazvati snagom restauracije - u potpunoj je ofanzivi. Pogledajte predsjedničke izbore: postoje dva bloka, jedan je za restauraciju, drugi je ova Vlada Srbije, koja kao nekakva gerila vlada Srbijom, stalno nam pričaju šta mogu a šta ne mogu da urade u Srbiji, očekuju naše razumijevanje, a na vlasti su. Ministar policije Dušan Mihajlović, recimo, kaže: nije uhapsio Mladića jer je ovaj bio dobro čuvan! Ej, bre! Pa je li policija na vlasti ili je na vlasti Mladićevo obezbjeđenje?

DANI: Da li si, ipak, poslije 5. oktobra očekivao da će ljudi u koje si vjerovao ostati isti: nepokolebljivi kad su ratni zločini u pitanju?

POPOVIĆ: Mislio bih tako da već u svom iskustvu nisam imao dolazak Miloševića na vlast: kad sam vidio da mnogi ljudi - za koje nisam nikad vjerovao da će mu se pridružiti, odjednom postaju njegovi fanatici… Tako sam već jednom doživio svu snagu koju konformizam može da izvrši nad ljudima. Mi smo skloni konformizmu, jer smo plemenska, patrijarhalna sredina gdje se svako boji da ostane sam. Teško ćeš naći ljude koji su spremni - čak i pred velikim gnusobama - da ostanu sami; u najboljem slučaju će ćutati. Kad svi duvaju u isti rog, oni najpošteniji obično ćute. I ćute i danas. Naravno da sam očekivao da će - kad je Milošević pao - neki ljudi željeti da govore o zločinima; ali vidio sam da je pritisak za konformiranjem ostao vrlo jak. Recimo, zanimljivo je da se u ovu polemiku u Vremenu ne uključuju mnogi od kojih bi se to očekivalo… Meni su ta izostala imena vrlo zanimljiva, jer je riječ o ljudima koji su se, navodno, godinama borili za ljudska prava… Iz toga zaključujem da oni osjećaju da je "većina" protiv njih, ali ja nikako da shvatim kako će manjina postati "većina" ako mi stalno ćutimo.

DANI: Najveće razočarenje jeste kad vidiš da su ti najbolji prijatelji, ideološki saveznici, odjednom, preko noći, prešli na drugu stranu, recimo, u nacionalistički zagrljaj Vojislava Koštunice, o kojem su godinama najpogrdnije govorili?

POPOVIĆ: Bilo je teško boriti se s Miloševićem. Ne opravdavam, ali mogu da objasnim: ljudi su poželjeli da jedanput budu na pobjedničkoj strani, sad, valjda, kad smo srušili Miloševića, treba da budemo nagrađeni za tu pobjedu! A bit ćemo nagrađeni - ako pokažemo razumijevanje za tu novu vlast, da podržimo njena objašnjenja zašto je, recimo, Haag, deveta rupa na svirali… Ono što u svemu nikako ne mogu da prihvatim jeste strahovita ravnodušnost prema stotinama hiljada ljudi koje je tzv. srpska strana unesrećila, a to su ljudi s kojima smo u Jugoslaviji živjeli, to su naši sugrađani! Ljudima kad to i pomenete - oni vas onako, nekim praznim pogledom, posmatraju kao da ne znaju o čemu vi uopšte pričate. Totalno odsustvo bilo kakvog saosjećanja prema ljudima s kojima smo do jučer živjeli!

DANI: Postoji teza da ljudi "nisu obaviješteni", da ne znaju. Opet, imam lični primjer: zamjereno mi je nedavno, javno, da sam "opsjednut zločinima".

POPOVIĆ: Ljudi neće da budu obaviješteni - to je jasno; kao što je jasno da mediji neće da ih iritiraju time što će ih obavijestiti kad i oni neće da budu obaviješteni. Napravljena je jedna fina simbioza: ovi kažu "mi o tome nećemo da slušamo", a oni kažu "pa, dobro, kad nećete da slušate - nećemo o tome ni da vam pričamo". Što se opsjednutosti zločinima tiče, tu se javlja nešto paradoksalno: recimo, bio si na ulici, pred tvojim je očima neko nekog zaklao ili silovao, pa naravno da bi bio opsjednut cijelog života. Kad se to uradi na masovnoj skali, onda ljudi smatraju da ih se to ne tiče i da nemaju razloga da budu opsjednuti, kao da je zločin na 100.000 većem nivou izgovor da budeš 100.000 puta manje opsjednut! Zločin je biblijska kategorija, nešto čim su ljudi uvijek opsjednuti. Nenormalno je ne biti opsjednut zločinom, prihvatiti zločin kao nešto obično, prirodno. Ne može se preko njega nekažnjeno prelaziti kao što mi sad činimo.

DANI: U centru svih polemika, kad su u pitanju zločini, pojavljuje se Bosna. Iz te iste Bosne još uvijek se nadaju da u Srbiji ima ljudi koji će, pošteno, sumirati sve ono što se desilo. Ima li tih ljudi?

POPOVIĆ: Prije svega, mislim da sve ovo moramo da uradimo zbog nas samih. Nama je teško što to ne možemo da uradimo. Što se ljudi iz Bosne tiče, o njihovoj nadi da će ova sredina imati snage za suočenjem - ljudska je i normalna; ne živimo u svijetu gdje se zločini mogu zatrpati i zaboraviti, uz pitanje - je li ljudska priroda baš takva? Tragedija porodica žrtava je teška, strašna, ali za njih bi ipak predstavljalo utjehu da se pokaže da je zločin nešto incidentalno, nešto što se dogodilo, ali da ljudi, ustvari, nisu takvi. Da će na kraju ipak shvatiti da to tako nije trebalo, da je bilo užasno, grozno… i da su griješili. Čim žrtva nema satisfakciju, to ugrožava kod ljudi njihovo gledanje na ljudsku prirodu: kako da rade, kako da žive s drugim ljudima?

DANI: U kontekstu Bosne, imali smo nedavno izjavu Vojislava Koštunice o "porodici" koja je "privremeno" razdvojena, mislio je na Republiku Srpsku, naravno.

POPOVIĆ: To je jedan deplasirani pokušaj - blaga riječ koju upotrebljavam - da se spasi nešto od tog, Koštuničinim jezikom, dostojanstva koji je narod izgubio tokom ovih ratova. A to dostojanstvo se može povratiti jedino da se ti zločini priznaju i da se prema njima odredimo kako se ljudi uobičajeno određuju prema zločinima… Meni je, recimo, nevjerovatno da ljudi suđenje Miloševiću doživljavaju kao nešto što može škoditi dostojanstvu ovog naroda: dostojanstvu ovog naroda škodilo je što su Miloševića izabrali za predsjednika, što su ga birali četiri puta, a ne to što se sad otkriva šta je taj čovjek radio. Niti ćeš ti tvoje dostojanstvo povratiti time što ćeš da lažeš što se stvarno dogodilo. Naprotiv, toneš samo dublje. To je izraz, rekao bih, antropološkog pesimizma da misliš da su ljudi takve svinje da ti sa njima možeš da povratiš dostojanstvo lažima!

DANI: Jedna od glavnih tema polemike u Vremenu jeste "deetnifikacija" žrtava?

POPOVIĆ: Mnogo se ovdje, u cilju relativizacije, priča: zločin je zločin. Navodno: nacionalnost tu nije bitna. To izgleda kao neka razumna i humana poruka, ali, to nije tako. Ovdje su zločini bili etnički motivisani, ne možeš razumjeti krivično djelo, a kamoli istorijski događaj ako ne uzmeš u obzir motiv. Ovdje je motiv: etničko čišćenje. Zločini su činjeni protiv ljudi zbog njihove nacionalnosti, religije… ništa ne možemo da razumijemo ako mi sve ovdje, kako se kaže, "deetnifikujemo". Naročito je ružno kad vidiš da to govori jedna etnička grupa koja je te zločine činila; onda mi kažemo: "E, pa sad, nema veze što smo mi to činili", i dodajemo: "Neko je to činio"… Upravo to pričam Ceroviću: to može jedino ako se ispišeš iz ovog naroda… i onda kažeš "ja se ispisao, ništa ne znam, baš me briga, ko ste, odakle ste, šta ste, za mene je zločin - zločin"… Upravo je tu pitanje kolektivne odgovornosti za koje sam ja odavno optužen; možeš da otkloniš kolektivnu odgovornost, ali pokaži mi onda ko je taj ko je kriv? Sad se, tobož, Miloševićevo suđenje prikazuje pod sjenkom priče da nije dokazano da je on sve naređivao. A ko je, ako nije on? Ako nije ni Milošević, ni Pavković… onda smo svi mi.

DANI: Koliko su, konačno, ovakve teze opasne?

POPOVIĆ: Nije ovo direktan odgovor na tvoje pitanje, ali sam, recimo, razgovarao s jednim savjetnikom g. Koštunice koji me je uvjeravao da je suđenje u Haagu vrlo opasno po naše interese jer postoji tužba Bosne i Hercegovine za genocid. U tom slučaju, kaže mi on, ako osude Miloševića, platit ćemo ratnu štetu i to generacije nevinih ljudi koji u tome nisu učestvovali. Pa, šta? Pa, nego. Je li ti misliš - pitam ga - da su svi oni Nijemci koji su nam plaćali ratnu štetu krivi? Ako smo to umjeli da od Nijemaca tražimo, umjet ćemo, valjda, da sve ovo platimo. Ratovi zato jesu tako strašni: jer stradaju civili a ratnu štetu plaćaju nevini ljudi. Ali, o tome je trebalo misliti kad se glasalo za Miloševića na prvim izborima. Uopšte, objašnjenje tog savjetnika da Miloševića treba braniti jer će žrtve dobiti naknadu štete - jeste monstruozno.

DANI: I dalje polemišeš s neistomišljenicima u Vremenu?

POPOVIĆ: Da. Kupim Vreme u osam ujutru, sjedim za kompjuterom i pišem pisma. Također, mislim da se u ovoj zemlji Srbiji suviše govori: zvali su me ljudi za razne intervjue, da komentarišem već postojeće vijesti… ali sam shvatio da treba govoriti samo o čemu niko drugi neće da priča. Zato što je malo onih koji o ovome hoće nešto da kažu: o zločinima, o žrtvama, o ratu, o Haagu, o nama…. Jer od toga nema prečih stvari.

Pismo Srđe Popovića Stojanu Ceroviću

Kapitulacija pred zločinom

Dragi Stojane, kada smo pravili Vreme, nisam mogao ni zamisliti da ću se jednog dana dopisivati sa tobom preko ovih stranica. Šta ti i ja tražimo među pismima čitalaca? Zar ti (i Nenad i Žare) nisi imao živaca i pouzdanja da sačekaš da tebe (i Vreme) brane verni čitaoci? Da oni kažu da si ti "najviše uradio u protivljenju zlu" (tj. "niko više od tebe")? Da oni potvrde da Vreme objektivno izveštava iz Haaga? Otkuda ta nervoza, otkuda to neodmereno polemisanje sa čitaocima (od kojih se živi)? Sećaš li se: "Mi ćemo izveštavati, a čitaoci neka sami prosuđuju"? Pa, evo, prosuđuju. Neki. Neki drugi možda misle drugačije. Pa, zar to nije u redu? Zašto se ljutiš? A ljutiš se! Ljutiš se, jer su ti čitaoci po tvom mišljenju "moralni fundamentalisti", "postmoderni informbirovci", koji "neku podršku još dobijaju pošto je na Zapadu ostalo nešto novca u fondovima", "tu se negde nalazi njihov zajednički interes" (ha! plaćenici!). Oni "pričaju gluposti". I to sve samo zato što se u nečemu ne slažu sa novinarem, tobom, koji si učinio najviše u protivljenju zlu! Čini mi se to neprofesionalno i svakako arogantno. Pa pišem ovo sa zebnjom, šta li će mi se sručiti na glavu kada ti kažem da se ni meni ne dopada način na koji Nenad izveštava iz Haaga, a ne slažem se ni sa onim što sam u tvom "pismu čitaoca" pročitao? Ne slažem se, naime, sa tvojim osnovnim stavom da bi trebalo "prestati da se prenemažemo nad nesrećama za koje više nema leka" i da treba umesto toga "da pokažemo dobru volju, da se oprosti što se oprostiti može, da se ispolje saosećanje i milosrđe, a ne samo osvetnički bes". Prvo prevod: "nesreće za koje više nema leka" to su, naravno, zločini počinjeni nad nevinim ljudima. Čemu taj eufemizam "nesreće"? (Tako je govorio Milošević: Tragedija!) "Za koje više nema leka", znači "pojeo vuk magarca!". Nije li to malo cinično? Kako li to čitaju tvoji čitaoci koji su u tim "nesrećama" izgubili očeve, majke, sinove, kćeri? Ili ti računaš samo na "naše" čitaoce? Neke naše čitaoce. Ubili, spalili, oterali, silovali, pa šta, nema leka! Lek je u civilizovanom svetu sud, koji restituiše ono što je moguće restituisati, a to je pre svega da žrtvi bude vraćeno ljudsko dostojanstvo (nisu poklani prasići!), a da preživeli dobiju makar moralnu satisfakciju u saznanju da društvo u kome živimo osuđuje zločin. Ti na to kažeš - nema veze, "ništa vas ne čini imunim na istoriju, ratove, zločine i nesreće". Pa onda, da kapituliramo? Možda me ovo čini moralnim fundamentalistom, ali takva kapitulacija u mom shvatanju upravo ohrabruje "istoriju, ratove, zločine i nesreće". Jesmo li mi aktivni učesnici te "istorije" ili njeni cinični i duhoviti posmatrači? Kome se onda ostavlja kreiranje "istorije"? Kolikogod pokazuješ ravnodušnosti prema žrtvama (Milošević: "Dobro to što su vam pobili čitavu porodicu, ali da li vam je poznato koliko je to selo udaljeno od onog sela?"), toliko pokazuješ i "ljudskog razumevanja" za zločince, prema kojima bi trebalo pokazati "saosećanje i milosrđe" ("da se oprosti što se oprostiti može", a šta može? Sarajevo, Srebrenica, Vukovar, reci nam bar). Ovako je to nekakva generalna amnestija u koju može svako da se ušvercuje. Naime, zločinci, naravno, misle da se sve može oprostiti. I tako te i čitaju. Mislim i ja, i u praksi sam to često tražio, da i zločinac bude shvaćen kao čovek, ali tek kada ga stigne pravda. Tek onda kada se rehabilituju žrtve. Saosećanje prvo ide žrtvama, zločincu, ako nešto ostane. Bojim se da tvoji stavovi, bar ovako kako sam ih ja razumeo, sasvim nepotrebno vode upravo u ono za šta ti optužuješ kritičare Vremena - u kolektivnu krivicu. Ti nisi naređivao zločine, nisi ih ni činio, osuđivao si ih ("najviše od svih"), ali kada se sada zalažeš da se ne prenemažemo nad zločinima (jer nas se u stvari ne tiču, makar bili počinjeni i u naše ime) i kada tražiš (pre i bez suđenja) saosećanje i milosrđe za zločince, ti ih naknadno sankcionišeš, prihvataš za svoje, pa si za njih i kriv i uvlačiš u tu kolektivnu krivicu i druge. Ili si se ti ispisao iz "naroda", isto onako kako si se ispisao iz istorije? Bojim se da to nije moguće. Konačno samo par reči o "deetnifikaciji" zločina. Zločini o kojima govorimo bili su "etnički". Niti ima potrebe da se oni "etnifikuju" niti ih je moguće "deetnifikovati". Motivi i umišljaj učinilaca imali su "etnička" obeležja, tzv. napadni objekt imao je etnička obeležja. Genocid, na primer, ne može uopšte ni da se definiše bez primene utvrđivanja etničke pripadnosti zločinca i žrtve jer je napad na pripadnike "neke nacionalne, etničke ili verske grupe" ugrađen u samu zakonsku definiciju tog krivičnog dela. Zalud je govoriti "zločin nema nacionalnost", ovaj se ne može uopšte zamisliti bez "nacionalnosti". I najzad, što se tiče odgovornosti uopšte. Postoje tri vrste odgovornosti za ove zločine: prva, obuhvata naredbodavce i izvršioce, i ona je krivična. Postoji druga odgovornost, odgovornost onih kreatora javnog mnenja (tzv. elita) koji su te zločine podsticali, opravdavali ih, zataškavali ih, branili ih, bagatelisali ih, relativizovali ih. Ta odgovornost je moralna: neizbrisiva krmača na tim biografijama, njihova trajna fusnota. Postoji i treća vrsta odgovornosti, političko-istorijska: to je odgovornost onih koji su nekoliko puta birali zločinačku vlast, nosali okolo slike Miloševića kada je već bilo jasno o kome se radi, s cvećem ispraćali tenkove, širili "rodoljublje" i onih koji danas nose majice sa slikama Ratka Mladića i Radovana Karadžića (Mladić - heroj, Svi smo mi Radovani), a ta je, bojim se, "prilično kolektivna" i trajaće dok traje i kolektivno poricanje, pravdanje i zataškavanje tih zločina u koje si se, nažalost, nepotrebno, zakasnelo i tužno upustio i sam. Eh, Stojane!

Arhiva Dani
276