jih dvojica su stari znanci. Američki advokat John (Jovan) Ostojić i Ed Vulliamy posljednji put su se sreli u julu 1998, kada je britanski novinar - koji je skupa sa Penny Marshall i Ianom Williamsom sa ITN-a prvi ušao u prijedorske logore Omarsku i Keraterm - svjedočio protiv Milana Kovačevića, drugog čovjeka u općini Prijedor u ljeto 1992. Sedam dana kasnije, Kovačević je umro u pritvoru u Scheveningenu, da ironija bude veća, na Vulliamyjev rođendan. Svađa u sudnici, koju je Richard May, sudac u tom predmetu, morao smirivati više od jedanput, okončala je Ostojićevom optužbom: "Vi ste svoje bilješke priložili uz optužnicu." Vulliamy je uzvratio: "Nisam ja priložio ništa!" Ostojić danas brani Stakića, ali ovaj put međusobna razmjena optužbi nije bila ni blizu tako žestoka.

Suština Vulliamyjevog svjedočenja odnosila se na dva sastanka sa Milomirom Stakićem: jedan petog augusta 1992, i drugi u februaru 1996. Do prvog sastanka došlo je nakon sada već famoznog izazova koji je Radovan Karadžić uputio londonskom The Guardianu i ITN-u, da posjete sva mjesta za koja misle da su logori; dok se vraćao sa mirovne konferencije u Londonu, na telefon u autu ga je nazvao urednik The Guardiana i rekao da će njegov novinar krenuti put Prijedora. Vulliamy je u Beograd stigao krajem jula, da bi trećeg augusta helikopterom VJ bio prebačen na Pale, sa ostalim novinarima; nakon posjete zatvoru u Kuli sutradan, preko Bijeljine su se u vojnoj pratnji zaputili u Bosansku krajinu. Petog augusta oko podne bili su u Prijedoru, gdje ih je sačekao tadašnji šef policije Simo Drljača. Usput, dok su se penjali u konferencijsku salu u općini, Drljača je novinarima rekao da će se sresti sa "kriznim komitetom"; ta njegova opaska, onako kako je se sjeća Vulliamy, mogla bi se ispostaviti važnijom nego što se tada činilo, jer je jedna od temeljnih elemenata optužnice. Odbrana, s druge strane, tvrdi da u to vrijeme u Prijedoru nije niti postojao Krizni štab, odnosno da Stakić nije bio prvi čovjek tog tijela. Vulliamy je tokom opsežnog unakrsnog ispitivanja ipak ostao pri tome: "Ako se to zove Krizni štab, onda je tako, ali meni je tako rečeno!"

Snimci za historiju Od ključnog značaja, kada je riječ o tom sastanku, jesu tri, naizgled banalne stvari: mjesto gdje je sastanak održan, jedna Kovačevićeva gesta i još jedna rečenica pukovnika Vladimira Arsića, tadašnjeg najvišeg vojnog oficira u Prijedoru. Samo mjesto sastanka, općina, nalazi se prekoputa policijske stanice, i kroz prozore zgrade mogao se vidjeti dugački red žena, Bošnjakinja, koje su tamo pokušavale saznati nešto o nestalim muškim članovima familija. Činjenica da je to bilo tako blizu zgrade jedna je od rijetkih, iako "tankih" Stakićevih veza sa logorima; u ovom slučaju nije mogao ne znati o čemu se radi. Kada je sastanak već počeo, pukovnik Arsić tražio je od novinara da umjesto u Omarsku pođu na Manjaču, koju je, uzgred budi rečeno, u to vrijeme posjetio Međunarodni crveni križ; Arsić je rekao da se on može pobrinuti za posjetu Manjači, ali, nakon insistiranja novinara da idu u Omarsku, mahnuo je rukom i rekao: "Onda treba razgovarati sa ovom gospodom!"

Dvojica ljudi na koje je pokazao bili su Stakić i Kovačević. I dok je na suđenju Kovačeviću Vulliamy rekao da je imao osjećaj kako je potonji kontrolirao sastanak, tužiteljstvo je ovaj put pokušalo umanjiti efekat njegovog ranijeg svjedočenja. Temelj za takvo mišljenje jeste trenutak kada, govoreći o Jasenovcu, Kovačević mahne rukom prema Stakiću koji je pokušao da se umiješa, da bi ovaj potom ušutio. U vrijeme kada je branio Kovačevića, njegov američki advokat je tvrdio da je ovaj samo pokušavao da dovrši rečenicu; na suđenju Stakiću, taj potez tumači kao znak da je Kovačević ipak "kontrolirao" sastanak, odnosno situaciju u Prijedoru. "Kovačević je dominirao sastankom, najviše je govorio", rekao je Vulliamy, nastavljajući, "ali, Stakić nam je predstavljen kao prvi čovjek vlasti koja nam može dopustiti posjetu Omarskoj!"

Ono što je uslijedilo je historija. Snimci zatvorenika, koji su, nakon ponižavajućeg drila, jedan iza drugog ulazili u kantinu i nabrzinu jeli vodenastu supu i krišku hljeba, iznureni glađu, u to vrijeme promijenili su percepciju rata u zapadnom javnom mnijenju. Vulliamy, kojem je otkriće logora promijenilo život, ispričao je potom priču o jedinom zatvoreniku s kojim je taj dan razgovarao. Muškarac koji je imao otvorenu ranu na licu, na pitanje kako je dobio povredu, rekao mu je da je pao; tri godine kasnije, Vulliamy je bio u Donjem Vakufu, u vrijeme kada je A BiH bila u ofanzivi na tom dijelu fronta. Na nekom komandnom mjestu na liniji sreo je muškarca koji ga je pitao: "Sjećate li me se? Ja sam onaj zatvorenik s kojim ste razgovarali u Omarskoj." Tokom razgovora se ispostavilo da je onu ranu na licu zadobio u jednom od brojnih batinanja u logoru. "Mnogo važnije je bilo ono što nam nisu rekli, mnogo više su govorili očima", prisjećao se Vulliamy svojih utisaka iz Omarske.

Nakon putovanja u Trnopolje, Vulliamy se vratio u Beograd, gdje je napisao tekst i proslijedio ga u London. Nekoliko dana poslije toga, sreo se sa tadašnjim potpredsjednikom Srpske Republike BiH, Nikolom Koljevićem, "na čaju u hotelu Hayat". "On se šalio, govoreći: 'Dakle, našli ste ih… dugo vam je trebalo. Naravno, u Prijedoru nikada nije bilo Olimpijskih igara, niti je iko ljetovao u Trnopolju!' Obojica smo se smijali, iz različitih razloga." Nakon kratkotrajnog izleta u Hercegovinu, gdje je uspio posjetiti Dretelj u kojem su pripadnici HOS-a držali srpske civile, Vulliamy se ponovo vratio u Prijedor. Bilo je to nakon što je hrvatska vlada donijela odluku da zatvori granice za bosanske izbjeglice. "Razgovarao sam sa kolegom o tome i shvatili smo da mora postojati i 'zadnji izlaz'." Prešavši iz Hrvatske na sjever Bosne, Vulliamy se pridružio konvoju iz Sanskog Mosta, u kojem je, po njegovoj procjeni, bilo oko 1.600 prognanika; pristavši na to da i sam bude deportiran, prešao je s njima cijeli put do Travnika, preko Vlašića, u vrijeme kada su se tamo još vodile ozbiljne borbe. "Sjećam se čovjeka koji je teturao u kućnim papučama." "Kazali ste deportacija. Kako vi definirate deportaciju?", upitao ga je Ostojić. "Ljudi nagurani u konvoj, izvedeni pred puščanim cijevima iz svojih kuća."

Ostao u Bosni Eda Vulliamyja sam prvi put sreo u februaru ove godine, na početku suđenja Slobodanu Miloševiću, gdje je došao po nalogu svoje novine na samo sedmicu dana. U jednom od razgovora koje smo vodili u pauzi suđenja, rekao mi je, na svoj, pomalo rasijan način: "Zaboga, oni hoće da izvještavam o Enronu…, a ja sam ostao u Bosni!" Potpuno zaljubljen u Bosnu, Vulliamy je u februaru 1996, kao šef dopisništva The Guardiana u SAD-u, zatražio da se vrati u Bosnu, upravo na ona mjesta gdje je bio 1992. Rat je bio završen i on je želio napisati neke, do tada neispričane, priče. Ponovo se vratio u Prijedor i sreo iste one ljude koji su ga tamo dočekali u ljeto 1992.

U njegovom ranijem svjedočenju, protiv Kovačevića, odbrana ga je optužila da je tamo otišao po nalogu tužiteljstva. Naime, Vulliamy je u proljeće i u jesen 1995, dok je još bio u Washingtonu, razgovarao sa tužiteljstvom Haškog suda kao potencijalni svjedok; u vrijeme kada je ponovo razgovarao sa dvojicom prijedorskih doktora, već je znao da će biti pozvan da svjedoči protiv Duška Tadića kao vještak. "Da li hoćete da kažete da tužiteljstvo nije znalo da ćete ići u Prijedor i razgovarati sa Kovačevićem i Stakićem?" "Ne", odgovorio je Vulliamy, "jer ni ja nisam znao da li ću razgovarati s njima!" No, kada se vratio SAD, Vulliamy je svoje bilješke sa razgovora otipkao i proslijedio tužiteljstvu. "Mislio sam da je ono na što smo naišli tokom intervjua od važnosti za ovaj sud!"

Bilješke razgovora sa Kovačevićem, koje je pročitao u sudnici, prvo su i do sada jedino priznanje odgovornosti za logore u Bosanskoj krajini. "Kada bi neko rekao da ja nisam dio kolektivnog ludila, morao bih kazati da to nije istina!", rekao je tada Kovačević. Ništa od toga nije ponovio u sudnici, ali je tokom Vulliamyjevog svjedočenja, prema njegovom sjećanju, sve vrijeme buljio u njega. Stakić je, pak, uglavnom mirno slušao svjedočenje, ne podižući pogleda ka klupi za svjedoke. Bilješke sa razgovora koji je ovaj vodio s njim u Domu zdravlja sada su također dio dokaznog materijala. Na spomen Omarske, prema onome što je na suđenju rekonstruirao svjedok, Stakić je rekao da su slike izgladnjelih logoraša bile "slike Srba u muslimanskim logorima". Pravni izvori koje su Dani konsultirali tvrde da to ukazuje na njegovu "namjeru da zataška" postojanje logora i na još jedan, posredan način ga dovodi u vezu sa Omarskom i Trnopoljem.

Vulliamy nije mogao kazati šta se doista dešavalo u tim logorima; tužiteljstvo je u svom dijelu predmeta, koji se bliži kraju, izvelo mnoge od logoraša, i oni su vrlo plastično opisivali ono što se tamo dešavalo. Svjedočenje ovog novinara baca novo i drugačije svjetlo na organizaciju logora i na "upravnike smrti", kako je Vulliamy nazvao Kovačevića i Stakića u jednom od svojih tekstova.

Arhiva Dani
275