addy Ashdown, današnji Visoki predstavnik u BiH, u svojoj knjizi opisuje prvi susret sa Harisom Silajdžićem: bio je 31. juli 1994, večerali su u restoranu Mažestik, "svud okolo mračni tipovi", ali se zato "atmosfera brzo otkravila". Objašnjavajući kako je tadašnji bosanski premijer neštedimice kritizirao lošu politiku britanske vlade spram napadnute BiH, Ashdown donosi nekoliko oštrih ali dopadljivih replika i ne krije svoju impresioniranost spram "potencijalnog lidera jedne nove Bosne". Ni Richard Holbrooke u svojoj knjizi nije krio simpatije spram Harisa Silajdžića ni u Daytonu ni prije njega; Martin Bell je čak izjavio da "vrijedi Bosni kao jedan bataljon": zapravo, ako postoji konstanta kada je o Harisu Silajdžiću riječ, ona se krije u podršci na koju je nailazio izvan granica ove zemlje i kritikama unutar njih. Prvi ministar vanjskih poslova BiH, potom premijer Vlade, potpredsjednik Vijeća ministara, saučesnik u nastajanju Alijanse i prvi njen bjegunac - na političkoj sceni BiH već više od jednog desetljeća slovi kao osoba oko koje se pletu sve same kontradiktornosti.

Još u vrijeme kada je prvi put Stranci demokratske akcije dao neopozivu ostavku (rastajali su se u kontinuitetu u više navrata, a ni danas niko sa sigurnošću ne može ustvrditi da takvih rastanaka opet neće biti), iz tadašnjeg bastiona moći procurila je izjava jednog od najbližih suradnika Alije Izetbegovića koji je, objašnjavajući pucanje šavova na relaciji Izetbegović - Silajdžić - SDA, rekao: "Ako do toga dođe, pocijepat će se SDP." Bilo je to najvrućeg ljeta bosanskog, 1995, kada je nakon masakra u Srebrenici Haris Silajdžić u Zenici najavio povlačenje sa funkcije premijera tadašnje Vlade RBiH i kada se javnom tajnom držao podatak kako je Izetbegovićevim stavovima daleko bliži Nijaz Duraković negoli Silajdžić, a ovdašnji su analitičari spremno dokazivali kontinuitet zajedničke misli Zlatka Lagumdžije i premijera u nemilosti. U kolikoj nemilosti, to je već druga priča - koliko opora, toliko i teška - i vjerovatno je najplastičnije ilustrira skandalozno pismo koje je u ime Rasima Delića svim jedinicama bosanske armije poslao Fikret Muslimović, pismo puno teških riječi o izdaji, koje se čitalo pred strojevima i čija je poruka jasno shvaćena. Istina, sa nekoliko mjeseci zakašnjenja: kada je Silajdžić toljagom napadnut u Cazinu.

Pa, ipak, u godinama koje su slijedile, kao i dan-danas, Haris Silajdžić će, govoreći o Izetbegoviću, uvijek i redovno iskazat svoje neskriveno poštovanje i još dodati kako se ne viđaju onako često kako bi on sam želio: s druge će strane Izetbegović stariji uzvratiti ponekom otrovnom strelicom, no ni izbliza tako oštrom kakvom su nekada očekivanog nasljednika na tronu SDA častili radikalniji partijski sudrugovi. Iz tog doba Harisa Silajdžića prati i neskriveni animozitet manjeg bosanskohercegovačkog entiteta - gotovo pa da bi se moglo reći kako su diljem Republike Srpske ujedinjeni stavovi o njemu kao o najvećem neprijatelju državnosti RS-a: paradoksalno, ali istinito - Dayton su od Silajdžića branili podjednako i Dragan Kalinić i Mladen Ivanić, zaboravljajući pritom da je to istovremeno bio njihov osobni doprinos provedbi mirovnog sporazuma, koji je ovoj zemlji donio jednostavni mir i komplicirani ustroj.

No, na Silajdžićevim leđima jeste također breme upravo Daytona, u čijem je nastajanju učestvovao i kojem je opet prvi tražio reprizu. Najupečatljivije u periodu u kojem je bio na čelu Stranke za BiH, mlađe sestre SDA i partije u kojoj su utočište našli i kadrovi i glasači nezadovoljni jednom i jedinom. Prvi, dakle, kadrovi (s časnim izuzecima) prepoznali su priliku da ostanu u vlasti, ovi drugi, što će reći glasači, opredijelili su se za nešto između građanske opcije i nacionalnog ekskluziviteta. Sredinom je, činilo se, čvrsto gazio sam Silajdžić, koji je vjerovatno i samog sebe iznenadio prihvatajući nagovaranja bivšeg američkog ambasadora u BiH Thomasa Millera na iskorak u Alijansu: no, kada je, upravo u korist Alijanse, odstupio sa čela Stranke za BiH i obznanio najnoviji otkaz - ovaj put vlasti - malo je ko bio spreman prihvatiti njegovo objašnjenje da je i to tek ustupak u korist buduće Bosne, lakše prihvatljive svima. Da li bi Alijansa s njim brže pucala po vlastitim šavovima negoli joj se to dešavalo bez njega, nikada se neće saznati, no izvjesno je da Mladen Ivanić, recimo, taj Silajdžićev čin nije nagradio vlastitim angažmanom u sretnijoj BiH.

Buru ravnu onoj iz ljeta 1995. izazvao je svojom odlukom o povratku: prethodnih mjeseci Harisu Silajdžiću su fakturirani grijesi za cijelo desetljeće. Ovdašnja javnost je tako saznala da iz Pakistana ljeta '92. BiH nije kreditirana rižom i autima, već crvenim strijelama, ali i da taj kredit do dana današnjeg niko nije ni pomislio vraćati.

Sam će Silajdžić danas reći kako je to tek jedan od mnogih kredita koji nikada nisu vraćeni, a koje valja vraćati, ali i ne samo to: valja se i zahvaliti svim onima koji su ovu zemlju u vrijeme kada joj je bilo najteže pomogli oružjem. Ma kako to nepopularno sada bilo, kaže, "priznajem da mi je žao što druga pošiljka oružja koju sam osobno organizirao nikada nije stigla u BiH - brod je zadržan u Jadranu".

Danas će Silajdžić ustvrditi da je i period političkog pauziranja iskoristio za animiranje stranih investitora - pozivajući se na 158,8 miliona maraka koje su Kuvajćani donijeli Unisu i Željezari Zenica, te na kredite domaćim firmama i obnovi infrastrukture koje je osobnim angažmanom uspio obezbijediti. "Radio sam na obnavljanju kontakata sa ljudima koji mogu koristiti izgradnji privrede, i to kao građanin, što je princip koji njeguju sve zemlje svijeta", objašnjava nimalo raspoložen da se upušta u detalje. Ne, ne želi govoriti o propustima Alijanse - tek vjeruje da se moralo više; ne, ne misli da je dolazak Nijaza Durakovića na vodeće mjesto liste Stranke za BiH za državni parlament razlog za bilo kakve razmirice sa partnerom iz Alijanse SDP BiH ("izuzetno je obrazovan čovjek, vrlo mi je drago da je na našoj listi jer BiH nema mnogo ljudi njegova kalibra"); i ne, ne želi pristati na vazalski odnos spram međunarodne zajednice ("moramo biti partneri, ovo je naša zemlja"). Slično je govorio i u godinama kada su kao melem za uši opsjednutih Sarajlija stizale vijesti iz bijelog svijeta diljem kojeg je Silajdžić nemilice šamarao tadašnje svjetske policajce scenama tragedije iz ove zemlje. Njegov je problem, čini se, tek u bolnoj spoznaji da sve ono čime se danas po Bosni šamaraju nepodnošljivo asocira na period koji je upravo toj i takvoj zemlji prethodio.

Nemam auto, ali znam voziti

Pet dana prije izbora Haris Silajdžić će napuniti 57 godina: rođen je u Sarajevu, fakultet arapskog jezika i islamistike završio je u Bengaziju, magistrirao je i doktorirao u Prištini. Nikada nije bio član Saveza komunista, ali jeste Stranke demokratske akcije. Oženjen je i ima sina: Mirzi je 15,5 godina i živi i školuje se u Istanbulu. Naslijedio je stan od 48 kvadrata u Ferhadiji, u kojem i živi, no ima građevinsku dozvolu za nadziđivanje u ulici Rizaha Štetića. "To je za moju sestru i njenu familiju", kaže poprilično suzdržan kada govori o svojoj privatnosti. Automobil nema, "ali zna voziti"; od sporta preferira šetanje, mada se nekad bavio gimnastikom, pomalo fudbalom, "kao i svi", te stonim tenisom. Ne, epohalne rezultate nije bilježio, sve je bilo čisto rekreativno jer je volio tako trošiti vrijeme. Priznat će da već odavno nema dovoljno vremena ni za sebe ni za porodicu ni za prijatelje ("ne znam koliko imam prijatelja, znate kako se kaže - puno je i ako imate jednog").

Tri vruća pitanja

Zapad ne poznaje islam

O JATI: Hamzalija Ibrić je poduzetnik iz Srebrenice, i ma šta ko o tome pisao, ja uistinu sumnjam da je on najveći donator Stranke za BiH. Mi inače imamo malo donatora i to nam je problem. No, znam da je Hamzalija veliki humanista i da pomaže ljudima, kupuje stanove paraplegičarima, i radi svoj posao. On obnavlja stanove na Dobrinji i pravi puteve. Stranka za BiH nije imala nikakvog uticaja na činjenicu da je on dobio posao na trasi autoputa Podlugovi - Jošanica: tender je bio otvoren za svakog i to se može lako provjeriti. Naravno, i treba sve da se provjeri i treba sve da bude krajnje transparentno do kraja i trebaju svi ti podaci da se traže od resornog ministarstva, a ja sam uvjeren da će svi i dobiti odgovore na pitanja koja ih zanimaju. Tim prije što su putevi i komunikacije uistinu najvažniji prioritet za BiH: mreža puteva se mora uspostaviti, bez toga nema prolaska u Evropu, nema ni privrede, a ni demokratije. To je jako skup projekat i toga je Stranka za BiH svjesna, ali mi to, jednostavno, moramo uraditi. O ISLAMU I TERORIZMU: Mislim da je problem u velikom nepoznavanju islama od strane Zapada, pa i obrnuto u izvjesnoj mjeri. Mislim da će iz svega ovoga izaći i nešto pozitivno, a to je upoznavanje; radi se o tome da je islam stotinama godina predstavljan na jedan određen način i da je to kulminiralo u jednoj geopolitičkoj situaciji kad je došlo, po meni, do sukoba određenih interesa, i, kažem, vjerovatno će to dovesti do toga da se ljudi bolje upoznaju, da se te civilizacje bolje upoznaju. Po meni, nije riječ o sukobu civilizacija, nego o sukobu ignorancija, nedostatku podataka i informacija jednih o drugima; mislim da je civilizacijski diskontinuitet jedan veliki problem, globalizacija nas sve dovodi, praktično, u jednu tačku, i prostorno i vremenski, i zbog toga će dolaziti do tih iskri, ali se nadam da to neće izazvati neke velike globalne poremećaje. Što se tiče BiH, nama treba mir i stabilnost, što je moguće više, i nadam se da će nas ova geopolitička globalna previranja zaobići, odnosno, vjerujem da je to moguće pod uslovom da se BiH postavi konstruktivno. O PRLJAVOJ PREDIZBORNOJ KAMPANJI: Mi to ne radimo. Nikoga ni ne pominjemo, pozivamo na izgradnju BiH kao demokratske i multietničke zemlje s ciljem uklapanja u Evropu. Demokracija se mora njegovati. Ono što se dešava u ovome času ja doživljavam kao logičnu posljedicu etničke podjele koja je osnažena ponašanjem nakon Daytona. Dayton nije provođen, zapravo je selektivno provođen, etnička podjela zemlje nije zaustavljena, prije svega zato što se ljudi nisu vratili, ali i zato što se BiH isuviše sporo integriše. Ova se zemlja mora posvetiti svojoj mladosti, mora preskočiti 10 godina izolacije, jer mi smo ostali izvan komunikacijske revolucije, a samo mladi ljudi mogu napraviti taj iskorak. Upravo zato se ovdje moramo obrazovati na način na koji to radi svijet, što istovremeno znači da našu djecu iz svijeta možemo dovesti natrag da oni obrazuju našu mladost i da im prenesu svoja znanja. Stranka za BiH je sebi zacrtala kao zadatak da što više mladih ljudi govori engleski - jedan dio sredstava već smo obezbijedili upravo preko gospodina Ibrića i drugih ljudi zainteresiranih za centre u kojima će djeca učiti engleski - i mislim da taj projekat može početi odmah. Nemamo više šta čekati, moramo ući u trku za sustizanjem naprednog svijeta.

Rekli su o njemu:

SLOBODAN POPOVIĆ (potpredsjednik SDP-a BiH): Gospodin Silajdžić je od ljudi koji su vrlo aktivno učestvovali u nečemu što se zvalo nesreća, rat, ekonomsko i moralno uništenje… Mislim da u ovom trenutku on nije osoba koja bi trebala da uzme učešća u političkom životu BiH. Mislim da bi puno bolje bilo da je ostao van politike. Njegovo prisustvo u političkom životu BiH proizvodit će probleme kao i ranije. Jer, njegovo prisustvo ne relaksira, već opterećuje odnose unutar BiH. Svojom političkom isključivošću prije svega promoviše politiku kao umijeće nemogućeg. Nama trebaju političari koji to neće činiti. SULEJMAN TIHIĆ (predsjednik SDA BiH): Sve pohvale i zasluge za angažman u periodu odbrane od agresije, posebno na planu međunarodnog priznanja. Cijenim i njegov doprinos prilikom obavljanja funkcije predsjedavajućeg Vijeća ministara u pravcu zalaganja za uspostavu i jačanje državnih institucija. Kritika njegova rada odnosi se na napuštanje projekta Koalicije za cjelovitu i demokratsku Bosnu i Hecegovinu (KCD BiH) i pristupanje projektu tzv. Alijanse za promjene. Tom prilikom, bošnjačke glasove i povjerenje ustupio je Zlatku Lagumdžiji i SDP-u, a sam nije preuzeo nikakvu odgovornost niti funkciju, već je napustio i funkciju predsjednika njegove stranke. Zato jeste odgovoran za štetne posljedice vlasti Alijanse, počev od potpisivanja sramnog Sarajevskog sporazuma u OHR-u, kojim je legalizirana neravnopravnost Bošnjaka i Hrvata u RS-u, do kriminalizacije, političke marginalizacije Bošnjaka, devalviranja tekovina odbrambenog rata i dovođenja u vezu sa međunarodnim terorizmom. SEAD AVDIĆ (predsjednik Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH): Silajdžić je politička figura, lider Stranke za BiH, koji pokušava vrlo mudro, zamjenom teza, da slomi dignitet drugih političkih stranaka. To je političar koji nije imao konzistentni izraz jer je koalirao sa lijevim i desnim strankama. Nadam se da će se opredijeliti za socijaldemokratski model BiH. SAFET HALILOVIĆ (predsjednik Federacije BiH): Mišljenja sam da je dr. Silajdžić posljednji političar u BiH koji ima političku harizmu. On je vizionar u politici koji ide više koraka ispred drugih, pa ga često mnogi pogrešno shvataju. Odan je ideji demokratske multietničke BiH kao države i društva i uvjeren da je moguće i ovdje napraviti progres. RAMIZ MEHMEDAGIĆ (federalni ministar prostornog uređenja i okoliša): Vizionar - sigurno u ovom trenutku čovjek sa najviše političkog iskustva. On uvijek govori pet godina unaprijed i čini sve da BiH izvede na pravi put. MIRKO BANJAC (poslanik u Parlamentarnoj skupštini BiH): Sposoban je čovjek i političar. Ako mu mogu pomoći, onda mu sugerišem da je previše politički usmjeren prema Bošnjacima. Trebao bi više uvažavati druge i da shvati da mi u Bosni i Hercegovini treba i mora da živimo zajedno. MARKO TADIĆ (univerzitetski profesor): Podržavam koncept borbe za jedinstvenu i cjelovitu Bosnu i Hercegovinu. I on je po tome najpostojaniji političar u BiH. NIJAZ DURAKOVIĆ (univerzitetski profesor): Moji politički protivnici, naročito trabanti iz Slobodne Bosne, vole citirati moju prije više godina datu kvalifikaciju Harisa Silajdžića. A ja sam svojevremeno rekao: "Haris Silajdžić je spolja Delon, a unutra demon". S obzirom na koaliciju koju sam uspostavio sa Harisom Silajdžićem i njegovom strankom, ja bih se, kao, trebao stidjeti kvalifikacija koje sam o njemu izrekao. Ali stara narodna kaže: "Ako hoćeš upoznati čovjeka, sa njim moraš pojesti vreću soli." Ja sam se tek osolio sa Silajdžićem i cijenim da je to nadasve pošten čovjek, evropski obrazovan, civilizacijski orijentiran i kao osviješćeni Bošnjak dijelom igra ulogu emancipatora i prosvjetitelja. Nastranu njegova sujeta, narcisoidnost i sve ono što je ljudsko i prepoznatljivo.

Arhiva Dani
275