rije nekoliko dana, u razgovoru s visokopozicioniranim bosanskohercegovačkim političarem, nisam mogao da se ne složim s njegovom opaskom kako je ključni problem ove zemlje Sarajevo.

Mitski grad s kraja dvadesetog stoljeća pretvorio se u antigrad, u zabačenu provinciju bošnjačke pseudomoći, u predstavnički grad zakašnjelog i nepotrebnog nacionalizma.

Ovu tvrdnju nije lahko dokazati. Naprotiv, nije mali broj predstavnika nacionalne inteligencije koji će tvrditi upravo suprotno: da je pod komunističkom auspicijom multietničke Alijanse za promjene iz Sarajeva ispumpan autohtoni bošnjački sadržaj i da se pod Lagumdžijinom upravom kastrira bošnjački duh, uspravljen do himalajskih visina ponosa i slave u vrijeme SDA vladavine.

A niti je SDA uspravila Bošnjake do Himalaja (nažalost, nije ni do Lapišnice), niti je Lagumdžija od njih napravio političke i svake druge evnuhe. Ono što u Sarajevu veže vladavinu SDA i vladavinu SDP-a i Stranke za BiH jeste kontinuitet ničega.

Neopipljiva vrijednost Kao što Izetbegović nikada nije bio načisto sa samim sobom šta hoće od Sarajeva (prijepodne Sarajevo na Zapadu, poslijepodne Sarajevo na Istoku, tačno u podne i na Istoku i na Zapadu), ni Lagumdžija, ni Silajdžić ne znaju šta će sa Sarajevom. Problem je još izraženiji, jer su postratne Sarajlije nekako više podanici nego građani.

Grad sa svim svojim značenjima ne postoji. Ne postoji kao ideja, kao nalog duha, kao energy drink koji će pokrenuti ovu zemlju naprijed. Sarajevo je samo dejtonska politička činjenica pretvorena u arenu primordijalnih međustranačkih prepucavanja u kojoj su novinari gladijatori, a političari cezari. Naša voljena čaršija svedena je na najrigidnije političke identitete: hoće li grad biti nakon izbora crven ili zelen i, ako nisi s nama, onda si protiv nas.

Te iskonstruirane i nakostriješene dileme prostrle su se po sarajevskim medijima u kojima cvjeta fluidni bošnjački nacionalizam (generiran prije iz interesnih razloga različitih lobija, nego iz palanačkog genija puka) i lijepi se za male, obične ljude na najpakosniji i najtužniji mogući način: oni (a ko su oni nego mi) navikli su se na to novo stanje duha, na "tvorenje nove prakse" koja veliča našu zajednicu, "naše ugledne prvake", našu kulturu, našu zatvorenost, naš monolit, naše mi...

To je ono stanje društvene svijesti koje ne vidi ništa loše u bezrezervnom prihvatanju iskonstruirane bosanskohercegovačke realnosti i smatra sasvim normalnim da je Banja Luka srpski, Mostar hrvatski, a Sarajevo bošnjački grad.

To stanje društvene svijesti dominira Sarajevom. Teško ga je izmjeriti jer je postalo neopipljiva vrijednost.

Pogubno je što ta neopipljiva vrijednost ima svoje predstavnike i zagovarače u političkim, socio-ekonomskim, kulturnim i vjerskim institucijama, kao i drugim, neformalnim krugovima moći, pa, bez obzira na politički dinamizam glavnog grada BiH izražen kroz nadentitetski rad državnih institucija, Sarajevo uopće ne stvara novu integralnu državnu energiju, kojom bi se središnji centar države otvorio prema Derventi, Brodu, Livnu, Čajniču, Prijedoru, Ljubuškom, Grudama, Brčkom... Otvorio prema Bosni.

Ne može se iz federalnog, napose bošnjačkog Sarajeva obnoviti ideja Bosne. Za obnovu te ideje uslov svih uslova je bosansko Sarajevo. A nema ga.

Spava grad među gradovima, hrče bosansko Sarajevo, bez ideje, bez invencije i intelektualnih prodora u ideološku realnost dejtonske Bosne, hrče Sarajevski univerzitet sa golemih 0% iz kantonalnog budžeta za naučna istraživanja, hrču profesori, hrču studenti, hrče ekumenizam, ošamućen hipokrizijom vjerskih velikodostojnika, hrču pisci zbog Nedostatka Inspiracije, hrče privreda koja je uzela decenijski odmor i bez stranih ulaganja ne misli se vratiti u život... Kada sve ostalo spava, onda dobijete Grad u kome vam snove uređuje politika. Samo ona radi prekovremeno i nikada ne spava.

Nije nemoguće… Stvarnost nam kreiraju novi i stari nitkovi sa svojim demagoškim frazama, pedagoškim pozama i moralnim dubiozama. Sarajevo objavljuje apsolutni trijumf Riječi kojima se ništa ne kazuje, već se samo konstruira lažna stvarnost, kako bi podanicima neki Irfan Ljevaković i Munir Alibabić bili važniji od hljeba.

I nema razlike između SDA, SBiH i SDP-a u proizvođenju te lažne stvarnosti koja udaljava Sarajevo od Bosne.

Izetbegovićeva legija vjerskih službenika i globalne braće pretrgli su se da Bošnjake približe nebu, baš nekako u isto vrijeme dok su gubili tlo pod nogama, Lagumdžijin gradonačelnik i arheološka svita olimpijskih genija kandiduju Sarajevo za Olimpijadu onako odoka, bez Svrhe i Razloga, kao da zajebavaju ostatak Bosne iz Čiste Nadmene Zajebancije, a Pušina (kažu da je sad Harisov) kandidira Sarajevo i BiH za domaćina prvenstva Evrope u fudbalu, sve sa provincijskim motom - važno je učestvovati. To je potpuno nevažno. Ovom gradu treba Pobjeda. Pobjeda Duha različitosti nad bijedom interesnog, simboličkog i realnog nacionalizma. Kako doći do te pobjede? Kako otvoriti čakru iz koje će poteći novi impresivni dokazi da Sarajevo nije običan grad?

A današnje Sarajevo je jedan sasvim običan, prosječan grad, uz to, mrtvoozbiljan grad. U mrtvoozbiljnom gradu podrazumijeva se da Neke Stvari, Neke Institucije i Neke Ljude ne smiješ dovoditi u pitanje, jer kreće lavina protesta, Nacionalno Osviješteni lavovi jurišaju da spriječe 459. genocid nad Bošnjacima... A on (genocid) generički je, jel da, već prisutan u nekoj intelektualnoj ili novinarskoj kritici naših uglednih prvaka, pa kritiku treba spriječiti. Poslužimo se sloganom Kadićevih liberala: nije nemoguće da Sarajevo postane Grad Zatvorenog Društva.

Bez pobunjene kulturne scene i bez političkog undergrounda, Sarajevo postaje grad bošnjačkog mainstreama, grad bez "antipolitičkog aktivizma", grad bez "paralelnog polisa" u sebi samom... A bez tog unutrašnjeg, pobunjenog polisa Sarajevo se ne može vratiti na izazovne staze otvorenog društva kojem intuitivno pripada.

Danas je Sarajevo izgubilo intuiciju za različitost. Grad je izgubio intuiciju za svoju prednost, i ako je ne vrati, neće je vratiti ni BiH. To onda znači da Bosne i Hercegovine neće ni biti ili će je uvijek biti samo na način da je nema. Na dejtonski način.

Arhiva Dani
275