ovih nekoliko dana nakon vijesti da je Ivica Osim podnio ostavku i napustio austrijski Sturm, pribojavao sam se samo jedne stvari: sugestije redakcijskih kolega da ga nazovem sa namjerom da napravimo još jedan intervju. Da ne bi bilo zabune: svaki razgovor sa filozofom fudbalske igre je relaksirajući izazov, a uloga novinara u njemu je minorna - treba samo pritisnuti crveno dugme na diktafonu. Zanimljivost je zagarantovana jer Osim naprosto voli svoj posao, voli fudbal i voli pričati i virtouzno otkrivati tajne ove igre. Zapravo, plašio sam se njegovog odgovora na jedino neminovno pitanje: ono o njegovom povratku u Bosnu. Jer ne bi bilo teško naslutiti Švabino kontrapitanje: "A zašto se ne bih vratio u svoj grad, u svoju zemlju, tamo gdje su mi porodica i prijatelji?"

Još manje smisleno bi bilo pitati ga da li bi prihvatio ponudu da bude selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine. Znam da bi rekao da BiH ima selektora i da se on zove Blaž Slišković, te da nema logike uopće o tome razgovarati dok taj čovjek sjedi na selektorskoj klupi. A sve i da BiH nema selektora, odgovor bi išao u rasponu od toga da je još rano razmišljati o novom poslu, do učtivog odbijanja da bude samljeven i odbačen na isti način na koji su to bili svi Sliškovićevi prethodnici.

Imalo je smisla jedino zbuniti ga pitanjem o kojem vjerovatno nije razmišljao. Pitati ga da li bio predsjednik! No, čim se u glavi rodila ova ideja, valjalo ju je i braniti pa smisliti: čega bi to Ivica Osim mogao biti predsjednik? Da, naravno, radi se o Nogometnom savezu BiH, radi se o utvrdi primitivizma i neprofesionalizma, o učmalom leglu promašenih likova koji zarađuju hljeb tako što uništavaju svaku nadu da će se ova zemlja, u fudbalskom smislu, ikada izdići iz žabokrečine u kojoj tavori od momenta kada je postala politički neovisna.

Dovesti Osima Tu?! Mnogima koji poštuju njegovo umijeće i makar malo znaju o Švabinom osebujnom karakteru ova ideja se vjerovatno doima kao velika glupost. Da, on je zadnji čovjek na planeti koji bi pristao da od legla polusvijeta palanačke filozofije pravi uvažavanu i cijenjenu instituciju. Jer on vrlo dobro zna sa kim bi imao posla, on vrlo dobro zna na šta su sve spremni pušine, paše, ušanovići i ini grobari bosanske škole fudbala, ne bi li očuvali tekovine deset najtežih godina, koliko borave po foteljama Saveza. On odlično zna na kakve je ujdurme i podvale spreman ovaj triling asova pojačan poltronima svih naroda i narodnosti.

Možda jedino ne zna da na sve to sada treba dodati i prisustvo majstora ideologiziranja fudbala koji su spremni do sudnjeg dana raspravljati o tome koliko Bošnjaka, Srba i Hrvata, paritetno, ravnopravno, konstitutivno treba da igra u najboljoj selekciji BiH. A ne zna ni koliko bi tragikomično, bosanski apsurdno, izgledalo braniti ga od svakodnevnih idiotarija tipa pitanja kad će već jednom Srbin biti trener golmana "A" reprezentacije, ili zašto se utakmice te reprezentacije ne igraju u Banjoj Luci, ili ko je dozvolio da Crvena zvezda igra prijateljsku utakmicu u Milićima, ili zašto "hrvatska strana" ima tako malo delegata u skupštini Saveza?

Ne, naravno, ne radi se o tome da se Švabo ne bi mogao nositi sa njima. Njegov karakter je oslobođen zla, zavisti, ljubomore, i on može fantastično funkcionirati u svakom društvu, on naprosto zna prići svakome, pa bi znao i sa pušinama, jelićima i dominkovićima. Radi se o tome da njegovo prisustvo isključuje ono što se danas zove Nogometni savez BiH, skupa sa svim tim opskurnim ličnostima, njihovim menadžerskim ambicijama, privatnim shemama, zakulisnim finansijama, poslušničkim mentalitetom i strahopoštovanjem prema njihovoj političkoj zaleđini.

Besmisleno je muljati po tom blatu. Nema logike u ponavljanju tona novinskih napisa u kojima je precizno izanalizirana sramna historija privatiziranja Saveza od strane njegovih aktuelnih lidera. Uzaludno je argumentirati licemjerje kako one bivše, tako i ove aktuelne vlasti u BiH koje su mirno posmatrale (a u brojnim slučajevima i obilato pomagale) pušinizaciju institucije koja reprezentira igru u kojoj stotine hiljada ljudi u ovoj zemlji pronalaze jedino životno veselje i posljednju utjehu. Fudbal je naprosto važan građanima BiH, o tome svjedoče puni stadioni, izljevi radosti i tuge, pa čak (kojeg li paradoksa) i vulgarni ispadi nacionalizma na njima. Na utakmicama svi oni, navijači, dobijaju devedeset minuta za ono što im je bitno: uživanje u ljepoti igre, pražnjenje zbog besperspektivnog života, ispoljavanje svih vrsta frustracija…

E, pa upravo njima je važno i to ko upravlja "kućom fudbala", koliko poštenja ili, pak, nemorala i laži se krije iza svake riječi koju izgovore prvi ljudi NS ili FS BiH, kakav im je pedigre, mogu li pogoditi "bilo naroda" kada donose ključne odluke za budućnost ovog sporta u BiH. Sadašnjoj garnituri naprosto ne vjeruju, ona vrijeđa njihovu inteligenciju i po samoj svojoj strukturi je vještačka, ispolitizirana, napravljena na matrici lažnog suživota, "bratstva i jedinstva" jednog lobija koje je stabilno kao kula od karata.

Tu i takvu kulu od karata, izgleda, ne može srušiti niko iznutra. Zahvaljujući politici nezamjeranja i potpuno poremećenom sistemu vrijednosti, ovdje i sada niko nije spreman povući crtu i reći im: dosta!

Jedino čega se oni istinski plaše jeste ono čega nemaju: znanja, karizme i poštenja.

Oni se plaše Osima. Ili svega što taj čovjek reprezentira. Oni se plaše činjenice da tog čovjeka, u najmanju ruku, uvažavaju u svakom kutku ove izbezumljene zemlje. Oni se plaše toga što njemu ne treba nikakva politika, ni ideologija, ni stranka, ni preporuka, ni novac, ni zvanja, ni fotelje. Oni se plaše toga što je u njegovom malom prstu pohranjeno više fudbalske i ljudske mudrosti nego u čitavoj zgradi NS BiH. Oni se plaše njegovog dolaska.

I to je jedino na šta se, nažalost, može računati. Na njihov strah. U tom strahu možda ih ova šutljiva većina zaljubljenika u dobre driblinge i lijepe golove uhvati na krivoj nozi. Zato treba dovesti Osima. Ali prije svega, ne dopustiti mu da pomisli kako će biti Sam protiv Njih. Ne dozvoliti mu da pomisli kako će on da ih smjenjuje. Neka to bude posljednji prljavi posao koji će politika da odradi. Teko onda, kad se sruši ta kula od karata, može se praviti nešto zdravo, prva bosanskohercegovačka sportska institucija koja će imati evropski šmek, a ne smrad provincije u pozadini.

"To ti je kao krik na punom stadionu." Ova Osimova rečenica, vezana za najturobniji dio njegove karijere, u vrijeme rata u Bosni, sjajna je ilustracija za viziju dovođenja vrhunskog, međunarodno priznatog hirurga u bolnicu punu neobrazovanih i potkupljivih ljekara, teških bolesnika i uspaničene rodbine. Da, on nama treba puno više nego mi njemu i to treba priznati. Da, jer će sa Osimom ovdje nastati i stasati, ali i vratiti se stotine osima. To je jedini spas za ovu zemlju. A onda, jednog dana, možda i ova država dobije neke takve za lidere. Zato, iako zvuči beznadežno kao krik na punom stadionu: Osima za predsjednika!

Arhiva Dani
275