  jerovatno
ne postoji živ čovjek koji bi mogao imati sve informacije
o tome kakav se posvemašnji haos dešava u cijeloj državi u
bilo kojoj pojedinoj sferi života pa tako i u obrazovanju.
Obrazovanje je djelatnost koja je po Dejtonskom sporazumu,
kada je Federacija BiH u pitanju, u nadležnosti kantona. Deset
kantona, deset, ne vjerovatno, nego sigurno, neidentičnih
pristupa istom problemu, što će reći da đaci u Goraždu ne
uče po istom planu i programu kao đaci u Livnu. I ne mora
se geografski ići na baš tolike udaljenosti da bi se utvrdile
te razlike; u ovoj zemlji ima škola gdje djeca istog uzrasta,
samo na različitim spratovima u istoj zgradi, stiču znanja
po različitim programima.
Razlike su najvidljivije
u takozvanoj nacionalnoj grupi predmeta gdje ne bi trebalo
da spadaju matematika, fizika, hemija, biologija i fizičko,
dok bi muzičko moglo biti dobro diskutabilno. Ako ne griješimo,
valjda se srpski račun sa tablicom množenja ne bi trebao razlikovati
od bošnjačkog ili hrvatskog. U nacionalnoj grupi predmeta
kao mjesto sukoba prednjačila je istorija/povijest/historija
sve dok se u istoriju/povijest/historiju nije umiješala međunarodna
zajednica sa flomasterom u rukama. Zato nam je sada istorija/povijest/historija
blijeda i neinteresantna za učenje.
E pa sad, ako smo svi zajedno
(nego kako) popušili iz te oblasti, još uvijek nam ostaje
jezik koga možemo zvati i srpski i hrvatski i bosanski i u
kome se možemo ponašati kako god hoćemo pod uslovom da druge
ne vrijeđamo. O tome da li je dopušteno međusobno vrijeđanje
u svom jeziku, a unutar jedne nacionalne grupacije, koliko
je poznato, međunarodna zajednica za sada ništa ne sugeriše.
Što znači, može. Ako nam je baš ćeif. A sudeći po onome što
se dešava, izgleda da nam baš jeste ćeif.
Uvreda
zdrave pameti Naime, postoji jedan primjer koji se,
kako god da ga gledaš, na kraju sam napenali tako da se o
njemu ne može ništa drugo ni reći nego da je riječ o uvredi.
Uvredi zdrave pameti u Bošnjaka. Da li isto to postoji i u
zoni odgovornosti hrvatskog i srpskog jezika, u ovome momentu
nećemo govoriti iz razloga što nam "to" nije trenutno
dostupno, ali da ni tamo nije ništa drugačije, ne sumnjamo.
"To" se tačno
zove "Moj bosanski - školski rječnik kulture izražavanja
za prvi razred osnovne škole". "To" ima i za
drugi, treći i četvrti razred i namijenjeno je, je li, za
đake Bošnjake što se da zaključiti i po poruci sa četvrte
strane koja kaže: "Uh, mogli smo te lahko izgubiti."
Koga? Čega? Slovo "H".
Najprije recimo da je "to"
štampano 2000. godine u 5.000 primjeraka i da su mu autori
ugledni stručnjaci Dževad Jahić i još uglednija Nazema
Ništović. "To" nije obavezan udžbenik, ali se
našlo na spisku od nekoliko naslova koji, po izboru, mogu
da idu uz obavezan udžbenik. A čim se našlo na spisku, znači
da je legalno, odobreno uz znanje nadležnih ministarstava.
To da li treba da ide uz obavezan udžbenik, odlučuje se u
samim školama. Zbog konkurencije slijedi borba za tržište.
Da odluka u školama ne
bi bila baš puno neizvjesna, treba lobirati. Za "to"
ovih dana po osnovnim školama lobira i pravi promocije profesor
sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu Redžo Čaušević,
koji je ujedno i urednik izdanja. Ovaj stručnjak i specijalista
traumatske psihologije lobiranje za "to" zasniva
na rečenici tipa: "Kakvi ste to vi Bošnjaci, u Zeničko-dobojskom
kantonu svi su uzeli ovaj udžbenik, samo ih je Sarajevski
kanton odbacio." Uvidom u "to", ne treba sumnjati
da su udžbenici išli ko mlijeko u Ze-Do kantonu, kao što ne
treba sumnjati da su ih sarajevske osnovne škole redom odbacile.
Sad se postavlja pitanje je li baš tolika razlika u poimanju
jedne te iste problematike kao što je "Moj bosanski -
školski rječnik kulture izražavanja" u Ze-Do i Sarajevskom
kantonu, pa ga jedan hoće a drugi neće. Izgleda da jeste.
 A
zašto, to je već pitanje kako za sociologe, tako i za znalce
prilika u izdavaštvu školskih udžbenika, gdje se, kad je izdavaštvo
u pitanju, vrte najveće pare. Ili se, ipak, radi o tome da
ljudi koji su u poziciji da dopuste da li će neki udžbenik
ući u njihovu školu u Sarajevu, najprije isti pročitaju i
analiziraju. Kada to urade, kako Bog zapovijeda, ne treba
se čuditi odluci.
Uvodna slatkorječiva poruka
u "to" kaže: "Ne može se biti učen i savremen
niti ima smisla baratati kompjuterom bez znanja o sebi i svojoj
prošlosti, svome narodnom životu i kulturi, a naročito o svome
maternjem jeziku", nije sporna, beli, tako stvari
stoje i tako treba, ali ono što slijedi na naredne 104 strane
se tim riječima ne može opravdati. A slijede riječi koje su
temelj znanja o sebi i svojoj prošlosti i koje đak prvak mora
naučiti prije nego što se uhvati kompjutera ili mu hajra od
života ne(j)ma.
Neke od tih sto uvrštenih
riječi kao što su: ahar, bardak, čair, halhala, jehinja, jemenija,
maštrafa, minder, meraja, peškun, pustećija, rahle, testija…,
ili prosječan bh. čitalac nikad nije čuo, što znači da su
izvučene sa dna jezičke sehare, ili ih je čitajući djela,
najčešće bh. pisaca, onomad susretao na kraju knjige pod nazivom
Rječnik manje poznatih riječi i izraza.
E, tu smo, odsad, nadalje
i ubuduće nema Rječnika manje poznatih riječi i izraza jer
tu je sad "Školski rječnik kulture izražavanja"
i sa njim treba odmah u glavu već u prvom razredu osnovne
škole.
SF
daidža U potrebu autora da nove naraštaje za kompjuter
i svijet koji on predstavlja pripremi, tako što će ih opskrbiti
riječima koje odavno u bosanskom živom jeziku nisu u upotrebi,
kao ni predmeti i pojave koje predstavljaju, ili to jesu tek
u onom obimu koji je daleko od životnog, nećemo ulaziti. Svakako,
treba obratiti pažnju na objašnjenja pojedinih pojmova kao
naprimjer: "Tambura je žičani muzički instrument. Zove
se još i gitara." Svaka čast stručnjacima što nam, evo
pod starost, otvaraju oči kako na ovom, tako i na sljedećem
primjeru: "Šerbetnjak je posuda u obliku malog đuguma…"
Sugestije tipa: "Ako
nisi muško, idi kući i navuci dimije" vjerovatno su uvrštene
iz razloga utjerivanja u suru, a zadaće: "Oponašaj pjevanje
nekih ptica koje si u sabah čuo", kojim vrvi gotovo svaka
pojedina stranica, tu su iz potpuno nepoznatih pedagoških
razloga, kao i vježbe: "Na četiri ćoška stoje četiri
čobana. Oni četkaju vuneni ćilim četkama."
Opet, preovlađuje mnoštvo
pojmova koji su vezani za islam i njegovo prakticiranje, mada
u knjizi ne piše da je u funkciji vjerske obuke, a nije ni
početnica za učenje turskog jezika.
Propratne ilustracije su
također naučna fantastika. Daidža je nacrtan pored svog autobusa
jer je šofer, a muhadžir izgleda kao planinar. Gledajući očima
odrasla čovjeka, "to" može izgledati kao dobar vic,
međutim, treba imati na umu da je "to" sa ozbiljnim
namjerama namijenjeno đacima prvacima, od kojih su, na veliku
žalost izdavača i autora, samo neki od njih đaci pješaci,
kojima je sve to što u "Školskom rječniku kulture izražavanja"
stoji daleko bliže nego sama škola. To opet ne znači da su
đaci prvaci iz Sarajevskog kantona kojima je kompjuter u kući
manje Bošnjaci nego đaci pješaci iz Ze-Do kantona. Isto kao
što ništa ne znači upoznavati bosanski jezik na dušebrižnički
način kako su to zamislili autori ovoga, nazovi, udžbenika.
A nije šala prodati 5.000 primjeraka.
Arhiva Dani
275
|
