ako puno ime jetimskog naselja Al Walidein-Gazzaz u sebi ima i ime Al-Haramain & Al-Masjed Al-Aqsa, podsjećajući tako na humanitarnu organizaciju iz Travnika, poznatu po aferama i zatvaranju, ova ustanova se isključivo bavi brigom o djeci i jedinstvena je u Bosni i Hercegovini. Ibrahim M. I. Satti, zamjenik direktora, porijeklom je Sudanac. Otvoren za razgovor, Satti se doima kao pravi Bosanac: od 1989. godine je u Sarajevu, čitav je rat proveo ovdje, a prije pet godina postao magistar farmacije na ovdašnjem univerzitetu. Supruga i djeca su nakon rata došli u Bosnu i Hercegovinu i žive sa njim, ali se nada da će se početkom godine vratiti u rodni Sudan. Dan u Gazzazu počinje sabahom (doduše, ranojutarnju molitvu upražnjavaju samo starija djeca iz petog i šestog razreda), dok se završava jacijom, negdje oko devet.

U okviru jetimskog naselja na Mojmilu postoji Osnovna škola "Al Walidein-Gazzaz" i Dječiji dom "Al Walidein", u kojem su zbrinuta djeca bez jednog ili oba roditelja i djeca iz socijalno ugroženih porodica. "Ovdje borave djeca uglavnom bez jednog ili oba roditelja, samo oko dva posto su djeca koja imaju roditelje, ali su socijalni slučajevi. Kod nas su djeca većinom muslimani, ali ima ih i iz mješovitih brakova u kojima je jedan roditelj musliman", tvrdi Satti.

Dvije stotine metara dalje, Suada Čolić, direktorica SOS Dječijeg sela, objašnjava: "U našem Dječijem selu zastupljene su sve nacionalnosti. Mi se ponosimo da smo Bosna i Hercegovina u malom. Učimo djecu da cijene i poštuju jedni druge. Naprimjer, za Bajram katolička i pravoslavna djeca obilaze bošnjačku, dok, recimo, za Uskrs katolička i pravoslavna djeca boje jaja za čitavo selo."

Razlike i sličnosti U Osnovnoj školi unutar Gazzaza nalazi se 360 djece, od čega oko 200 živi u internatu. Djeca su se upravo vratila sa ljetnih odmora koje su proveli kod rodbine, jer većina ima dedu, nenu, tetku… U Gazzaz su došli sedmicu ranije, kako bi se mogli lakše adaptirati za početak školske godine. Nastavni plan i program škole čini 70 posto sadržaja propisanog od Federalnog ministarstva obrazovanja, dok 30 posto uređuje sama organizacija: to su programi za časove arapskog, engleskog jezika, islamske kulture i informatike. Djeca su iz Federacije, čak njih 40 posto dolazi iz Srebrenice.

Djeca iz Dječijeg sela, pak, idu u obližnje škole na Alipašinom Polju i Dobrinji. U Gazzazu djeca su spolno i po uzrastu podijeljena, dok su u SOS Dječijem selu uzrasno i spolno izmiješana. Porodični, a ne institucionalni smještaj jedan je od prioriteta SOS Dječijeg sela. Djeca se primaju preko Centara za socijalni rad. Najmlađa beba ima godinu dana, a najstarije dijete 14 godina. "Šestero ili sedmero djece živi u porodicama zajedno sa SOS mamama. U našem dječijem selu je trenutno takvih 15 porodica, znači ukupno njih 97. Od toga je 72 školske djece, a ostalo su bebe", precizira Azra Mulović, pedagog u struci. SOS mama se ne postaje lako i samo 10 posto kandidatkinja prođe zadane kriterije. Osoba mora biti familijarno slobodna, tj. razvedena ili slobodna djevojka.

Mevlida je SOS mama i živi sa sedmero djece. Sve ih vidi kao svoje i tako se prema njima ponaša. Ona naglašava: "Ja se trudim da im pružim sve što mogu kao majka. Oni meni uzvraćaju istom mjerom. Meni se nikad ne obraćaju sa 'SOS mama', nego samo 'mama'." U razgovoru za Dane dalje detaljno opisuje svoju djecu i njihove karakteristike. "Armin nam je budući haker, Sabina će ići u muzičku, Omer sportista, a najstarija Jasmina je odličan karatista i već ima zeleni pojas", ponosna je Mevlida.

Integracija u društvo Ukoliko dijete ne upozna svoje biološke roditelje, čitav život ono neće riješiti svoj najveći emocionalni problem. U obje institucije se zalažu za saradnju djece sa njihovim roditeljima. Hanina porodica živi nekoliko stotina metara od Jetimskog naselja "Gazzaz", ali je ona rijetko posjećuje. "Tamo mi je dosadno i nemam se s kim igrati. Sve moje prijateljice žive ovdje", kaže ona.

Izgradnja Jetimskog naselja je počela 1998, a godinu dana kasnije je sa radom počela škola. U novu školsku godinu upisano je još 79 djece. Ukupno ima šest muških i šest ženskih odjeljenja. "Sa prva tri razreda krenuli smo 1999, danas imamo ukupno 12 razreda, šest muških i šest ženskih. Gimnazija se pravi u okviru naselja i krajem godine bit će završena. Tako ćemo u okviru Jetimskog naselja imati potpunu obrazovnu infrastrukturu sve dok dijete ne krene na fakultet, odnosno dok ne postane punoljetno", objašnjava Satti. U okviru naselja izgrađena je i džamija, u kojoj djeca klanjaju. Sportska hala je dostojna konkurencija Skenderiji, sve je novo sa 200 sjedećih mjesta.

Odgojiteljica u jetimskom naselju se brine za djecu do devet sati navečer. Svaka od njih se brine za desetak djece, dakle slična funkcija onoj koju obavlja SOS majka. Vanškolske aktivnosti su u jetimskom naselju također podijeljene na muške i ženske. U Kinderdorfu smatraju da je za njihovu integraciju jako bitno da idu u obične škole, kako bi se sutra lakše mogli osamostaliti. "Nakon završene osnovne škole, djeca idu u tzv. kuću za mlade, koja teritorijalno nije u okvirima sela. Nakon što postaju stariji, žele više slobode i izlazaka, a na taj način trebaju postati individualci sa imenom i prezimenom", jasna je direktorica Čolić. Povodom polaska četrnaest SOS mališana iz Sarajeva i Gračanice u prvi razred, priređena je izložba "Portreti djece", koju je tokom ljeta napravio Branimir Prijak.

Sudbina sve ove djece je slična. U nedostatku svojih bioloških roditelja, prinuđena su na novi početak. Izlazak iz ovakvih i sličnih institucija bit će najveće iskušenje za djecu, ali i dokaz osoblju koliko su oni za njih učinili. Dokazano je da su mnoga djeca nakon izlaska iz sličnih ustanova postala jake osobe i veliki ljudi. Dokaz je sadašnji predsjednik SOS Kinderdorfa International Helmut Kutin, koji je i sam odrastao u dječijem selu. Neposredna blizina Gazzaza i Kinderdorfa upućuje djecu da se više zajednički druže. Iako i jedni i drugi kažu da su spremni za saradnju, ograda koja dijeli ova dva naselja ne bi trebala predstavljati barijeru za druženje među ovom djecom sličnih sudbina.

Dječije carstvo

Zineta Zinetu ćete lako prepoznati po razderanim koljenima jer najviše voli da vozi bicikl i role. Ona je jedna temperamentna, vesela djevojčica, uvijek spremna za igru. Milan Milan je pravi mamin pomoćnik. Pomaže u svim kućanskim poslovima i veoma je uredan. Voli bojanke i slikovnice. Hana Hana najčešće u ruci drži teniski reket. Uvijek nasmiješena i otvorena za razgovor. Ko zna, ako nastavi sa tenisom, možda ćemo jednog dana imati vrsnu teniserku. Ismar Ismar je brz, živahan, sretan dječak. Voli da se igra autićima i gleda crtane filmove. Ipak, najviše voli da se igra sa kućnim ljubimcem - kornjačom. Izabela Ona voli šminku, tašnice, šnalice... Izabela se već raduje prvim školskim danima i obećava da će dobro učiti.

SOS Kinderdorf za početnike

SOS Kinderdorf (Dječije selo) International utemeljio je Austrijanac Hermann Gmeiner još 1949. godine u tirolskom gradiću Imst. Gmeiner je studirao medicinu i odlučio da postane dječiji ljekar. O osnivanju dječijeg sela počeo je razmišljati nakon što je u njegovoj zemlji bilo stotine i hiljade siročadi koja su ostala bez roditelja nakon Drugog svjetskog rata. Uvidio je da je tadašnja Evropa puna udovica i malih siročadi, te je odlučio napraviti projekt koji bi ih spojio u jednoj kući. Primarna zadaća SOS Kinderdorfa da djeci koja su izgubila roditelje ili ne mogu da žive kod njih, obezbijedi sigurno okruženje. Osnovna familijarna struktura SOS dječijih sela zasniva se na četiri elementa: majka, braća i sestre, kuća i selo. Svako dijete dobije svoju tzv. SOS majku, koja je zamjena za roditelje. Svaka porodica živi u jednoj kući, koja treba da djeci predstavlja dom i sigurnost. Nakon Gmeinerove smrti 1986. godine, na čelo SOS Kinderdorfa je došao također Austrijanac, Helmut Kutin. I on je odrastao u SOS dječijem selu. Danas SOS Kinderdorf postoji u 131 zemlji svijeta na svih pet kontinenata i ima ih ukupno oko 400. U Bosni i Hercegovini postoje dva: u Sarajevu i Gračanici.

Sponzor iz Saudijske Arabije

Humanitarna organizacija Al-Haramain Al-Masjed Al-Aqsa, prema riječima Ibrahima Sattija, nema nikakve veze sa humanitarnom organizacijom Al-Haramain iz Travnika. "Sasvim slučajno je da se u nazivu obje organizacije nalazi Al-Haramain, što nas dovodi u vezu, iako mi nemamo nikakve veze sa njima", kategoričan je Satti. Iznos sredstava uloženih u prvu fazu izgradnje iznosi nešto više od devet miliona KM, a za drugu fazu oko 7,5 miliona KM. Sponzor prve i druge faze izgradnje je saudijski biznismen šejh Husejn Bakri Gazzaz.

Arhiva Dani
275