"Nacionalne stranke su kao dječije bolesti: brzo se jave, obično sa visokom temperaturom, ali brzo i prođu. Liječe se čajem i andolom. A mi, hvala bogu, imamo i čaja i andola", izrekao je tog novembra u Bosanskoj krajini Nijaz Duraković, tada "glavnokomandujući" SK BiH SDP, o onima koji će njegovu i sve ostale lijevo orijentirane bh. stranke do nogu potući na izborima par sedmica potom. Narod je, naime, mislio drukčije. Ili nacije. One tri glavne koje su se naslušale obećanja slijeva i zdesna, pa izglasale ono što će im uokviriti predstojeću deceniju: trolist SDA-SDS-HDZ. "Rasturanje Bosne ne može da prođe bezbolno, bojim se da bi došlo do krvavog građanskog rata. Mislim da smo se mi pojavili da to sprečimo", zborio je Alija Izetbegović "reklamirajući" SDA u Borbi. "Ako bi SDA pobijedila, BiH bismo uredili da bude građanska republika u kojoj ne bi bilo bitno da li je neko Srbin, Hrvat ili Musliman - već šta zna i može da radi…", obećat će u Banjoj Luci, istakavši, kako je zabilježio tadašnji reporter Glasa Željko Kopanja, "da Jugoslavija treba da opstane i da je jugoslovenska opcija dominantna u svemu za šta se zalaže SDA".

Tramvaj zvani težnja "Komunisti kažu da ćemo živjeti zajedno, što je i laiku jasno. Ali ne kažu da ćemo živjeti ravnopravno. Zbog toga HDZ traži ravnopravnost i zbog toga vjerujem da komunisti napokon silaze sa scene. Pa neće valjda uz Albaniju i Kubu Bosna i Hercegovina jedina biti komunistička zemlja", grmio je s tribina, glavom, bradom i lulom, današnji čelnik Republikanske stranke, a tadašnji prvi hadezeovac Stjepan Kljuić, dodajući i da "Herceg-Bosna mora preći Zapadu, jer već imamo program Alpe-Adria". Teško je, zaista, bosanskoj kvaziljevici, izrasloj na ostacima ustroja KPJ i njenih satelitskih samoupravnih izdanaka, bilo ponuditi išta što nije bilo već viđeno, rečeno, učinjeno. Doduše, bh. čelnik Saveza reformskih snaga Jugoslavije Nenad Kecmanović "otkrio" je nešto što bi i danas zazvučalo globalno revolucionarno na planu političkog marketinga: na optužbe opozicije da se predizborna kampanja "reformista" finansira državnim parama, Kec je iz rukava opleo da to "nije istina, i da će oni potpuno modernim, tržišnim pristupom finansiranju, od kampanje čak i profitirati". Kako je to "perpetuum mobile" finansiranje bilo zamišljeno, ostaje i danas tajna. A nije ni uspjelo. "Nacionalne" su stranke, pak, imale dosta manevarskog prostora da vakuum neminovnog prelaska "tržišnoj privredi" i "višepartijskoj demokratiji" ispune magluštinom obećanja.

Stjepan Kljuić, Radovan Karadžić i Alija Izetbegović: Kleli su se da neće koaliciju

Poput ove vizije banjalučkog hadezeovca Ante Ćosića: "Borit ćemo se za čist grad s tramvajem, za čistu industriju (prehrambenu), borit ćemo se da naši ljudi trguju slobodno, pišu slobodno, da žive životom prosječnog Europljanina - Austrijanca, Švicarca, Francuza, koji će u svom gradu moći birati i kupiti sve vrste auta: Kadet, Renault, Mercedes ili bilo koji drugi… Nudimo dakle sistem iz kojeg ljudi neće bježati u Njemačku, Francusku, Švicarsku (Europu) jer ćemo ovdje stvoriti europske uvjete za život. U nas neće biti podobnih i nepodobnih, crnih i bijelih. Postojat će naprosto ljudi koji će se voljeti, slagati i raditi pošteno." Alija Izetbegović je tvrdio da će se "Muslimanska stranka" u ekonomiji "zalagati za privredu malih, efikasnih i tržištu prilagodljivih firmi, hiljade njih ako je moguće, a u kulturi i prosvjeti za naše autentične vrijednosti". Toga se valjda ni sam ne sjeća, ali Radovan Karadžić je netom po osnivanju SDS-a objavio: "Osnova našeg ekonomskog programa je socijaldemokratija." Kasnije se to pretočilo u tirade o "osjećaju za socijalnu pravdu, koji je ukorijenjen u pravoslavlju".

Uloga badnjaka u svjetskoj revoluciji U sedmicama netom prije izbora, predstavnici tri zametka budućih nacionalnih monolita kleli su se da neće koaliciju, ali hoće ravnopravnost, suradnju… "Multietnička" vizija pokojnog Nikole Koljevića bila je "da može Musliman, i to ugledni Musliman, da dođe; i ugledni Hrvat da dođe na moju krsnu slavu". No, najviše je dr. Koljević obećavao na polju obrazovanja: "Radikalna 'antišuvarevska' reforma školstva. Za tehničke nauke potrebno je kombinovati američki i japanski sistem obrazovanja, a za humanističke, najbolje evropske tradicije (englesku, francusku i nemačku). Potrebna nam je problemska nastava, a ne faktografska, potrebna su opšta znanja pa tek onda specijalistička. A vrhunski kriterijum je dečije lice prilikom izlaska iz škole." Stranka demokratske akcije je, pak, unutar svog ekonomskog programa najavljivala: "Širenje kompjuterske pismenosti na svim nivoima, od dječijih vrtića, srednjih škola i fakulteta, pa do preduzeća, opština i republičkih organa, poslije izbora nove vlasti treba da stave u prvi plan svoje podsticajne politike."

Širokogrud je bio i tadašnji Tuđmanov poklisar Kljuić: "Mi ćemo forsirati nekoliko velikih programa, kao što su autocesta Županja - Opuzen, kompleks Međugorje, Trebižat, Kupres, Mostarsko Blato i niz drugih, a Hrvatsko-američka banka biće na usluzi svim građanima BiH i šire." Srpska demokratska stranka, inače, nije previše polagala na preciziranje vizije "bolje budućnosti": i Biljana Plavšić je, uz svu svoju neprijepornu erudiciju, ponavljala mantru o "badnjaku koji se više neće kriti ispod kaputa", koju je, valjda prvi, javnosti predočio njen stranački prvak. "Pedeset godina niste smjeli da prilazite svojoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi, pedeset godina niste smjeli javno da slavite svoju slavu, pedeset godina ste morali da se odričete ćirilice tako da smo je zamalo zaboravili, pedeset godina ste badnjak morali kriti ispod kaputa…", zborio je Srbima Radovan Karadžić, obećavajući, naravno, da više tako neće biti.

Dvije javnosti, tri stranke, sedam arsenala "Naime, ako pobede nacionalne stranke, mogli bismo dobiti demokratski model primenjiv na celu Jugoslaviju. Bio bi to početak istinske demokratije iz više razloga. Pre svega zato što su SDA, SDS i HDZ najmasovnije stranke, a bez masovno artikulisane volje pojedinaca nema demokratije", pojašnjavao je Koljević široj javnosti. "Srbi su dubok i težak narod, koji sve gleda kroz troja očala, ali to je i narod koji je u svojoj istoriji uvek ustajao samo protiv jačega. Drugi narodi od Srba ne moraju da se plaše", objasnio je na banjalučkom mitingu uoči izbora. Onoj užoj javnosti, u istoimenom glasilu SDS-a, ustvrdio je: "Konačno, nama je lako jer imamo svoga Radovana, koji je već ušao u narodnu pesmu. A ko u narodnu pesmu uđe, njega narod više ne zaboravlja."

A znalo se i prije pobjede "nacionalnih" po čemu Karadžić želi biti zapamćen: "Borci su, zna se, najbolji dio srpskog naroda, oni su 1941. ustali protiv "endehazije", kao što ćemo i mi 1991. ustati protiv NDH i 'Nezavisne' Države BiH", podilazio je Srbima iz redova tada još relevantnog SUBNOR-a, koje su iz SK upozoravali da će ih nacionalne stranke marginalizirati. "Ako BiH bude naša domovina, mi ćemo svoje pitanje rješavati u Sarajevu i u Banjaluci, ali ako bude naša tamnica, srpski narod će svoje pitanje rješavati u Beogradu. Srpski narod zalaže se isključivo za federaciju i živjeće u jednoj državi ma kako se ona zvala", obećao je Radovan. Uoči izbora osnovano je i Srpsko nacionalno vijeće, a lansirane su i ideje o ujedinjavanju Bosanske krajine s tad već dobrano pobunjenom kninskom. "Svi imaju pravo da sanjaju, ali moraju da znaju da ono što muslimanski narod neće ne može se sprovesti ni u BiH, ni u Jugoslaviji. Uostalom, ne samo Muslimani već i Srbi i Hrvati u BiH neće pristati na planove koji vode preko požara i krvi", komentirao je Alija Izetbegović ideje o "Velikoj Krajini". A esdeesovci su na prigovore o neustavnosti Srpskog nacionalnog vijeća ispalili parolu: "Ustav nije ustavan, a SNV je ustavno!"

No, tog su novembra "nacionalne" lahko našle modus operandi za suradnju, pobjedu pa i medeni mjesec vlasti. Tadašnji odnosilac ponajveće lavine muslimanskih glasova Fikret Babo Abdić obećavao je da će "SDA, ako dođe na vlast, za 50 odsto smanjiti administraciju". "Moje su ambicije u stranci, a ne u vlasti", kleo se Karadžić. "Nek svako srce Herceg-Bosne stane iza stijega HDZ i krene u bolju budućnost, budućnost u kojoj Hrvat u Bosni neće biti građaninom drugog reda, budućnost u kojoj neće biti - kako narod kaže - onih političkih jezera poput Ramskog, Jablaničkog i buškog Blata, koja su, po pravilu, uvijek potapala hrvatska ognjišta, budućnost u kojoj će prestati već jednom teći nepresušna rijeka koja se zove iseljavanje Hrvata iz Bosne i Hercegovine", ložio je bosansko hrvatsko pučanstvo prvoborac HDZ-a Ante Baković. Ukratko, svaka je od tri stranke imala po dva arsenala obećanja: jedan za "pleme" birača, drugi za sve ostale. Pri tome je SDS još od začetka raspolagao i sa arsenalima JNA. Obećanje - ludom glasovanje. A andoli ni do dan-danas nisu stigli.

Arhiva Dani
275