DANI: Zašto svi veliki izvođači romske muzike, na pitanje "koga najviše cijenite?", skoro po pravilu odgovaraju: Esmu Redžepovu. Je li to zato što ste "na cilj stigli prvi" postavši prvom zvijezdom romske muzike u nekadašnjoj Jugoslaviji ili je tajna u zaista nesvakidašnjoj izvedbi?

REDŽEPOVA: Ko zna zašto me ljudi vole. Nisam žena koja podiže afere, koja pravi gluposti. Živjela sam sa narodom i pokušala ostati ona ista Esma. Možda zato. A što se tiče kolega, oni to misle za mene zato što me računaju kao, da tako kažem, "najnacionalniju romsku pjevačicu". Pjevam dosta izvorno, ali sve te pjesme su komponovane pa se tu susreću neke stvari kojih drugdje nema. Kad smo bili na festivalu u Indiji, gdje su nastupili romski pjevači iz 23 zemlje, svi su pjevali ili Djelem, djelem ili Čaje Šukarije i svi su znali moje pjesme. Pokojni Stevo i ja smo dosta insistirali na tome da se sačuva ono pravo - romsko. Ruski Romi, recimo, pjevaju na ruskom a ne na romskom, dok se u Makedoniji odakle dolazim romski jezik zadržao, čak se i širi. Uvijek mi je bilo važno da u svom jeziku zadržim stara i dajem nova značenja.

DANI: Šta je najbitnije u pravljenju vlastitog stila u tradicionalnoj muzici?

REDŽEPOVA: Važno je poznavati ljude koji znaju tradiciju romskog naroda, koji znaju kako to nasljeđe zvuči i kako se po njemu može praviti muzika. Ljudi koji su radili najbolje su moj Steve ili, recimo, Medo Čun, koji je bio član ansambla Teodosijevski i pravio je sjajne kompozicije. Ova djeca koju ste slušali na koncertu, i njih smo školovali, i oni sad prave kompozicije, tako da smo napravili tim, radionicu koja proizvodi autentičan romski melos. Tu umjetnost, istina, može da savlada i neko ko nije Rom, ali mora provoditi dosta vremena u okolini onih kojima to zapravo pripada.

DANI: Danas, izgleda, pripada svima. Gledajući i slušajući, prije manje od godinu dana, koncert u zagrebačkom Lisinskom, na kojem je publika bila oduševljena, nisam mogao ne pomisliti da se samo par godina ranije zbog takve muzike na tom istom mjestu štošta moglo izgubiti - posao, pa čak i glava…

REDŽEPOVA: I ja to isto vidim. Dobro, ima nekih medija koji su bliski narodu pa sve to popularišu, ali prije nije bilo ljudi koji bi "pogurali" to u medijima, koji bi našli vrhunski studio da nekog Roma talenta predstavi svijetu. Dobro je dok postoje ti ljudi koji pomažu da se više sazna o tome. Čitam u štampi da je velika borba u Hrvatskoj da romska djeca idu u školu. Drago mi je da se to događa u Hrvatskoj, bila bih sretna da je tako svuda. Mnogo puta kažem: goli dolazimo na ovaj svijet, goli i idemo s njega, pa zašto onda da se mrzimo. Moj životni moto je: Kad imaš tri, onda daj jedan.

DANI: Ko su velikani romske muzike?

REDŽEPOVA: Nije ih malo, ali ono što ostaje su, recimo, Ruskinja Raya, koja je dosta učinila za tu naciju, tu su Ljiljana Petrović i Vida Pavlović, i Muharem Serbezovski, koji je uvijek činio nešto za svoje Rome. Kod mene nema podjele na "bele" i "crne"; ono što ostaje trajno u muzici to i jeste vrijednost. Ko će pjevati za 20 godina i pjeva sad, on je umjetnik. Četrdeset i pet godina pjevam Čaje šukarije i nijedan koncert ne mogu završiti ako je ne otpjevam. Svaki umjetnik treba dugoročno da radi, da istražuje i miješa kulture, da se ne povodi za niskim strastima, nacionalizmom. Treba mnogo raditi i nigdje ne žuriti.

DANI: Tako se i izdrži tempo od 240 koncerata za godinu, koliko ste održali tokom 2001?

REDŽEPOVA: Spavam dobro, hranim se dobro, ne pijem, ne pušim. Imam godina, ali dobro se držim i genetski je kod mene tako u familiji.

DANI: Kandidat ste i za Nobelovu nagradu za mir.

REDŽEPOVA: Dosta dugo. Još prije 15 godina me je predložio Crveni krst za to veliko priznanje, a ove je godine i Svjetski kongres Roma uputio kandidaturu. Podržale su me i Srbija i Crna Gora, zatim Slovenija, Bugarska, kao i organizacija Žene sa Une u Bihaću. Ne znam, voljela bih da dobijem, ali ne znam šta da mislim. Čujem da je i Solana predložen za tu nagradu.

DANI: Nije to ništa, imaju je i Menachem Begin i Henry Kissinger.

REDŽEPOVA: Da. I sad ja u takvom društvu… Kad sam se 1988. godine vratila iz Beograda u Makedoniju, krenula sam u izgradnju doma humanosti i muzike, koji još nije završen. Radimo na tome i dalje. Htjela sam prvo da obezbijedim svoju djecu, i sad kad sam sve njih sredila, mogu od tih nešto para što smo sakupili da privedem kraju i muzej. Ali, strah me je rata, da ne sagradim sve pa da mi sruše… Nacionalističke strasti su se probudile, a možda bi bilo bolje da se zakopaju.

DANI: O čemu govore Vaše pjesme?

REDŽEPOVA: O ljubavi, uglavnom. Nema u njima ničeg nacionalističkog, gledam da sve bude dobroćudno, čak ako neko pravi nešto loše, ja gledam da on u tekstu ne ispadne negativac.

DANI: Volite li bosanske sevdalinke? Nedavno ste sa Mostar Sevdah Reunionom snimili Moj dilbere.

REDŽEPOVA: Imam desetogodišnji ugovor sa holandskom produkcijom World Connection, gdje su i oni donedavno bili. I kako ne bih voljela Bosnu? Da vam kažem: istu nošnju nosimo, istu narav imamo.

DANI: Jedan od najvažnijih i najpoštovanijih muzičara u ovom dijelu svijeta Branimir Štulić Johnny za najdražu pjesmu drži Vašu Hajri Mate, čiju je obradu i snimio. Šta, zapravo, znači taj naslov?

REDŽEPOVA: Hajri Mate Dike? Ne vidio sreće.

Ivan Vrhunc, Čapa

Traume od festivala

Sarajevski muzičar koji se u posljednjih nekoliko godina uglavnom bavi etno nasljeđem svirajući sefardsku i indijsku tradicionalnu muziku najzaslužniji je za održavanje prvog Sarajevo Sessions Festivala

KO JE IVAN VRHUNC? Ivan je građanin Sarajeva, čovjek koji je kao dijete došao s roditeljima iz Slovenije i ostao tu. Bio sam jedan od pionira rock'n'roll generacije koji je živio u inostranstvu dugo godina jer sam želio upoznati svijet, razne kulture i tradicije. Htio sam rock'n'roll svirati na način koji je blizak našem uhu, i uvijek sam mislio o folkloru kao o korijenu muzike. Možda sam zato i svirao s Goranom Bregovićem pa izgleda da smo, eto, ispali i roditelji etno-manira u našoj muzici. Sad se bavim indijskom duhovnom muzikom, mada sviram različite duhovne tradicije. Dobra muzika je moja preokupacija, nije mi važno koji je oblik u pitanju. Radim i filmsku muziku, pokušavam sklopiti lijepo, pošteno, skladno i harmonično... SARAJEVO SESSIONS: Nije bilo lako doći do prilike da se festival napravi. Ovdje za to treba puno vjere, energije, dobre volje, odricanja, razumijevanja, strpljenja… Ova stvar iziskuje novac. Bit će da smo mi koji smo prošli ratna iskušenja pomireni s tim da treba koristiti neke puteve, kanale i recepte koji su u nekom svijetu koji zovemo "normalnim" nepoznati. Ideja organizatora ovog festivala i jeste bila u tome da pokušamo pokazati ono što imamo u svojoj kulturnoj baštini, u našoj zemlji, kao i kulturu najbližih susjeda. Sada smo u situaciji da moramo vaditi dozvole za rad i vize za ljude koji nastupaju na tom festivalu, i to, jednostavno, traumatizira. Čovjeka jednostavno boli glava od toga, i sada kao organizator tačno znam kakvo je to iskustvo. Želja, svrha i cilj ovog festivala bila je da ukaže na slabosti politike koja nas je dovela u ovakvu situaciju. Ljudima smo htjeli dotaknuti dušu muzikom, jer mi smo stanovnici podneblja koje je opljačkano, kako materijalno, tako i duševno. I ne može se ništa drugo uraditi nego se ovako pokušati boriti ili se pokoriti. A ako se pokorimo, znači da će dominirati šverc, prevara, krađa i pljačka do kraja života. A ljudi od pera, od note, ljudi majstori svoga instrumenta mogu učiniti nešto na prevladavanju slabosti koje nas trenutno okružuju. Danas za običan koncert treba napraviti hiljadu i jedan papir, platiti hiljadu i jednu dažbinu i taksu da jedan umjetnik dođe i predstavi ljudima ono što radi. Čini mi se da nas kultura uopće ne interesuje, kao da smo se svi pretvorili u stare ohrdane automobile koji su zakrčili naš grad. PRIBLIŽITI SE LJUDSKOM SRCU: Još dok sam se bavio rock'n'rollom počela je proizvodnja zvučnih efekata - delay, distorzija, oko nogu su bile razne pape, kako ih mi zovemo. U svom arsenalu i ja imam cijeli komplet toga, čak sam u Velikoj Britaniji imao priliku testirati te efekte za velike zvijezde kao što su Jimmy Page ili David Gilmore. No, kad je John McLoughlin sa Mahavishnu Orchestra zasvirao na akustičnim instrumentima sjedeći na jednom običnom ćilimu, osjetio sam više muzike nego sa svim efektima ikada prije. Tada sam shvatio da kad se zatvori krug, moraš ponovo da staneš na zemlju. Možeš dokučiti bilo koju visinu, ali ako izgubiš kontakt sa zemljom, onda si izgubio osnovnu notu na kojoj sve počiva. Tako je, mislim, i sa ovim trendom koji se širi, jer je najveći problem to da tehnologija više svira nego ljudsko srce. Pojave se ljudi bez sluha, pritisnu nekoliko dugmića na svom kompjuteru i sebe već nazivaju kompozitorima; to je i za očekivati, jer je otuđenje zaista preveliko. Muzika nije ništa drugo nego približavanje samom sebi, a onaj ko je blizak svom srcu može se približiti i tuđem.

1. Sarajevo Sessions Festival

Malo publike i puno dobre svirke

Prvi Sarajevo Sessions Festival; dvorana Bosanskog kulturnog centra i Vistafon, od 14. do 16. septembra 2002.

Sve je počelo sjajnom konferencijom za tisak u petak 14. septembra na kojoj se predstavila i vokalna grupa iz Rame. E, to je moguće samo u BiH: ta grupa po svojim kvalitetima nimalo ne zaostaje za sličnim pojavama u svijetu - recimo, čuvenim pjevačicama iz Državnog ženskog hora iz Bugarske, ali one zbog pomanjkanja sredstava nikada nisu snimile ploču. No, makar smo ih čuli u Sarajevu. Pa se možda neko i sjeti da od silnih donacija za kamione koji prebacuju "instalacije" od tačke A u Italiji do tačke B u Bosni - za račun i ukus skupine ljudi koja se izabrala da nam utjera u glavu šta je to zapravo umjetnost - dobije nekoliko stotina maraka i snimi djelo koje bi našoj kulturi bilo od neprocjenjive važnosti. Uvečer je neočekivano mali broj posjetilaca, njih oko 150, mogao vidjeti i čuti vrlo dobru izvedbu kompozicije Vinka Krajtmajera Ječam žele. Ovaj vrlo dobar spoj tradicije i aranžmana slijedio je s videa prikazan kratki balet Rade Nuić. Nakon toga nastupio je Sinan Alimanović Band odsviravši etno-jazz program koji u sebi uvijek krije opasnu zamku oblačenja sevdalinke u ne baš uvijek primjereno ruho toj vrsti forme. Sutradan, u subotu, Miruh Bosne Omera Pobrića u BKC-u i jedva stotinjak ljudi uz dosta dobar program. Istina, te se noći pokazala i osnovna manjkavost koncepcije ovog festivala: lijepo je, recimo, to što je Pobrić skupio na bini toliko sjajnih izvođača. Uz bend nastupili su Zehra Deović, Safet Isović, Muhamed Mujkanović, Andrija Štefanić, Hasiba Agić… Ali, govorni dio (radio?!)programa išao je s te iste pozornice, na kojoj su sjedjeli voditelj Enver Šadinlija, kritičar Ognjen Tvrtković i profesor Senahid Halilović!? Istovremeno, za nešto što je trebao biti highlights festivala, koncert Mostar Sevdah Reuniona, izabrana je dvorana Vistafon, objekt nastao kao rezultat toga nečega što možemo nazvati tranzicijskom arhitekturom (staklo + neon + metal), pa je i tamo bilo svega oko 400 ljudi. Koncert ansambla Renesans iz SRJ u nedjelju je otkazan, nisu se pojavili ni tamburaši iz RS-a, tako da je Esmi Redžepovoj u Vistafonu u nedjelju navečer ostalo da makar privuče publiku na kraj festivala. I uspjelo je, jer prostor i okolnosti ipak ne uspijevaju ništa protiv istinskih veličina, iako je sala "progutala" dosta zvuka. Ignorancija, stara boljka naše publike, opet je proradila, ali, da ne bude da se stalno napada stanovništvo, i u organizaciji je manjkalo malo razrade koncepta.

Arhiva Dani
275