olazili su Hrvati, Srbi i Makedonci. Pričali su Bugari, Turci i Poljaci, zatim Ukrajinci, Kazahstanci, Kirgistanci i ko sve ne. Mala je naša firma, ali imamo lijepe prostorije, nasred Pete avenije. Dovodimo predsjednike, premijere, razne ministre i ambasadore iz Ujedinjenih nacija. Prvo ih upoznamo sa nekoliko novinara: Financial Times, Bloomberg i Wall Street Journal, sve finansijska elita. Nakon toga pojedemo doručak, kajgana i sok od narandže, i tako se započne ozbiljna priča. "Pojednostavili smo sustav oporezivanja", navlače političari američke ulagače i nastavljaju o finansijskoj politici, programu rasta, zdravlju bankarskog sustava i ostalim općim temama. Gosti za doručkom su bankari, predstavnici velikih naftnih kompanija, telekomunikacijskih giganata, kao i fond menadžeri koji ulažu tuđi novac širom svijeta, pa žive od provizije. Gosti plaćaju da pojedu kajganu i da iz prve ruke čuju šta državne delegacije imaju za ponuditi. Sve što se kaže jeste povjerljivo i ne dolazi do medija, ali i pored toga niko se ne rasipa riječima. Rečenice su odmjerene i svaka ima svrhu. Potencijalni ulagači su radoznali, ali ne previše. Svi smo tu samo da se upoznamo. Početno ispitivanje snaga, rekli bi sportski komentatori.

U prvom kontaktu između državne delegacije i potencijalnih ulagača sve se računa: zna li predsjednik engleski?, da li je ministar finansija poveo tri pomoćnice u kožnim mini suknjama ili je ponio CD-ROM sa detaljnim finansijskim i privrednim pokazateljima. Za jednog balkanskog predstavnika nekoliko bankara je tiho prokomentarisalo: "Kakva je to država gdje ministar finansija ne zna složiti tri rečenice na engleskom? Što nije poslao nekoga u New York ko bar zna pričati?" Dobro, ne zna govoriti, ali bar se trudi. Koliko se trude predstavnici Bosne i Hercegovine? Ne znamo jer nam još nisu bili u gostima, ali evo nekoliko stvari koje američki bogataši gledaju prije nego i pomisle na profit, povrat na ulaganje i trošenje u egzotičnim kutovima planete Zemlje.

Američki klon Iznenađujuće je koliko američki ulagači traže sopstvenu sliku u stranim delegatima. Moglo se vidjeti kako sunce obasjava prisutne kada je bugarski ministar finansija Milen Velchev progovorio ne samo odličnim engleskim već i žargonom vrlo bliskim zapadnim bankarima. Jedva su čekali da ga čuju još dok su iz priložene biografije vidjeli da ministar nema 70, već 36 godina, da je radio u Londonu za "Merryl Lynch", vrhunsku investicijsku instituciju, da je završio škole u Americi i da vjerovatno nema vremena za šuplju priču. Dakle, sastanak je odlično počeo prije nego je i spomenut bilo kakav konkretan prijedlog bugarske delegacije u vezi sa investiranjem. Bilo je dovoljno čuti ministarske pozdravne riječi i sastanak je već tu mogao završiti. Lovatori su dovoljno vidjeli. Ako se odluče za neki konkretan korak, znaju s kim će razgovarati. Sada imaju Velcheva koji ih razumije i zna tačno šta im treba. Ovaj efekat pozitivne slike jedne vlade želio je postići kralj Simeon II. On je prošlog jula postao premijer i na ključne vladine pozicije stavio Bugare koji imaju bogato iskustvo rada na zapadu. To je preko noći otvorilo mnoga vrata bugarskoj privredi gladnoj zapadnih para. Eto kako malo je potrebno za početni uspjeh.

Bugarska je bila ista zemlja dan prije uspostave nove vlade i dan poslije: isti nacionalni dohodak, prosječna plata i produktivnost. Međutim, u očima zapadnih ulagača to više nije bila ista Bugarska. Došli su ljudi sa kojima se može sjesti i popričati, pa makar nikad ni jedan posao iz toga ne proizašao. Ukratko, poslovni Amerikanci hoće da razgovaraju sa svojim klonovima koji su išli u iste škole i bavili se istim stvarima. Tako im je ugodnije i korisnije. Dosta je metuzalema sa zgodnim prevoditeljicama koji prosipaju fraze o prelijepoj zemlji i tradicionalnom gostoprimstvu. To vrijeme je prošlo, danas više niko nema vremena za to.

Nakon što su premoštene kulturalne razlike i uspostavljena zdrava komunikacija, od delegacija se očekuju neke lijepe vijesti. Ne treba pretjerano naglašavati historiju, tradiciju i ostala opća mjesta. Gosti su uglavnom izuzetno obrazovani ljudi koji, ako ne obrću milione, onda čitaju knjige, novine, žurnale, sve što im padne pod ruku. Čitaju na zadnjem sjedištu limuzine dok ih šofer vozi kući, u vozu dok bježe iz New Yorka na svjež zrak, u podzemnoj željeznici dok se prebacuju u luksuzne kvartove. Kako izgledaju dobre vijesti? Otprilike ovako: "Započeli smo reformu sudstva i uskoro usvajamo niz zakona i pravilnika koji će omogućiti ulagačima potpunu zaštitu kod neispunjenih ugovorenih obaveza." Kod ovih riječi oči rastu, a kajgana pada u drugi plan. "Pokrenuta je inicijativa u parlamentu da se investitorima koji zadrže veliki procenat radne snage u otkupljenim preduzećima oprašta porez na dobit za prvih deset godina." Zveckanje viljuški ovdje već prestaje. U sjedalima se ispravljaju i oni najpospaniji. "Privatizacija profitabilnih preduzeća u prehrambenom, petro-hemijskom i naftnom sektoru će definitivno biti spremna do kraja jeseni." Sada se u sobi čuje samo političar--govornik i erkondišn. Svi čekaju šansu da postave pitanje. Sastanak je već odavno uspio, još kod sudskih reformi. Lijepe vijesti su danas rijetke i to treba iskoristiti.

Slučaj ulagača u bespravnoj državi Zdravo, sudstvo i pravna država su osnovni preduslov za daljnju akciju. Veliki broj američkih ulagača se opržio širom svijeta, ali nikada kao prilikom ruskog prelaska na tržišnu ekonomiju. Profesor Joseph Rubin, uspješni advokat i predavač na Univerzitetu Columbia, prepričava anegdote sa američkim klijentima koji su potrčali u Rusiju: "Nakon silnog truda, prikupili smo svih pet potpisa neophodnih za ovjeru ugovora o ulaganju od dvadesetak miliona dolara u gradnju stanova u elitnom moskovskom predgrađu. Kada smo uložili pare, kupili sve dozvole, materijal i bukvalno počeli gradnju, pojaviše se ljudi u crnim odijelima da nam dojave da nam je ugovor sa lokalnim partnerima nevažeći. Mi smo protestirali i pokazali original ugovora, a čovjek veličine ormara je pokazao ne jedno od pet imena i rekao: 'Vidiš ovog ovdje. On ti više nije glavni, pa ugovor ne važi. Predlažem vam da se vratite odakle ste došli da ne bi došlo do primjene drugih sredstava uvjeravanja.' I tako smo se pokupili i izgubili skoro sve pare. Tužili smo ih, ali proces nije nikada ni pokrenut." Tako priča Rubin, a on je jedan od mnogih koji su slično srljali.

Postoje zemlje u koje ulagači odlaze iako znaju da pravna država ne funkcionira, ali većina kad--tad to i požali. Izuzeci su ogromne korporacije koje rade direktno sa predsjednikom i njegovom familijom, pa ih niko ne smije dirati. Nedavno su u Kazahstanu otkrivene ogromne rezerve nafte i veliki dio prihoda ide direktno u predsjedničke dvore. Naftne kompanije su spremne preuzeti rizik jer bi neodlaskom rizikovali da konkurencija ode i uspije. Jedan privrednik je na pitanje zašto Amerika toliko želi ulagati u Kinu kada je korumpirana, komunistička i ne poštuje ljudska prava, odgovorio: "Jedini rizik veći od masovnog ulaganja u Kinu jeste masovno neulaganje u Kinu." Ono što se misli jeste da će evropska i japanska konkurencija zauzeti pozicije. Ako propadnu, onda će svi popasti, ali ako uspiju, onda će najgore proći oni koji nisu ni pokušali. U manjim zemljama, samo par sektora garantira uspjeh bez obzira na pravnu državu: nafta i gas, naprimjer. A ako želite biti ulagač sa malim ili srednjim preduzećem u bespravnoj državi, onda vam se može dogoditi što i jednom Amerikancu u Tbilisiju (Gruzija). Lokalna konkurencija je naručila zastrašivanje i u neka doba noći ispaljena je zolja u ured. Policija je uhvatila napadača dok je još uvijek bukvalno bio sa zoljom na ramenu. Nedugo zatim, sudija ga je pustio sa obrazloženjem da čovjek ima problema sa bubregom i maloljetnog sina kojeg treba izdržavati. To je bila jasna sudijska poruka strancu da se kupi iz Gruzije.

A valjda su iz ovog i vlastima u Bosni i Hercegovini neke stvari sada jasnije.

Arhiva Dani
275