enis je policiji postao poznat prije svoje 14. godine, još dok je, s obzirom na dob, bio "krivično neodgovoran". Kako je stario, na sudu je protiv njega pokrenuto nekoliko procesa zbog krađa i razbojništava koje je počinio sa prijateljima Zijadom i Elvirom. Sa Denisom je pokušavao raditi školski pedagog, ali i socijalni radnici. Bezuspješno. Uglavnom je agresivan prema svima - i verbalno i fizički.

Prije rata je sa porodicom živio u Foči. Osim što su ostali bez imovine, selili su se nekoliko puta, od Goražda, preko Tarčina do Sarajeva. Otac mu je zarobljen i, prema Denisovim tvrdnjama, bio je u Aleksinačkim rudnicima, a početkom 1997. godine javio im se iz Amerike. Ispočetka je slao novac, ali se onda ponovo oženio i nakon toga ih je prestao pomagati.

Denisova majka je preživjela dva srčana udara, oboljela na živcima i nigdje ne radi. Jedan brat mu je 90-postotni ratni invalid, drugi ne radi, pije i drogira se, a treći radi na pijaci. Osim njih, Denis ima još tri mlađa brata, koja idu u školu, i sestru, koja je iz Foče izbjegla s tetkom i sad je u Australiji. Porodica je u izuzetno teškom materijalnom stanju, unutrašnji odnosi su nesređeni, tako da socijalna služba smatra da se kod Denisa može postići značajnija promjena samo u slučaju temeljitog zahvata u smislu materijalne, socijalne i psihološke izmjene porodičnog statusa.

Braća iz dva svijeta Almir i Elvir su također iz Foče. Otac im je nestao na početku rata, a oni žive sa bolesnom majkom i sestrom, koja je, u izbjeglištvu u Turskoj, rodila vanbračno dijete. Nakon jedne svađe, sestra je nožem ubola Elvira. Odvedena je u psihijatrijsku bolnicu i isti dan puštena. Nadležni organi su joj oduzeli dijete i smjestili u SOS Kinderdorf, no ona je ponovo zatrudnila, opet vanbračno. Porodica se hrani u Crvenom križu i žive u izuzetno teškom materijalnom položaju. Almir i Elvir imaju i starijeg brata, koji je bio zatvoren zbog krađe. (Istražujući, saznali smo da je, nakon što je odležao kaznu u KPZ-u, ponovo završio u zatvoru; također, dok je prvi put bio na odsluženju kazne, jedan zatvorenik ga je optužio za silovanje. Pokrenut je i postupak na sudu, no tužba je povučena. U KPZ-u je završio i Almir, nakon što je postao punoljetan.)

Ne regrutuju se maloljetni delikventi samo iz svijeta siromašnih:

Adnanov otac ima radnju, a majka butik; posjeduju vikendicu na jezeru i restoran. Porodica nema nikakvih materijalnih problema, a odnosi unutar nje su skladni. Adnan ima brata, ali ni on, kao ni roditelji, nije znao šta Adnan radi. Kad su otkrili, bili su više nego šokirani, ali i spremni na suradnju sa socijalnim radnikom.

I Jasminu je porodica dala podršku. Ovaj je maloljetnik inače bio i dobar učenik, primjerenog vladanja, uspješan sportaš... I on i Adnan su "radili" i družili se sa Almirom, Elvirom i Denisom.

Za sve njih sud je donio "Odluku za primjenu odgojne mjere pojačanog nadzora nadležnog organa socijalne skrbi".

Adisa Zahiragić, sudija Osnovnog suda I, kaže da je situacija u BiH, kada je u pitanju maloljetnička delikvencija, kritična. Prisjeća se Tarika Sjenara, koji je u Sarajevu ubijen u augustu ove godine a ona mu je prije toga sudila za razbojništvo: "U lift nebodera Zvijezda zatvarao je djecu i, prijeteći im nožem, uzimao novac. Sve to izgleda strašno, ali kad okrivljeni dođe u sudnicu, i on ima svoja prava. Ispituju se sve okolnosti, iz kakve porodice potiče, traži se nalaz vještaka neuropsihijatra o stanju svijesti u momentu kad je počinio djelo, mišljenje socijalnog radnika. Također se razmatraju i otežavajuće okolnosti, posljedice koje nastupaju zbog njegovog djela, ugroženost žrtve."

Za Tarika kaže da je bio vaspitan momak, iz dobre porodice. Otac mu je, prije nego što se razbolio, bio profesor na Teološkom fakultetu. Majka mu je umrla. Ima jednu sestru, koja je, objašnjava naša sagovornica, digla ruke od njega zbog svega što joj je radio. Mišljenja je da se on, nakon nekoliko mjeseci provedenih u zatvoru, promijenio, ali: "Najgore je što njemu nije imao ko da pomogne. Lijep momak. Šteta. Da je živio u drugim uslovima, mogao je postati šta je htio, uspjeti u životu." Prema informacijama kojima raspolaže sudinica Zahiragić, Tarika je njegov daidža učinio ovisnim o drogi i uveo u loše društvo. Po izlasku iz zatvora vratio se starim prijateljima i nastavio s uzimanjem narkotika. Ubrzo je ubijen.

Adisa Zahiragić naglašava da u Federaciji nedostaje institucija za resocijalizaciju i rehabilitaciju maloljetnih osoba, zbog čega sudije također moraju voditi računa o izricanju kazne. Nada se da će reforme u pravosuđu popraviti stanje, iako priznaje da su postojeći zakoni dobro obradili maloljetničku delikvenciju, ali u društvu ne postoje institucije u koje se mogu smjestiti maloljetni delikventi. "Koliko god postoje lutanja u okviru pravosuđa, tako je i u centrima za socijalni rad, koji su zabavljeni vlastitim problemima, nedostatkom sredstava i kadrova", objašnjava sudinica Zahiragić.

Iza rešetaka Sudinica Kantonalnog suda u Sarajevu Bahra Šeremet, koja je godinama radila samo na slučajevima maloljetničke delikvencije, iznosi svoja zapažanja: "Neposredno poslije rata, motiv za krivična djela uglavnom im je bio pribavljanje imovinske koristi. U tom periodu moglo bi se reći da je teška ekonomska situacija bila glavnim uzrokom. Preovladavale su teške krađe, provaljivanje u stanove i poslovne prostore, da bi zadnjih godina učestale razbojničke krađe, razbojništva, teški slučajevi razbojničke krađe, djela protiv života i tijela, teške tjelesne povrede, čak i pokušaji ubistava, a u posljednje vrijeme i ubistva."

Prema zakonu, maloljetnim osobama od 14 do 16 godina ne može se izreći zatvorska kazna, ali onima od 16 do 18 može i ima posebno odjeljenje za njih pri KPZ-u Zenica - maloljetnički zatvor.

Ibrahim Zilić, po zanimanju sociolog i pedagog, u KPZ-u Zenica sa maloljetnicima radi posljednje dvije i po godine. U tom periodu, svega petnaestak maloljetnih lica je došlo na izdržavanje kazne. Zilić je 12 godina radio u vaspitno-popravnom domu u Stocu. Kada je zatvoren dom, prešao je u Zenicu. "U Stocu je krajem sedamdesetih bilo oko 350 maloljetnika, ali se taj broj smanjivao. Krajem osamdesetih, u KPZ-u Zenica bilo je preko 20 maloljetnika osuđenih za ubistva, ali je taj broj neposredno pred rat spao na desetak." Sjeća se da se prije drugačije radilo. Obavezni su bili sastanci vaspitača sa roditeljima, sudijama i socijalnim radnicima na kojima su razmjenjivali iskustva, mišljenja i konsultirali se o daljem radu, jer da bi se jedno dijete vratilo na pravi put, sve se u njegovom životu mora pratiti. Međutim, toga više nema. Zilić naglašava da je velika vjerovatnoća da će maloljetnik koji je jednom pokušao ili napravio neko djelo, opet to uraditi.

Trenutno su u KPZ-u dva mladića koja su počinila ubistva kao maloljetnici. Oba iz Zenice. Edin M. je kao 16-godišnjak ubio roditelje jer su mu branili da se zabavlja sa djevojkom koju je volio. U vrijeme naše posjete KPZ-u, on je koristio slobodne dane koje provodi kod svog amidže.

Drugi maloljetnik u KPZ-u osuđen zbog ubistva jeste Faruk A. Kad mu je bilo 17 godina ubio je 20-godišnjeg Velida. Priča nam kako se to desilo: "Iz škole sam sa jednim drugom navratio u kafić. Napio sam se. On mi je dobacivao. Bezveze me gledo. Prišo sam mu i pito ga šta me gleda. Bio je jači. Nisam mu mogao ništa. Otišo sam kući, donio nož i ubo ga u srce." Poslije ubistva, Faruk je otišao kući. Na pitanje kako se osjećao, odgovara: "Ma, ništa. Normalno. Otišao sam kući. Večerao s roditeljima. Poslije sam opet izašao. Prijatelj mi je rekao da je on podlegao. Policija je došla naveče oko 12." Faruk je za ovo djelo dobio sedam godina maloljetničkog zatvora. Upitan kako se sad osjeća kad razmišlja o onome što je uradio, Faruk šuti. Na pitanje da li uopće razmišlja o tome, odgovara: "Ne razmišljam."

Nihad Š.: Upao je sa prijateljem u jednu kuću u Brčkom, iznenadio ih je gazdin sin, pretukli su ga i svezali, a zatim kuću opljačkali

Kad izađe iz zatvora, planira otići u Njemačku i siguran je da mu njegov dosje neće predstavljati problem.

U protekle dvije i po godine kroz KPZ su prošla šestorica momaka koji su kao maloljetnici počinili ubistva. Kaznu zatvora izdržava i nekoliko maloljetnika zbog silovanja. Jedan od njih je i Naser H., 16-godišnji Zeničanin. Kad je počinio djelo išao je u šesti razred osnovne škole! Za silovanje je dobio pet godina, a do izlaska na slobodu preostalo mu je dvije godine i četiri mjeseca. Djevojka koju je silovao zajedno sa dvojicom prijatelja imala je dvadesetak godina. Nije je odranije poznavao; ostali jesu. Sjedili su u jednom kafiću. Poslije su otišli u jedan stan, pili, drogirali se: "malo trave, speeda". Na pitanje da li je prije uzimao drogu, Faruk odgovara: "Ma, jesam, drogirao sam se, normalno. Prvi put sam počeo sa 12 godina, uzeo sam ecstasy, poslije speed, a na travi sam od desete godine."

Uvijek se, veli, družio sa puno starijim od sebe, koji su mu ispočetka davali drogu, a onda je i sam počeo zarađivati i nabavljati je. Objašnjava odakle mu pare: "Bavio sam se svačim. Učio sam od starijih: lopovluk, dilanje." Sa 14 godina je prodavao drogu. Privlačio ga je taj život jer mu je bilo zanimljivo da se drogira, ima para, putuje. Sa 12 godina je bio u Zagrebu (granicu je prešao na prijateljev rodni list), živio u nekom stanu 15 dana i za to vrijeme napravio nekoliko krađa. Kad su shvatili da će biti "provaljeni", on i "stariji prijatelj" otišli su u Makarsku, opet nešto malo radili… I prijatelj je sada u KPZ-u. Svoje društvo je, inače, lako pronalazio jer je, objašnjava, kao čaršijsko dijete bio uvijek vani. Rano je počeo raditi za njih. "Konto sam, ako mi daju 500 maraka, da je to pravo puno para."

Faruk u zatvoru vanredno završava školu. Kad izađe, ako ne nađe posao, planira otići u inostranstvo. "Imam nekih prijatelja koji su ranije izašli i uspjeli u dilanju, šani, prostituciji. Uvijek sam bio ispravan, pomoći će mi. Vjerovatno ću otići u Holandiju." Izlazak iz zemlje uopće ne smatra problemom i kaže: "Ma za sve ima načina." Zasad je u zatvoru, ali vikende provodi vani. Promijenio je nekoliko prijatelja, ali je uglavnom sa starim društvom koje ga s vremena na vrijeme "pogura". Ima djevojku, koja zna gdje je i zbog čega, ali njeni roditelji nemaju pojma "jer joj ne bi dali da bude sa mnom".

U KPZ-u je i nekoliko maloljetnika zbog teških krađa i napada na drugo lice. Nihad Š. jednostavno kaže: "Ovdje sam zbog lopovluka." Upao je sa prijateljem u jednu kuću u Brčkom, iznenadio ih je gazdin sin, pretukli su ga i svezali, a zatim kuću opljačkali. Počeo je krasti sa 10-11 godina jer je, priznaje, imao loše društvo, a sa 17 je dobio tri godine zatvora. U istražnom je naučio čitati i abecedu, a u zatvoru pisati. Priznaje: "Još slabo pišem, znam štampana, ali pisana slabo." Ne može se sjetiti koju je knjigu pročitao. Najviše gleda filmove - akcione i porno. Van Damme mu je najdraži glumac, a Angelina Jolie glumica. Voli svu muziku, posebno Kemala Malovčića, ali: "Dobra je ova Stoja, a počela je pjevati tek '98. I ona je bila u zatvoru - ležala je zbog pokušaja ubistva." Nihad se oženio 1997, ima dijete i siguran je da, kad izađe, više neće krasti.

Socijalni nerad Očito je da broj onih koji služe kaznu u KPZ-u Zenica ni u kojem slučaju ne odgovara ciframa maloljetnih delikvenata koje u svojim evidencijama imaju sudovi i policija!? Zanimljivo je i to da je u Zavod za vaspitanje muške djece i omladine na Humu, u Sarajevu, jedinu instituciju u Federaciji u koju se smještaju maloljetni delikventi, u posljednjoj godini primljeno 17 lica sa sudskom odlukom.

Direktor ove ustanove Muhamed Hadžić naglašava nedostatak vaspitno-popravnog doma u FBiH. Vjerovatno su zbog toga neke sudije iz Federacije maloljetnicima koji su počinili ubistva izricali mjere smještaja u Zavod za vaspitanje muške djece. A ovaj zavod je potpuno otvorenog tipa, sa tri vaspitača koji rade normalno radno vrijeme. Nema čak ni odjel poluzatvorenog tipa. O ovim slučajevima direktor ne želi govoriti i očito je da se zbog svega i on nalazi u neprilici, svjestan da njihov zavod ne bi trebalo da bude dom za takve delikvente jer je on prije svega namijenjen za djecu lakše vaspitne zapuštenosti, one koji tek počinju krasti, bježati od kuće, pušiti, piti…

U Zavodu je trenutno dvadesetak djece - od toga šest sudskih slučajeva. Zavod nema riješen status, direktor je još uvijek v.d., nedostaju im sredstva osnovne potrepštine…

Očito je da stotine djece, već poznatih maloljetnih delikvenata, registriranih u policiji, ali i u sudskim spisima, jednostavno nema nigdje. Preciznije: i dalje su na ulici. Ne pruža im se nikakva pomoć jer socijalni radnici sjede u svojim kancelarijama i, ukoliko djeca dolaze na redovne sastanke, razgovarat će sa njima, a ako ne, jednostavno napišu da su samovoljno prekinuli pomoć. A da ta djeca imaju takve radne navike i da poštuju autoritete, ne bi ni imala potrebu dolaziti u Službu socijalne pomoći.

Arhiva Dani
275