GLUHOVIĆI: U tisku digli frku oko Ivanićeve izjave da bi iz Sarajeva trebalo doći mnogo više izvinjenja no iz Beograda. Naravno! Kad Voja Kalašnjikov kaže da je RS privremeno odvojena od SRJ, ne vidim šta je u toj izjavi sporno, jer iza nje stoji 99% Srba svih i svuda. A "teze o genocidnosti, agresiji i druge", pored Ivanića, smatra ratnohuškačkim 99% Srba svih i svuda i nema ništa sporno ni u toj izjavi. Iz Ivanića je prozborio glas naroda koji je i glas božji. Drugo nešto je žalosno: shvatio sam da 10 godina pričam u vjetar. Da mene niko ne sluša i zato je ovo ovako. Kad sam govorio da će Bošnjaci morati da se Srbima i Crnogorcima izvine za sva zla koja su im Srbi i Crnogorci učinili, to je shvaćeno kao dosjetka, ne kao tužna istina. I ne samo to. Zna se da su Bošnjaci šćeli izvršiti genocid nad 10 miliona Srba i nad JNA, zato su Srbi poduzeli "odbrambeni protivgenocidni rat" u kojem su pobili najmanje 150.000 "Turaka", u skladu sa svim ženevskim konvencijama: branili su svoje pravo na opstanak u BiH. Stoga će Bošnjaci morati da se izvine Srbima i za sve što su kanili da im učine!

I ja ću morati da se izvinim za "destrukciju svega srpskog", kako me preko interneta optuži njakav Gluhović. Postidjeh se kao da sam digao u zrak Žiču i ištemao oči anđela iz Mileševe. Zbilja, šta sam nadrvio s tim Srbima? Jesam li zavro da ih prevaspitam? Ako nisam - šta me za njima boli donjivakuf? Pljačka, palež, logori, rušenje gradova, klanje, silovanje, sve to skupa je bilo njina privatna stvar. Taj narod je sviđao svoj posao i ko sam ja, bre, da mu se miješam u biznis? Što su razorili Vukovar, srušili 900 džamija, pobili 1.500 djece u Sarajevu a 8.000 Bošnjaka u Srebrenici, itakodalje, sve je to mačji kašalj u poredbi s onim što moje haubice Srbima rade 10 godina. Kad se sjetim svih načina na koje sam destruisao Srbe, učini mi se da nisu oni mene 44 mjeseca držali u opsadi, nego da ja njih ne puštam iz obruča još od '92. godine!

Zezam se. Znam da Srbi grade i kad razvaljuju. Da su granatama gradili Dubrovnik, ali još stariji. Zato Raša slave kao sveca: to što je po Bosni destruisao 900 džamija, oberpop Pavle računa kao da je konstruisao 900 crkava. Sve to znam. Ipak je čudno što Gluhović u mojim člancima vidi tenkove koji razjebaše sve srpsko. Doduše, moje su riječi katkad eksplozivnije no što izgleda nužno. Ali ko je pratio šta 10 godina jeglenim sa Srbima valjda je shvatio što se onoliko derem: kako da se ne derem, Isusa ti, kad pričam s gluhovićima?

Ili se ne radi o začepljenju uha? Ima u Isidore Sekulić priča o afričkom dervišu koji je vjerovao da se sunce pomrači kad melek Džibril stane ispred njega. Engleski general, kome je ta praznovjerica išla na živce, pozove derviša da mu naučno, uz pomoć sprava i crteža, istumači kako dolazi do pomračenja sunca. Derviš se desio bistar, sve je razumio, i usput klima glavom. Kad je lekcija okončana, derviš se ljubazno smiješi i mrndža nešto sebi u bradu. "Pitajte ga, molim vas, šta to mrmlja?", veli general tumaču. "Gospodine generale, kaže da vas je skroz shvatio, ali se sunce pomrači kad melek Džibril stane ispred njega."

Srbi su afrički derviš koji tvrdi da je u Bosni bio vjersko-građanski rat, a ne genocid. Karlu živcira ova praznovjerica, pa je optužila Krstića za genocid i Srbima naučno objasnila kako je do njega došlo, a oni su, kao bistar narod, kimali glavama. Kad je sudija odrezao Krstiću 46 godina zbog genocida, Srbi su se ljubezno smeškali i mrndžali sebi u bradu. Šta to mrljaju?, pita sudac. Srbi vas skroz razumiju, ali je u Bosni bio vjersko-građanski rat, a ne genocid.

PAJA: U ove zapise dosad nisam unosio poruke koje mi šalju prijatelji. Nego samo četničke: treba mi otrov koji me jača, ne melem koji mi slabi imunitet. Poruke četničke zbiljski me snaže, stoga imam šta odgovoriti: proradi mašta i smisao za humor, svaka riječ biva uslužna kao duh iz lampe. A kad me ko hvali, razbolim se ko kupus na slanini, što rekla narodna pjesma.

Ovaj put donosim email mog prijatelja Hajrudina Pašića: čitajući Poljsku konjicu, veli, "našao sam da si rođen 14. marta 1945. Samo da znaš da sam ja rođen 13. marta 1945. Eto sad znaš čija je starija! Nisam ti ja kriv što si se rodio na selu pa majka otišla kasno u opštinu da te prijavi u matičnu knjigu rođenih i u međuvremenu zaboravila tačan datum tvog rođenja - vjerovatno 13. mart." Paja još kaže: "Pored ovolike Amerike, ja stalno čitam šta ti pišeš. Tek potom pročitam i New York Times. Puno pozdrava od Hajrudina i Nađe."

Evo odgovora: "Priznajem, al' teška srca, Paja, da si od mene stariji. Što ničim ne zaslužuješ. Jer sumnjam da si bolji čoek od mene. Ti jesi profesor na Prinstonu, ali je za me 'čulo pola planete', kako reče Latić, a njemu moraš vjerovati, jer me prokleo: 'dabogda ti se ime zatrlo!' Ljut je što sam postao ime! Mogao je i on, ko mu je branio? Presjedio je rat daleko od bosanskog pakla, a sad mu je vokri što nije ime.'Ne može se carstvo zadobiti na dušeku sve duhan pušeći' - rekao je onaj car čiji je sin Bajazit na Gazimestanu raščevrljio vilice Srbima.

Da ima na zemlji pravde, ja bih bio stariji od tebe, ali ne mogu protiv istine. Znaš da sam stoput za istinu dao glavu i da ću ginuti za istinu kad god mi se pruži pogodna prilika za to. Pa sam prinuđen da te priznam za pretpostavljenog. Što me ne raduje: da se može, pomjerio bih datum rođenja na 12. mart, pa bih onda ja u tvojim, a ne ti u mojim očima, ličio na Kip slobode! Nažalost, 14. mart je tvrd kao Skadar i jedino mi ostaje da, na sve što kažeš, salutiram i kažem: Razumem!

Darinka nije pobrkala kad sam rođen, jer njenim načinom računanja vremena mogli bi se služiti kosmonauti u međuplanetarnim letovima, tako je pouzdan, mada je njen kalendar bio bez datuma! Ako je pitam kad se objesila Jana (a lažu, svak zna da ju je muž Milisav objesio) - Darinka je pribjegavala ovoj računskoj radnji: 'Poneđeljnik plus poneđeljnik jednako petnes, plus utornik, to je šesnes i sedamnesti dan sveti Ilija!' Kad se ovo prevede s crnogorskog na bosanski, izlazi da je Milisav Janu objesio 16. jula. Kad je pitam: 'Koje godine?' - Darinka bi reci: 'Četiri godine iza Janine smrti lupeži ošišaše papljanske konje. U Pape smo onda brojili Drndare, Gornje Pape, Glibavac, Poznanoviće, Modri Do, Kiprenik i Bučje pa ti viđi koliko je to konjske dlake! Konje ošišaše a dlaku prodadoše u Priboj. Osta neošišan samo konj Jašov pa ga prozvaše Bitlis!' 'Kad su ošišali konje?' 'Trines godina prije toga ubiše ti oca u Zekića Rijeku'. Kad sve sabereš i oduzmeš, Milisav je Janu objesio 16. 7. 1958. Tim datumom se i zapadni i istočni istoričari mogu koristiti kao nepobitnim. Pozdravi Nađu i, naravno, samog sebe."

Kad sam se ljetos sreo s Pajom, sjetih se kako me spasavao od Jukinih. Dere se Paja, a ruke digao uvis, pa liči na grčko slovo "psi"! Svetački zakovrnuo očima i dere se: "Njega hapsite?! Vi niste normalni! Znate li da je to najbolji Srbin u Sarajevu!" "Jesi li zaboravio kako su te Jukini jamili?", pita. "Crnogorsko zlopamtilo da zaboravi? Nikad. Nikad neću zaboraviti dan kad si me nazvao Srbinom! Ni zaboraviti ni oprostiti. Tog dana sam odlučio da te doživotno zovem Pajom. Da vidiš kako je kad na pravdi boga od tebe grade Srbina!"