("Građani su izgubili vjeru u političare", Dani 274, 13. septembar 2002, str. 25)

Pseudoznanstvene opservacije Zorana T.

U prošlom broju objavili ste intervju s "profesorom" političkih komunikacija mr. Zoranom Tomićem koji sada iz pozicije "intelektualca" govori o izborima i ulozi medija u predizbornoj kampanji, napose onih tiskanih. Tako dotični bez imalo srama kaže: "Moram priznati da sa profesionalnog stanovišta na mnoge medije imam izrazito kritički stav jer su jednostavno u funkciji pojedinih političkih opcija...

Mislim da se mediji nakon kampanje moraju suočiti s izborom: hoće li i dalje ostati ideološka metla političkih bogova, ili će konačno postati objektivni, istiniti, potpuni i odgovarati i svrsi zbog koje su pokrenuti."

Što mi zapravo smeta? Zoran Tomić je bivši dopisnik Večernjeg lista iz Ljubuškog koji se s prvim demokratskim izborima, uspinjući se u hijerarhiji HDZ-a, s govornice u Zagrebu javno hvalio kako dolazi iz jedinog mjesta koje ima dva slova "U" u svom imenu (Ljubuški ). Uz vještinu podmetanja, laganja i spletkarenja, bila je to kasnije preporuka za mjesto predsjednika Mladeži HDZ-a i glasnogovornika nekadašnjeg predsjednika HDZ-a BiH Ante Jelavića ali i šefa Ureda Zaklade Ivića Pašalića u Federaciji BiH. Ta zaklada, čiji je Tomić bio voditelj, bila je ustvari obavještajno-politički servis Ivića Pašalića za držanje pod nadzorom mladeži HDZ-a ali i studenata na Mostarskom sveučilištu, naravno uz pomoć HAZ-a (Hrvatske akademske zajednice), čiji je Tomić, za vrijeme svog jedanaestogodišnjeg studiranja na Pravnom fakultetu, jedno vrijeme bio i predsjednik. Sada nakon 11 godina nakon sramnih raboti u svoju i korist i s pozicije stranke kojoj pripada te šikaniranja i prijetnji nama novinarima, pritisaka na pojedine medijske kuće i kolege ali i plaćanja nekima od nas, on govori o objektivnosti i istinitosti. Čovjek koji nikada nije objavio niti jednog ozbiljnog novinarskog teksta, izuzev berbe duhana i grožđa u svom selu iz kojeg je šljegnuo, izuzev nevješto prepisanih knjiga, i koji je sve stekao podvalama i lažima, sada dijeli lekcije novinarima i medijima. Apsurdno, zar ne?

Najsrdačnije vas molim, poštedite nas ovakvih bezobraznih kvazintelektualnih i pseudoznanstvenih opservacija.

Zahvalan

Kako sam se obogatio

Povodom teksta "Alibabić i 40 logističara" objavljenog u vašem listu 13.09.2002, gdje se spominje i moje ime i prezime, želim da kažem da sam povrijeđen kao čovjek, borac i patriota ove lijepe i napaćene zemlje BiH. Smatram da procjena FOSS-a nije utemeljena čim je mene stavio na nekakvu listu onih što su se obogatili.

Gospodo iz FOSS-a, evo kako sam se bogatio:

- 1992. dao sam bez ikakve novčane naknade materijalno-tehnička sredstva u vrijednosti 300.000 DM gosp. Raifu Đigalu za naše i vaše Sarajevo kada su tenkovi na Otesu gazili našu mladost, što je možda i pomoglo da vi danas sjedite tamo gdje sjedite.

- Iste godine, također bez ikakve novčane naknade, dao sam 100 granata od 105 mm generalu Fikretu Pljevljaku za Hrasnicu, a kojeg jako cijenim i ovim putem želim da ga poselamim jer se nismo vidjeli punih deset godina.

- 1992. također sam na Igman poslao 300 granata od 130 mm i druga MTS za deblokadu Sarajeva a čija je tadašnja vrijednost bila oko 600.000 DM. Opet, gospodo iz FOSS-a, bez ikakve novčane nadoknade.

- Uputio sam i pomoć Goraždu preko komandanta Zaima Imamovića, neka mu je lahka bosanskohercegovačka zemlja.

- Opet 1992. godine Mostarskoj brigadi dao sam MTS-a u vrijednosti 200.000 DM bez ikakve novčane naknade i to preko rahmetli generala Mithata Hujdura Hujke, uz prisustvo njegovih i mojih boraca Mehmeda Mekića, Rifata Frenje i Asima Đulimana.

Gospodo iz FOSS-a, pošto imate moje ime i prezime, zamolio bih vas ovim putem da mi pomognete da naplatim ova sredstva koja su bila lično moja, jer iz "tajnog izvještaja" vidim da sve znate.

Iz ovog rata, gospodo iz FOSS-a, izašao sam "bogatiji" za rahmetli svog brata Nersada Maksumića, rahmetli Nersadu Maksumić, kćerku mog brata Mirsada Maksumića, pripadnika 4. korpusa Armije BiH, ostao sam bez svojih prijatelja koji dadoše život za odbranu Republike BiH...

Ja, gospodo, nisam pripadao ni jednoj humanitarnoj organizaciji niti sam dobio ijednu marku od bilo koje organizacije. Od sve gospode poznajem samo gospodina Senada Šahinpašića, kojeg sam upoznao na ratištu Mostara 1992, pa koristim ovu priliku da mu se zahvalim za sve što je doprinio za odbranu BiH.

Mislim da će gospoda iz FOSS-a istraživati neke druge stvari koje će biti u korist BiH.

S poštovanjem,

("Dokazi u komadićima ljudskog mesa", Dani 273, 6. septembar 2002, str. 28)

Pomućena svijest i nakaradni zaključci

U listu Dani od 6. septembra 2002. godine, u tekstu Emira Suljagića pomenut sam kao dopisnik beogradske Agencije FoNet sa suđenja Slobodanu Miloševiću u Haagu koji je "napravio ispad" i "vjerovatno najrječitije nego iko, sažeo srpski i srbijanski stav prema sudu u Haagu". Istine radi, da bi vaši čitaoci bili valjano informisani i u skladu s elementarnim pravilima novinarske profesije, molim vas da u sledećem broju vašeg lista, objavite moj odgovor, bez izmena i skraćivanja.

"Ispad" u holu Suda i zaključak vašeg autora da je to "najrječitije sažimanje srpskog i srbijanskog stava prema sudu u Haagu", proizvodi su njegove imaginacije i ekstremne ostrašćenosti.

Njegovo zaključivanje da je (verovatno zbog toga) "srbijanska javnost (!?), kao nikad tokom ovog suđenja, pokazala svoje pravo rasističko (!?) lice", otkriva upravo lice vašeg autora, njegov način razmišljanja i njegovu apsolutnu nesposobnost da stvari vidi onakve kakve su, već onakve kakve bi on želeo da budu.

Uz moje puno saosećanje za nesreću vašeg autora, kome je porodica stradala u Srebrenici, kako sam saznao od kolega, utisak je da je zbog toga njegovo izveštavanje sa suđenja u Tribunalu preveliki izazov za njegove nerve i da prevazilazi njegove sposobnosti u odnosu na poštovanje osnovnih pravila novinarske profesije.

Novinarstvo zahteva mnogo više od osnovne pismenosti i poznavanja engleskog jezika, koliko god to bilo neophodno i korisno. To potvrđuje i epizoda od 5. septembra, kada je obezbeđenje Tribunala izvelo vašeg autora iz galerije sudnice kako bi ga opomenulo da ne dobacuje, ne psuje, ne smeje se i ne gestikulira za vreme suđenja Slobodanu Miloševiću, što vaš autor, inače, čini od početka ovog procesa.

Moj navodni ispad, o kojem vaš autor piše u broju 273 vašeg lista, bio je, zapravo, razgovor novinara FoNeta, RTV B92 , dnevnika Danas i Koha ditore o lošem prevodu u Tribunalu. U tom razgovoru vaš autor nije ni učestvovao, niti mu je prisustvovao. Ako je prisluškivao, ni taj zadatak nije valjano obavio. Jer, nije čuo da je poenta - loš prevod, da je verovatno to uzrok nesporazuma oko svedokovih troje ili petoro dece, a ne četvoro, kako je vaš autor napisao u svom tekstu, kao i da reči: "laž svedoka" niko od učesnika u razgovoru nije pomenuo.

Razliku u iskazima, odnosno prevodima iskaza svedoka oca i sina, zabeležili su i drugi izveštači iz Tribunala. Agencija FoNet je 2. septembra, u vesti broj 28, emitovala korisnicima sledeće: "Tužilaštvo je izvelo svedoka Behara Hadžiavdiju, komercijalistu iz Đakovice, kome su 2. aprila 1999, po sopstvenoj izjavi, srpski vojnici ubili suprugu, troje dece i taštu. Njegov otac Ismet, svedočeći 29. avgusta u Tribunalu, izjavio je da ga je 'sin Behar obavestio kako su mu pobijeni supruga i petoro dece'. Danas nije razjašnjeno koliko je zaista ovaj svedok izgubio dece i da li je možda greška u prevodu, na koji se inače žale i učesnici u suđenjima, a i izveštači iz Tribunala." Kasnije istog dana, u vesti broj 63, FoNet je javio: "Razjašnjena je i dilema oko broja dece koju u vreme bombardovanja NATO izgubio Hadžiavdija. Konfuzija je nastala zbog izjave njegovog oca pre nekoliko dana 'da ga je sin obavestio o ubistvu supruge i petoro dece', dok je danas za Hadžiavdija rečeno da je imao troje dece, koliko je navedeno i u optužnici". To su činjenice. Sve mimo toga, posebno nakaradni zaključci napisani u tekstu u broju 273 vašeg lista, produkt su pomućene svesti vašeg autora.

* * * * *

Poštovani kolega,

Prije svega, moja lična tragedija u Srebrenici je moja privatna stvar i volio bih da to ostavimo po strani. Sama činjenica da ste posegnuli za tim, kao nekakvim "argumentom", vrlo rječito (opet!) govori najviše o Vašem karakteru. Očigledno je da se osim po "elementarnoj pismenosti i poznavanju engleskog" razlikujemo (jer Vi imate problema i sa jednim i sa drugim) i po još nečemu: posjedovanju nekih temeljnih ljudskih osobina, koje su kod Vas hirurški otklonjene.

Da se sada pozabavimo stvarima o kojima je riječ u Vašem reagiranju.

Prvo, nisam Vas prisluškivao, nego sam bio u prostoriji u kojoj inače sjede dopisnici iz suda kada ste Vi došli da to svoje otkriće saopćite. Mogao bih to pogrešno razumjeti da tu odvratnu opasku nije pratila jednako odvratna gesta: naime, stavili ste šaku lijeve ruke na nadlakticu desne, i podigli lakat, uz vrlo glasno: "Aha!".

Drugo, nisam jednom čuo kako Vam se (i nekim drugim kolegama iz Beograda) otimaju glasni uzdasi prezira kada bi u sudnicu ušao neki starac sa kečetom na glavi ili neka albanska djevojčica odjevena neprikladno za sudnicu, koja je tu došla da svjedoči o smrti svojih najbližih. Ono što ste uradili nakon svjedočenja Behara Haxhiavdie, bilo je samo vrhunac vrlo dosljednog ponašanja. Uzgred budi rečeno, kako to da niko od dopisnika s kojima sam razgovarao nije imao dilema o tome koliko je djece taj svjedok izgubio, uza sve uvažavanje činjenice da je prijevod sa albanskog manjkav?

Treće: izbacili me iz galerije?! Zaboga, u kojoj ste Vi to sudnici bili?

Emir Suljagić

("Sedmi dan", Dani 269, 9. august 2002, str. 3)

Ne vrijeđajte premijera

Poštovani gospodine Pećaninu!

Razlog za ovo moje javljanje je Vaše ponižavanje predsjednika Vlade dr. Alije Behmena u listu Dani od 09.08.2002. godine, a u vezi sa privatizacijom "Aluminija" Mostar, na čelu sa Mijom Brajkovićem.

Pitam se, da ste Vi na mjestu premijera, šta biste uradili u slučaju kada Vas pritisne pet stranih ambasadora akreditovanih u našoj zemlji? Svaki imalo upućeniji čitalac ove naše "nezavisne" štampe vrlo dobro zna da se tu radi o interesima najmoćnije evropske države Njemačke, a zatim Francuske, Italije, Švicarske, a tu je i Visoki predstavnik gospodin Ashdown, bez koga se ništa ne može uraditi. "Klepnuli biste ušima" ili Vas nigdje ne bi bilo.

Mišljenja sam da Vaše ponižavanje uvaženog gospodina dr. Alije Behmena je u najmanju ruku sramno, jer je taj čovjek sa Vladom, kojoj je na čelu, u vrlo kratkom periodu uradio zaista mnogo. Na početku mandata suočio se sa pobunom u hrvatskoj komponenti Vojske Federacije i hrvatskom samoupravom, što je, na našu sreću, uspješno riješeno. Zatim, ta ista Vlada ukinula je mnoge paralelizme u Federaciji BiH, poboljšala naplatu akciza i poreza, uplatu doprinosa na plate radnika, javno se oglasila protiv korupcije i crnog tržišta, povela mnoge sudske postupke zbog nepoštivanja zakona, i još mnogo toga. Jedino gdje ništa nije uradila, to je pitanje penzionera, koji nisu dobili ama baš ništa.

Vaše ponižavanje gospodina dr. Alije Behmena u stilu "njegov profil je za obavljanje funkcije kakve manje željezničke stanice", tako je drsko i bezobrazno. Tako ponižavati čovjeka koji je u nauci postigao najviši stepen obrazovanja, a zatim doktorirao i dokazao se kao dobar privrednik, profesor na Saobraćajnom fakultetu, član je Kluba 99 i aktivan društveno-politički radnik, zaista je neumjesno sa Vaše strane. Ako je to tako, u toj željezničkoj stanici Vi ne bi mogli biti ni skretničar, jer bi izazvali sudar vozova. Vama ne valja ni jedna vlast. Pitam se pod čijom dirigentskom palicom Vi pišete i sa čijim parama putujete po bijelom svijetu, kada Vam to Vaši prihodi, a ni tiraž Dana ne mogu obezbijediti?

Na kraju, za koga Vi navijate? Ja za "Bosnu" i "Želju".

Mr. Fuad Habul, Sarajevo