Ako pitate Ermina Sijamiju, najljepša žena na svijetu je Monica Bellucci. Ali, diplomirani glumac na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, pored strasti prema najljepšim svjetskim ženama, posjeduje i strast za kasnonoćno čitanje. Trenutno do tri ujutro čita knjigu Sto godina mafije Johna Karpacija Jr., tako da je sasvim uzaludno tražiti ga prije kasnih popodnevnih sati, kada pije prvu jutarnju kafu. "Trenutno ne radim ništa i u tome je problem. Dosadno mi je, nervozan sam, ne volim sam sebe. Kad radim, onda sam posvećen nečemu i osjećam se mnogo bolje", kaže glumac koji je zapravo tek izašao iz projekta Romeo i Julija reditelja Harisa Pašovića, gdje je igrao Merkucija.

Rođen u Bugojnu 1973, Sijamija je Akademiju upisao 1996. iz četvrtog puta, što je valjda potvrda teze kako čovjek treba biti uporan. Između četrdesetak kandidata izabran je u klasu prof. Aleksandra Jevđevića. "Nikada nisam imao pojma šta zapravo treba raditi na prijemnom, tako da su me stalno obarali. Taj posljednji put je bio i jedini da sam se istinski spremio", priča čovjek kome je Đura Jakšić naprasno prekinuo studij - pao je iz Istorije umjetnosti na drugoj godini i bio prinuđen da pauzira jednu godinu. Nastavak školovanja mu je omogućilo poznavanje radova Hieronymusa Boscha, Moneta i Maneta, "a šta je uradio čika Đuro, ja ne znam ni danas".

Prvi profesionalni projekat započinjao je rečenicom: "Poglavica Metla, vidi mu imenjakinje." Radi se o predstavi Let iznad kukavičijeg gnijezda, koju je u Sarajevu režirao Mustafa Nadarević. Prošla sezona je za glumca koji samo što ne diplomira i ekonomiju bila izuzetno ispunjena: angažman u Narodnom pozorištu u predstavama Omer-paša Latas, Luda lova i Ptičice, pa Romeo i Julija, ali i snimanje čak tri filma: Remake Dine Mustafića, te Nema problema i Zemlja crvenih gusaka, koji su rađeni u talijanskoj produkciji. "Danas kada pogledam Remake znam da sam neke stvari mogao drugačije. Nisam nezadovoljan, ali mi je prva reakcija bila: to nisam ja", kaže o filmu koji ćemo, ako Bog da, uskoro pogledati. "Kada pogledam deset godina unaprijed, želim da dođem u poziciju u kojoj sam izgradio ime. Ne kao zvijezda, već kao neko kome se može vjerovati. Ali, želim i da dođem u situaciju da, konačno, mogu živjeti od posla koji radim", kaže Ermin, koji voli Želju i brze automobile. I Monicu, naravno. (D.H.)

Knjiga Michaela Foucaulta Nenormalni nosi podnaslov Predavanja na College de Franceu (1974-1975). Poznato je da je Foucault bio profesor ovog koledža od 1971. godine pa sve do svoje smrti u junu mjesecu 1984. U ovoj knjizi nalaze se tekstovi jedanaest njegovih predavanja koje je Foucault držao svake sedmice od 8. januara pa do 19. marta 1975. godine. Treba kazati da su Foucaultova predavanja redovito održavana srijedom i da su predstavljala svojevrsne hit događaje. Čujmo kako ova predavanja opisuje novinar lista Nouvel Observateur Gerard Petitjean: "Kad Foucault uđe u amfiteatar, brz, hitar, kao neko ko se baca u vodu, on preskače preko tijela da bi stigao do svoje stolice, gura magnetofone da bi postavio svoje papire, skida sako, pali lampu i počinje brzinom od sto kilometara na sat. Glas jak, pouzdan, izmijenjen zvučnicima, jedini ustupak modernizmu u sali koja je jedva osvijetljena svjetlom koje se diže iz udubljenja štukature. Ima tri stotine mjesta i pet stotina osoba koje zauzimaju i najmanji slobodan prostor…"

Treba još napomenuti da je ova knjiga ukoričenih predavanja u originalu u Gallimardu objavljena 1999. godine, a prevod u novosadskim Svetovima ugledao je svjetlo dana već dvije godine kasnije. I ovaj primjer, naravno, pokazuje ponovo avangardan i osmišljen nakladnički manir Svetova. Jer ova Foucaultova knjiga uklapa se izvrsno u niz odličnih ostvarenja objavljenih prethodnih godina u ovoj izdavačkoj kući.

Najkraće rečeno, u knjizi Nenormalni Foucault se bavi različitim konceptima nenormalnosti poznatim na Zapadu. Autor se koncentriše uglavnom na 19. stoljeće i izdvaja tri tipa nenormalnih: nakaza, neposlušni, onanista. U početnim predavanjima Foucault tek naznačuje svoju temu da bi joj se kasnije u potpunosti posvetio. Frapantna je njegova predavačka širina: Foucault je gotovo podjednako vješt u provokativnom teorijskom diskursu kao i u prepričavanju i komentiranju konkretnijih povijesnih slučajeva nenormalnosti. Čitatelju je već na samom početku jasno zašto su Foucaultova predavanja bila toliko posjećena. On jednostavno u svojim predavanjima ima onu famoznu "udicu" koja krasi darovite usmene pripovjedače, onu udicu koja slušatelja/čitatelja drži u uzbuđenju i na oprezu i nikako mu ne dopušta da zadrijema. Ova obimna knjiga (blizu 450 stranica) čita se veoma brzo, naročito ako imamo u vidu da nije riječ o nekom instant-bestselleru. No, u Foucaultovim predavanjima o nenormalnosti, u njegovim primjerima iz antologije devetnaestovjekovne crne hronike, ima ipak skoro i nečeg od krimića.

Sve u svemu, intrigantna zbirka predavanja koja sasvim dobro otkriva zašto je Foucault bio predavačka zvijezda makar su mu predavanja u kontekstu programa koledža bila potpuno neobavezna i u pravom smislu te riječi - fakultativna. Ne treba ni sumnjati da će ova predavanja imati vjerne čitatelje kao što su i prije više od četvrt vijeka imala zahvalne slušatelje. (M. Bazdulj)

Kenize Mourad: Vrt u Badalpuru, Svjetlost, Sarajevo, 2001.

Spisateljica Kenize Mourad, unuka sultana Murata, svjetsku je književnu slavu stekla svojim prvim romanom na francuskom jeziku Tragom mrtve princeze. Rođena u Parizu pred sami rat, kada je njena majka pobjegla od svog supruga, indijskog radže, odgajana potom u raznim sredinama, od diplomatskih i sitnotrgovačkih porodica pa do klostera časnih sestara, zahvaljujući svom porijeklu i evropskom obrazovanju i vaspitanju, u svojim je književnim djelima uspjela izatkati jedan egzotičan "zapadno-istočni diwan". U njenim djelima se otvoreno suočavaju dvije različite civilizacijske i kulturne tradicije, međusobna nerazumijevanja i predrasude.

Roman Vrt u Badalpuru, koji je objavila sarajevska "Svjetlost" u prijevodu Nihada Hasanovića, nastavak je porodične sage o napuštenoj princezi koja traga za svojim identitetom, porodičnim korijenima i izgubljenom domovinom. Priča o sultaniji Zahr, koja u svojoj zreloj dobi odlučuje da ode u Indiju kako bi upoznala svog oca, indijskog radžu, zanimljiva je već po tome što je globalna drama nerazumijevanja između Zapada i islamskog svijeta ovdje prenesena u unutrašnji svijet glavne junakinje, te kroz njena razmišljanja, nedoumice i strepnje pratimo dijalog između Evrope i Orijenta, oživljavajući čitavu povijest međusobnih nesporazuma.

Odgojena među kršćanskim redovnicama (u čijem domu za mlade provincijalke lebdi "vonj supe, morala i siromaštva"), Zahr se priključuje aktivistima ljevičarskih organizacija, u njihovom okrilju upoznaje socijalističke ideje, stiče prva ljubavna iskustva, doživljava razočarenja. Vođena nejasnim predstavama o vlastitoj posebnosti, prezire svoje prijateljice koje sanjare o bijeloj vjenčanici, crkvenim orguljama, umilnom životu i buljuku dječurlije: "Ja ću imati slobodan život i činiću velika djela i u dobru i u zlu - nije važno!"

Evropa i Orijent vode dijalog kroz sve mijene unutrašnjeg zrijenja glavne junakinje. Zahr je svjesna da "maćeha nikad ne može potisnuti pravu majku", te nastoji da se prepozna u svojoj novoj domovini, kako bi od nje bila prihvaćena: "Porodice i zemlje koje te usvoje, ma koliko krasne bile, nikada neće biti tvoja porodica, tvoja zemlja - između tebe i njih uvijek će biti odstojanje zahvalnosti i nezahvalnosti." I premda je snovi nose ka kolijevci - Orijentu, jedan dio nje još uvijek pripada Francuskoj, zemlji djetinjstva. Zahr, koja pati od nedostatka identiteta, uviđa da posjeduje više identiteta, često proturječnih, ali da je smisao njene egzistencije upravo u nastojanju da pomiri te svjetove koji se sukobljavaju u njoj.

Roman Vrt u Badalpuru Kenize Mourad knjiga je čije je pripovjedačko umijeće podređeno snazi jedne autentične i uzbudljive životne ispovijesti. Sa očigledno znatnim iskustvom u pisanju egzotičnih reportaža, spisateljica nam živo dočarava društvenu klimu Lucknowa, grada u kome hindusi i muslimani stoljećima žive zajedno, i gdje je plodno ukrštanje dviju različitih tradicija uobličilo onu čudesnu sintezu hindo-muslimanske kulture zvanu "civilizacija zlata i srebra", koja je diljem cijele Indije bila živim simbolom rafiniranosti i tolerancije.

Licemjerstvo i konzervativizam propale aristokracije, kastinski sistem, uzmicanje pred normama koje nalažu običaji i tradicija - sve se to dramatično odražava u pokušajima glavne junakinje da se saživi sa novom porodicom. Nakon što ljubav prema ocu ustukne pred incestuoznim porivima, Zahr se nakon mnogo godina ponovo vraća u Indiju kao novinarka, i prateći ovaj njen angažman spisateljica razvija analizu čitave povijesti društvenih nepravdi kojima su indijski muslimani bili izloženi od strane hinduskih integrista. Na brojnim stranicama autorica dosljedno razobličava laž o "zemlji nenasilja", čiju reputaciju je Indija stekla zahvaljujući Gandhijevoj doktrini. Ako se u početku izjašnjava kao muslimanka da bi se izborila za osporavane joj korijene, Zahr sada taj identitet ističe iz osjećaja časti koji čovjeka podstiče da se bori na strani slabijih (u duhu šezdesetosmaške parole: "Svi smo mi njemački Jevreji!"). Tako se Zahr pita ne bi li glasovitu izreku Andréa Malrauxa: "XXI vijek biće vijek religije ili ga neće biti", trebalo izmijeniti u: "XXI vijek će biti vijek religije i neće ga biti." Jer, religije predstavljaju samo različite puteve ka istoj stvarnosti - svi proroci propovijedaju isti moral pravde, čestitosti i milosrđa, ali u različitim formama, prilagođenim podneblju i epohi. "Ima li šta gore od vlada koje slove za muslimanske, ali su ustvari naslijedile nedostatke bivših diktatura i kolonijalnih režima?", pita se Zahr u jednom trenutku. Njena sudbina postaje obilježena ovom tragičnom težnjom da uspostavi odnose "između onoga što zauvijek ostaje odvojeno, iz prostog razloga što je odvojenost oblik njegovog identiteta".

Ovaj angažirani roman naročito plijeni pažnju inventivnim prijevodom, inače prvim obimnijim prevodilačkim poduhvatom Nihada Hasanovića, čija se naglašena senzibilnost za riječ često ogleda u iznenađujuće lucidnom poigravanju metaforičkim značenjima, pa u jezičkom tkanju nailazimo na skladno preplitanje zastarjelih književnih izraza sa izrazima iz različitih, nekad i veoma udaljenih savremenih govornih idioma, čijim je dovođenjem u novi kontekst postignuta nesvakidašnja poetska svježina teksta. (A. Kujović)

Ostalo je još tačno mjesec dana do početka Internacionalnog teatarskog festivala MESS (21. oktobar), kojeg će, sasvim sigurno, obilježiti predstava Woyzeck u izvedbi Betty Nansen Teatra iz Danske i u režiji Roberta Boba Wilsona, jednog od najznačajnijih reditelja današnjice. Do tada, nažalost, top tema neće biti dolazak apsolutne hit predstave, niti, recimo, činjenica da je za Woyzeka muziku radio Tom Waits, već nešto sasvim nepotrebno.

Direktori bosanskohercegovačkih pozorišta i direktor MESS-a Dino Mustafić dogovorili su održavanje BH teatarskog festivala u Sarajevu čiji bi pobjednik, zajedno sa pobjedničkom predstavom okončanog festivala bh. drame u Zenici, učestvovao u Glavnom programu Festivala MESS 2002. Naravno, nit je Sarajevo vidjelo teatarskog festivala, nit će ga vidjeti, i to je dovoljno za problem. Mustafić podsjeća da je precizirano da na MESS-u učestvuju dvije predstave, i, kako već nema druge, ni "prva", Hasanaginica Narodnog pozorišta iz Tuzle, bez obzira na pobjedu u Zenici, neće pred publiku prestižne smotre. Kontra strana već najavljuje (i započinje) medijsku ofanzivu, ističući kako to što teatarskog festivala u prijestolnici nije bilo, za njih ne predstavlja problem.

Kraj se, naravno, može predvidjeti: Mustafić će odabrati predstavu za MESS, Hasanaginica, koja je ranije već odbijena, neće igrati, ali će i dalje ostati nejasno kako je cijeli problem nastao. Odnosno, zašto je Mustafić uopće pristao otvoriti vrata MESS-a pobjedniku zeničkog festivala (otvorenog dramskim tekstom potpisanim pseudonimom!?), te zašto je odustao od dosadašnjeg pravila prema kojem je i bosansku predstavu za MESS, kao i druge, birao selektor, operiran od ličnih i porodičnih interesa, provincijske upale sujete i zlobe? Ne treba sumnjati da bi dogovor pozorišnih direktora i Dine Mustafića bio realiziran da se desio pomenuti festival, ali treba imati rezerve kada je riječ o potrebi takvog dogovora, s obzirom da je već sve radilo i to dobro: dođe stranac, pogleda, izabere, MESS uvrsti u program i kraj.

Inače, na ovogodišnjem MESS-u će nastupiti trupe iz Mađarske, Njemačke, Francuske, Slovenije, Danske, Hrvatske, Italije, Velike Britanije, Litvanije i Bosne i Hercegovine. Festival otvara već pomenuti "danski" Woyzeck, a isti komad će odigrati i mađarski Kretakor Theatre. Teatar Complicite iz Velike Britanije će nastupiti sa predstavom Mnemonic (režija: Simon McBurney), SMG Ljubljana sa Ubu (Vito Taufer), dok će Volksbühne am Rose Luxemburg Platz iz Njemačke gostovati sa predstavom Endstation Amerika, u režiji Franka Castrofa. Iz Litvanije, jedne od teatarski najzanimljivijih zemalja Evrope, stiže Gogoljev Revizor u režiji Rimasa Tuminasa i izvedbi Valstybinis Vilniaus Mazasis Teatrasa. (E. Imamović)

Arhiva Dani
275