| 
riča o obustavljanju-neobustavljanju istrage protiv Dževada
Mlaće i drugova za zločine nad bugojanskim Hrvatima 1993,
koja se ovih dana vrti po novinama, još nema svoj jasan formalnopravni
pravorijek. Počev od same tužbe famoznoga Vojnog tužilaštva
iz Livna 1994, preko nejasnoće u vezi sa stavom Haškoga suda,
do odluke Kantonalnoga javnog tužilaštva iz Travnika da predloži
Kantonalnom sudu obustavu postupka - nitko ne može reći kako
stvar doista stoji. Sudeći po posljednjem tumačenju iz sarajevskoga
Ureda haškoga tribunala, koje je javnosti predočio Refik
Hodžić, glasnogovornik toga Ureda, Haag ipak nije ovlašten
za takvu "sugestiju" na osnovi koje je Kantonalno
javno tužiteljstvo donijelo svoju (odjedanput promptnu i definitivnu)
odluku o obustavljanju istrage. Kako ju je onda obustavilo?
Po svoj prilici, i ovo je jedan od onih bezbrojnih slučajeva,
kakvih smo se u postdejtonskoj Bosni nagledali, u kojemu je
nekomu, tko je dovoljno zainteresiran ali i dovoljno
moćan da to uredi, bilo važno da proceduralnom pometnjom
adaktira i zabašuri jednu tako krupnu stvar kakva su - ljudski
životi i odgovornost za njihov nasilni kraj.
Kasno u zimu 1995. obreo
sam se u Bugojnu bizarnim stjecajem okolnosti. Neki brižni
ljudi iz Stuttgarta i Reutlingena, među njima i moj dobar
poznanik Vinko Stjepandić, skupili su dva kamiona hrane
i lijekova, te namijenili stanovništvu Bugojna. Spiritus movens
akcije bio je dr. Rieder, profesor teologije i svećenik
stutgartske biskupije. Osim te konkretne pomoći, intencija
je bila da se na djelu pokaže solidarnost bez religijskih
i etničkih ograničenja. Bio sam pozvan da se pridružim mješovitoj
ekspediciji iz Njemačke, te smo u dva volkswagenova kombija
i s dva kamiona krenuli iz Splita preko Hercegovine put Bugojna.
Nekom ću drugom, dokonijom prilikom opisati sav čemer i stravu,
ali i neku mračnu ljepotu toga mučnoga putovanja s konvojem
pomoći za Bugojno ("Pa zar baš tamo, njima?" - sijevalo
je mrko pitanje na svakom check-pointu) kroz Herceg-Bosnu,
Mostar, uz Neretvu, preko Makljena…
Malo što iz rata pamtim
tako živo i u svakom detalju kao ta tri bugojanska dana. Ljudi
s kojima smo došli u dodir, priče koje smo čuli (sve izgovorene
napola, ustvari pregrižene a ne ispričane), cijela atmosfera
- sve je odisalo potmulim očajem i teškim strahom. Ako se
to uopće može razdvajati, očaj je bio više konkretan i ticao
se egzistencije, a strah je već "metafizički" metastazirao.
Nikad nisam iskusio takvo nešto. Bugojanski strah nije se
iskazivao riječima, čak ni pogledima. Neverbalan i negestualan,
on je kod ljudi naprosto bio postao sastavnim dijelom habitusa
i prožimao cijelu njihovu pojavu, nastup, način komunikacije.
Tu vrst straha dotada sam mogao tek naslutiti u literaturi;
naći ćete ju samo u vrhuncima logorske književnosti (Štajner,
Solženjicin, Šalamov, P. Levi...), ili
u najboljim trenucima filmova Koste Gavrasa.
A nad svime time carevala
je jedna pojava, jedno ime - Načelnik Mlaćo. Način
na koji su ljudi izgovarali te dvije riječi, davao im je zvuk
i značenje vrhunaravnoga svedršca, a od tih ljudi pravio je
ponižene kreature što žive od njegove milosti, od jednoga
njegova pogleda, jednoga pokreta ruke.
Fra Janko, župnik
bugojanski, naš domaćin (čije pothvate i zasluge, tipično
franjevački, možda nikada neće imati tko unijeti u povjesnicu,
a one od toga neće biti ni zeru umanjene, jer su upisane
u konkretne ljudske živote), savjetovao je: nemojte zaobići
Mlaću, svakako tražite susret s Mlaćom, nemojte mimo Mlaće…
Tako, evo nas, sjedimo u jednoj od manjih dvorana hotela Kalin,
studenoj i ustajaloj, dočekali smo dolazak Načelnika,
oko kojega se njegovi suradnici i dvije gospođice (tako
ih službeno tituliraju) kreću po pažljivo izučenim putanjama,
kao sporedna nebeska tijela oko središta. Dr. Rieder
objašnjava svrhu dolaska, izražava toplu simpatiju za grad,
zemlju, i, nadasve, ljude koji pate, želi što bliži kraj toj
patnji i što brži oporavak zemlje.
Uzvraća Načelnik.
Nakon nekoliko škrtih i gotovo iznuđenih riječi zahvale, on
započinje govor, sasvim neočekivano - o islamu, o apsolutnosti
islamske tolerancije i o njegovoj duhovnoj i civilizacijskoj
superiornosti. Fanatičnošću tipičnom za čovjeka jedne knjige
i nepokolebljivošću neofita, on u metodičnom, mirnom i predugačkom
govoru izlaže onu pregršt osnovnih stvari o islamu, koje poznaje
svaki solidnije obrazovan akademski građanin, bio musliman
ili ne. Pomalo žalostan, pomalo ljut, pomalo zastiđen zbog
gostiju iz Njemačke, a pomalo nekako i uvrijeđen zbog mnoštva
svojih dobrih prijatelja muslimana, slušam ovoga čovjeka,
koji je tako beskrajno odan a premalo uvjeren,
gdje svojom komesarskom i propagandnom frazom zapravo profanira
i unižava temu o kojoj govori. Kako je počeo, tako i završava
- ukočen, nedohvatljiv, uzvišen u osjećaju svoje moći i samodovoljnosti,
osjećaju koji može izvirati samo iz potpune vlasti nad ljudima
i njihovim sudbinama.
Iste večeri nakon kalinskoga
predavanja o toleranciji, skupilo se kod fra Janka
šareno društvo s koca i s konopca, prava multikultura, čak
i Srbin iz Čipuljića. Ako i jedan, ali - pravi Srbin. Doduše,
pokušavao je "umekšati", izjašnjavajući se kao Jugoslaven,
i ne videći svu ironiju i kontraproduktvnost takvoga umekšavanja.
Ono što sam čuo te večeri, bili su isječci prave ratne historije
Bugojna: i kako su u početku, za vladavine HVO-a, Muslimani
bili osuđeni i apsolutno zatvoreni, ne mogući izaći nikamo
iz grada, osim na front prema četnicima, i kako se situacija
obrnula nakon poraza HVO-a u sukobu s Armijom BiH, o vjersko-etničkoj
strahovladi koja je tada nastala, o općem poremećaju odnosa
i vrijednosti, u kojemu su itekako stradavali i Muslimani
koji po novoideološkom kratkom kursu nisu bili dovoljno
Muslimani. Tada sam saznao i istinutu priču o Čipuljićima,
kompaktnom pravoslavnom prigradskom naselju, nastalom u doba
austrougarske uprave kolonizacijom Rumuna iz Podunavlja (vidi
u Kreševljakovića), ubrzo etnički srbiziranih, koji
su bili vješti kalajdžije. Do rata o Čipuljićima se moglo
čuti tek kao o lokalitetu na kojemu su pronalaženi vrijedni
arheološki ostaci prethistorijskih kultura: to je ono naselje
koje vidite na lijevu ruku kad izlazite iz Bugojna i zaputite
se put Koprivnice i Kupreških vrata. Kada je Karadžić zaigrao
krvavo kolo po svoj Bosni, pa i na Kupresu, tukući odozgor
po Bugojnu, Čipuljići i njegovi stanovnici našli su se između
dva mlinska kamena. Pod pritiskom prvo hrvatskih vlasti, a
zatim muslimanskih, malo pomalo, naselje je brzo opustjelo,
a onda postalo svojevrsna "samoposluga": iz njega
je uzimao štogod je tko htio i trebao... Kada sam nekoliko
godina kasnije s Ahmedom Imamovićem snimao seriju kratkih
putopisa za tv-magazin Fresh, unišli smo u Čipuljiće
i prokrstarili kroz njih uzduž i poprijeko. Bila je to slika
pustoši, kakve sigurno u cijeloj opustošenoj Bosni nije bilo.
Od najmanje dvije tisuće kuća, sve samih solidnih obiteljskih
katnica, ostali su samo goli, termitski očišćeni zidovi.
Sve je to bio čist ručni rad, samo je crkva, smještena
usred naselja, bila srušena ritualno, eksplozivom.
Ne znam da je u bosanskohercegovačkoj
javnosti o Čipuljićima itko ikada išta kazao, ni političar,
ni novinar, ni vjerski službenik, ni kakva intelektualna udruga,
najmanje da je netko tražio istragu.
Te večeri pod fra Jankovim
krovom moglo se ponešto autentično čuti i saznati i o interesnom,
istinski transetničkom bratstvu i jedinstvu bošnjačkih i hrvatskih
lokalnih moćnika, koje nije jenjavalo ni usred najžešćih ratnih
sukoba i mračnih zločina. Repovi jednoga i drugoga - tih interesa
i tih zločina - vuku se i danas, nerazjašnjeni i bez volje
da budu razjašnjeni. A već sutradan mogli smo vidjeti još
jedno oličenje toga perverznoga bratstva i jedinstva - u bijelom
pajeru-mitsubishiju, praćen vjernim novinarskim opslužiteljima
(B. Magaš, S. Lovrenović), pojavio se Tuđmanov
tadašnji "savjetnik za odnose s Bosnom i Hercegovinom"
Bosiljko Mišetić. Kako su izgledali njegovi razgovori
s Načelnikom, to znaju samo njih dvojica.
Kako stvari stoje danas,
sedam i pol godina od opisane bugojanske ekskurzije, a devet
od nestanka bugojanskih Hrvata o kojima se ni danas ne zna
ništa službeno, ali svi znaju da su pobijeni? Neko politički
kretensko hercegbosansko Vojno tužilaštvo iz Livna dignulo
je tužbu 1994, vjerojatno pravno invalidnu, taman onakvu da
jednoga dana mogne biti lako osporena. Tada je tzv. hrvatskim
vlastima, od Gruda do Zagreba, ionako bilo mnogo važnije baviti
se skrivanjem vlastitih zločina i zločinaca (ili barem njihovom
bezbolnom isporukom Haagu, ako već nije moglo drukčije) nego
se istinski brinuti o nekim nestalim Bugojancima i bolom njihovih
obitelji.
Što nam, pak, danas radi
Načelnik Mlaćo? Na sve upite o nestalima, pobijenima,
on mirno, potpuno nedodirnuto, kao da se radi o kamenju a
ne o ljudima, kaže: sve je to haranga. Napisat će knjigu i
sve objasniti, kaže još. U ovoj zemlji katkad se čini kao
da je doista sve dovedeno do potpunoga apsurda. U prošlom
broju spominjao sam slutnju budućih belfasta u Bosni,
misleći na primjere Stoca, Drvara, Banje Luke... Zar i Bugojno
može biti išta drugo nego neki budući belfast, ako
se takvom posvemašnjem sistemskom prijeziru izvrgava pitanje
o životima i grobovima. Ono pitanje, koje od Sofokla, i još
dublje i dalje u ljudsku povijest od njega, pa na ovu stranu
do nas današnjih, uvijek ima istu težinu - težinu sudbine
i neisplakane ljubavi.
Puno bi bolje i predanije
obavio svoju ljudsku i islamsku dužnost Dževad Mlaćo
kada bi kratko i konkretno objasnio javnosti ono što on sasvim
sigurno zna, ili može znati bolje nego itko: gdje su Bugojanci
što su pod njegovom svevlašću nestali s lica zemlje. A potom
neka piše što ga volja, makar odmah i u komadu - sabrana djela!
Jednu sliku s povratka
iz Bugojna u zimu 1995. neću zaboraviti nikada. Krenuli smo
kroz Koprivnicu, na Kupres, iako je to službeno još bila nesigurna
zona a put zatvoren i pod vojnom kontrolom. Bila je ciča zima
a snijeg, kako dublje i naviše u Koprivnicu, sve dublji i
neugaženiji. Na kakav kilometar do Kupreških vrata prvi volkswagen
je stao, naprosto potonuvši u sniježni nanos na cesti. Dok
su se čeljad u kolima unezvijereno zgledala, pa počela nervoznu
tehničku diskusiju o najlakšim načinima izvlačenja, vidio
sam da je dr. Rieder, inače sasvim praktičan i priseban čovjek,
odjednom nekamo odlebdio: gledao je kroz prozor, silno koncentrirano
i nekako ozareno. Zatim je zamolio da mu se otvore bočna vrata.
Netko se potiho usprotivio: uvalit će nam se snijeg, ionako
nije sigurno dokle ćemo stajati, hoće li biti grijanja...
Dr. Rieder je samo strpljivo pričekao da mu se ipak otvori,
te izašao u snijeg. Stajao je u njemu skoro do pojasa, gledao
u ogromne jelike kraj ceste, grana lijepo i pravilno natrpanih
svježim snijegom od vrha do dna. Akustika je bila posve pogušena,
i u tom najedanput začaranom trenutku svi smo zašutjeli, čujući
sami sebe kako dišemo. Rieder je, očevidno unutarnjim impulsom
gonjen, dignuo ruke u molitveni položaj, i nekoliko puta tiho
izgovorio: "Ein heiliges Land!"
Arhiva Dani
275
|
