"Kada sam stigla, pitala sam se: 'Šta radim ovdje?' To je bilo prvi dan. Najprije, zbog jezika, jer sam engleski posljednji put govorila prije petnaest godina; drugo, ova užasna zgrada, a zatim vrijeme, jer uvijek kiši." Carla del Ponte je u svojoj karijeri navukla gnjev mnogih vrlo opasnih ljudi, kaže, ali prvi put se zapitala da li sve to ima smisla kada je stigla u Haag, na mjesto glavne tužiteljice tribunala. Kao švicarski savezni tužilac nije se libila suprotstaviti skoro svemoćnom bankarskom lobiju, i prva je zajedno sa talijanskim sucem Giovannijem Falconeom pokušala brojevima u švicarskim bankama dati i imena. Među njima su bila imena predsjednika i premijera različitih zemalja. "Svaki osumnjičeni koji je pod istragom nije više predsjednik ili premijer, nego samo potencijalni kriminalac", lakonski je odgovarala.

Možda upravo zato što je žena od načela, bila je i prvi švicarski zvaničnik koji je ikada nosio pancir-košulju 24 sata dnevno. "I na to se naviknete. Ali, bilo je preteško, sada odbijam da je nosim", kaže, smijući se, prenebregavajući činjenicu da ju je to koštalo privatnog života. Ipak, nakon skoro sat vremena razgovora, kazala je, istina, bez kajanja u glasu: "Ja večeras ne mogu otići kući i onda u kino… Ne pamtim kada sam posljednji put bila u kinu. Ali ako volite posao, onda se to isplati: da nije tako, odmah bih prestala da se bavim ovim poslom. Svi mi težimo da budemo sretni."

Carla del Ponte je vjerovatno sretna žena, ali ona je isto tako i žena za kojom postoji potreba; mnogi pravnici ne vole je zbog njene tvrdoglavosti, njena predanost poslu izgleda skoro fanatično. Tokom razgovora, vođenog u njenom uredu, koji izgleda kao ured direktora neke velike firme, sa izuzetkom potjernice sa nagradom State Departmenta za Miloševićem, Karadžićem i Mladićem, koja visi na zidu. Nakon sat vremena, shvatio sam da je ona žena od autoriteta, i ne libi se upotrijebiti taj autoritet. I umjesto mene je kazala: "U redu, ovo je posljednje pitanje."

DANI: Gospođo Del Ponte, i ranije ste podizali optužnice protiv predsjednika raznih zemalja i uglavnom je bila riječ o pranju novca u švicarskim bankama. Trenutno se na ovom sudu nalazi također predsjednik, optužen za ratne zločine. Koliko je to drugačije u odnosu na ranije slučajeve?

DEL PONTE: Kao tužitelj u ovom slučaju osjećam da imam mnogo veću odgovornost. Zašto? Zato što je broj žrtava koje očekuju pravdu ogroman, ne od mene, nego od mog ureda; i to ovaj zadatak čini mnogo težim u smislu da osjećate odgovornost koju imate. U slučaju običnog ubojstva imate familiju žrtve ili neki drugi manji broj ljudi koji očekuju pravdu: ovdje pravdu očekuju hiljade i hiljade ljudi, i zadaća koju imam je mnogo osjetljivija i važnija. To je prava razlika. Profesionalno, to je isti posao, ista borba, isti problemi… Da bi se znala istina, potrebno je sakupiti dokaze.

DANI: Mnogi su na suđenju Miloševiću vjerovatno naivno očekivali spektakularno suđenje, sa "insiderima", ali se to nije desilo. Kako Vi to komentirate?

DEL PONTE: Ovo nije film. U dva sata filma možete staviti sve to, ali u stvarnosti to je upravo ono što mi radimo.

DANI: Tokom suđenja, koje sam gledao od samog početka, imao sam osjećaj da najveći dio opstrukcija dolazi iz Beograda. Je li moj utisak ispravan?

DEL PONTE: Da, u suštini, da. Ne samo kada je riječ o Beogradu nego i o drugima; suradnja je ponekad teška, jer politički elementi imaju određenu ulogu kada je u pitanju suradnja sa Sudom. Kada je riječ o Beogradu, kao što ste primijetili, to je ponekad vrlo teško.

DANI: Koja je kvalitativna razlika između ranijeg i sadašnjeg režima u Beogradu? Šta je to novo u odnose sa Sudom unio sadašnji predsjednik SRJ, Vojislav Koštunica?

DEL PONTE: Ne znam šta je Koštunica unio u suradnju. Ono što je tačno jeste da ja konačno imam sugovornike u Beogradu, koji surađuju sa mnom, kao što su ministar vanjskih poslova Goran Svilanović, s kojim smo u kontaktu preko Savjeta za suradnju sa Tribunalom; u srbijanskoj Vladi to je premijer Zoran Đinđić. Kao što znate, nemam nikakvih kontakata sa predsjednikom Koštunicom, ali, na sreću, postoji Zakon o suradnji sa Tribunalom i nadam se da ćemo tako dobiti ono što nam treba.

DANI: Zašto do Vašeg dolaska ovdje nije bila podignuta optužnica protiv Miloševića za BiH i Hrvatsku?

DEL PONTE: Kada sam došla ovdje, prvo što sam uradila bilo je da pregledam postojeće istrage i da, možda, reorganiziram rad. Uočila sam da su te istrage otvorene, i ja sam, recimo, tome dala prioritet; u to vrijeme optužnica nije mogla biti podignuta i ja sam zatražila da se fokusiramo na to.

DANI: Kada biste sada morali otići odavde, šta biste smatrali Vašim najvećim uspjehom, odnosno neuspjehom?

DEL PONTE: Pošto ne odlazim, neću odgovoriti na to pitanje. Nemam vremena da razmišljam o tome, bit će vremena za odgovor na to pitanje, kada odem… Hajde da pričamo o neuspjesima, a ne uspjesima. Moj najveći neuspjeh su Radovan Karadžić i Ratko Mladić, time sam preokupirana…

DANI: Ali, to objektivno nije Vaša krivica.

DEL PONTE: Ne direktno, ali… to je u svakom slučaju nešto što je važno, i nije postignuto.

DANI: Da li je cilj koji je Sud postavio sam sebi, da okonča svoj rad do 2008, moguće ostvariti?

DEL PONTE: Da, jeste. Očigledno, to ne ovisi samo od mog ureda, ali, kao što sam rekla, mi ćemo istrage završiti do 2004, uz moguće poteškoće. Ono što je važno jeste ono što radimo kada je riječ o prebacivanju predmeta na lokalne sudove; mislim da bi to mogao biti važan element pomirenja. Ako nacionalni sudovi preuzmu ratne zločine i mogu osigurati pošteno suđenje, to će biti naše najveće postignuće. To mora biti moguće, jer u suprotnom… Ovo je ad hoc sud i međunarodna zajednica insistira na tome da mi procesuiramo one ljude s kojima bi domaće pravosuđe imalo najviše problema; za sada se slažemo s tim da trenutno nije moguće održati takvo i pouzdano suđenje u Bosni. Ali, na kraju, to će se morati desiti, jer nijedna zemlja ne može nastaviti da postoji bez funkcionalnog pravosuđa. Ako se oslobodimo tipova sa vrha, onda uklanjamo i jednu od najvećih prijetnji po pravosuđe kada je riječ o procesuiranju ljudi srednjeg nivoa odgovornosti.

DANI: Sada se govori o tome kako se Sud usredsredio na "velike ribe", prepuštajući "srednje i male ribe" nacionalnim zakonodavstvima. Iz iskustva, pak, znam da bi najveći dio žrtava radije pred sudom vidio izravne počinitelje nego neke ljude na visokim položajima, koje nikada, vjerovatno, nisu sreli.

DEL PONTE: Riba je dobra za jelo, hajde da kažemo počinioci… To nije tačno. Kada sam srela žene iz Srebrenice, prije nekih dvije godine, prvo što su me skoro uglas pitale bilo je kada ćemo suditi Miloševiću. Bila sam iznenađena, jer njih je bilo skoro tri stotine i sve su govorile: "Vi tužiteljice, Vi morate uhapsiti Miloševića!" Naravno, da žrtve žele da izravni počinitelji budu suđeni i osuđeni, ali mislim da žrtve razumiju da je važno pozvati na odgovornost ljude koji su bili na visokim položajima.

DANI: Mediji: Tužiteljstvo suda za Ruandu je podiglo određen broj optužnica protiv novinara, pjevača itd. zbog poticanja na zločine. Zašto tužiteljstvo suda za bivšu Jugoslaviju do sada nije podiglo nijednu sličnu optužnicu?

DEL PONTE: Moj prvi odgovor je: ja se bavim dokazima. Nikada na svom stolu nisam vidjela dokaze za takvo nešto; granica između slobode štampe u učešća u zločinu postoji i vrlo je jasna. U Ruandi je vrlo jasno da je jedan medij bio uspostavljen samo i isključivo da bi poticao na zločin; u slučaju bivše Jugoslavije postoje neke indicije, ali ne i konkretni dokazi.

DANI: Kaznena politika ovog suda se čini u najmanju ruku čudnom. Znam da nećete komentirati rad sudija, ali moram Vas pitati: ako je jedna od uloga ovog suda da preduprijedi slične zločine u budućnosti, nisu li neke od kazni preblage? Recimo, za zločine protiv čovječnosti - šest godina.

DEL PONTE: Mi tražimo presudu, a suci presuđuju. Ne želim komentirati presude, jer to spada u tuđu odgovornost; moja odgovornost je da dobijem presudu, ali njena dužina nije u mojoj nadležnosti. Vaše pitanje je vrlo subjektivno, jer i suci su ljudska bića… Presude na 25 godina ili doživotne presude nisu jedini način da se ta poruka prenese; važno je da presuda bude donesena, da optuženi bude u sudu, sjedi i sluša zašto je kriv, naročito kada se pojave žrtve, pogledaju ga i kažu mu za što je ustvari odgovoran. Ono što je teško u suđenju Miloševiću jeste to da žrtve svjedoče po pravilu 92 bis (samo pismena izjava se uvodi u zapisnik, op.a.) i ne mogu objasniti šta im se desilo. I vidite na njihovim licima da se pitaju: "Zašto moram ići!?" Mislim da uspijevamo prenijeti poruku.

DANI: Da, a istovremeno preko pedeset posto čitatelja jednog beogradskog magazina, na pitanje: Da li je trebalo izručiti Miloševića?, odgovara negativno.

"Ovo je ad hoc sud i međunarodna zajednica insistira na tome da mi procesuiramo one ljude s kojima bi domaće pravosuđe imalo najviše problema; za sada se slažemo s tim da trenutno nije moguće održati takvo i pouzdano suđenje u Bosni"

DEL PONTE: Hajde da sačekamo kraj suđenja. Za to treba vremena, Milošević je prije nešto više od godinu dana još uvijek bio predsjednik te zemlje i njegov utjecaj se ne može iskorijeniti preko noći. Ali, i to ćemo postići.

DANI: Zašto Vi mislite da je u Bosni i Hercegovini počinjen genocid? Škola mišljenja da je samo holokaust genocid još uvijek ima veliki broj pristalica.

DEL PONTE: Jer imamo elemente za to i jednu presudu koja je sada pod žalbom. Ja sam stavila genocid u optužnicu. Uvjerena sam da je tamo počinjen genocid, ali je sada važno da i suci dobiju priliku da razmotre dokaze koje imamo. To je pogrešna kvalifikacija, jer genocid nije pitanje samo broja žrtava: genocid se može dokazati sa 20 žrtava, ako su svi oni jedini pripadnici neke etničke grupe.

DANI: Zašto ste u Miloševićevom slučaju odustali od tačke optužnice za genocid protiv bosanskih Hrvata?

DEL PONTE: Vrlo jednostavno: nije bilo dovoljno dokaza. Čak i ako je vaše osobno ubjeđenje drugačije, ne možete učiniti ništa. To je jedna od situacija u kojoj se morate osloboditi emocija. To nije lako i nije nešto što možete olako izbjeći, ali dolazi sa iskustvom. Jedini trenutak kada to možete dopustiti sebi jeste onda kada ste u blizini žrtava, i kada shvatite da je sve što vi možete uraditi premalo.

DANI: Koji je trenutak tokom Vašeg dosadašnjeg mandata bio najemotivniji?

DEL PONTE: Važan trenutak i očigledno emotivan bilo je Miloševićevo izručenje: ono poslijepodne kada smo sjedili ovdje i čekali da se to desi, jer smo svi radili tako mnogo na tome. Drugo su ekshumacije kojima sam prisustvovala; ali, kao što sam rekla, nije to toliko stvar tijela koja vade iz zemlje, koliko rođaci i roditelji koji stoje uokolo. Ali, to je dobra vrsta emocija, jer se svaki put osjećate utoliko više motiviranim. Međutim, najveći dio vremena nemam vremena da osjećam.

DANI: Kako komentirate posljednji izvještaj Biroa za suradnju sa Haškim sudom Vlade Republike Srpske o Srebrenici?

DEL PONTE: Bila sam veoma iznenađena. Pomislila sam da je zaista nemoguće da nakon svega što smo učinili i što znamo, neko tvrdi takvo nešto. Odmah mi je na um palo predstojeće suđenje još četvorici optuženih za zločin u Srebrenici: to će biti još jedna prilika da se pokaže šta se tamo stvarno desilo.

DANI: Kakvu suradnju dobijate od Vlade Republike Srpske?

DEL PONTE: Nikakvu. Ili blizu tome. To uglavnom ovisi o tome za koju nam istragu treba suradnja: ako su počinioci Srbi, onda je to veoma teško. Naročito kada je u pitanju hapšenje bjegunaca: prvi na listi je Karadžić, koji je u Republici Srpskoj i uživa zaštitu svih elemenata vlasti - predsjednika, parlamenta, policije, vojske, i stanovništva - koje ga doživljava kao heroja. I to je skandalozno. I sramotno. Mladić je, s druge strane, u Srbiji i on ima podršku dijela vojske. To je drugi skandal. Ovaj sud ne može zatvoriti vrata prije nego što njih dvojica budu uhapšena.

DANI: Kada bi oni morali biti uhapšeni da bi ovaj sud mogao na vrijeme okončati svoj mandat?

DEL PONTE: Recimo, prije kraja godine.

DANI: Protiv bivšeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana ste bili spremni podići optužnicu kada je on umro; protiv Miloševića ste je podigli i suđenje je sada u toku. Šta je sa bivšim bosanskim predsjednikom, Alijom Izetbegovićem? Da li Vaš ured planira podići optužnicu protiv njega?

DEL PONTE: Pitanje je dobro, ali se bojim da ne mogu odgovoriti; to je jedno od pitanja koje sam i ja postavila kada sam prvi put došla u ovaj ured prije tri godine. Ali, kao što sam rekla, za podizanje optužnice su potrebni dokazi.

Arhiva Dani
275