utros me je probudilo zavijanje sirena, mutno i duboko, ni nalik na zavijanje vatrogasaca, policije ili hitne pomoći, na koje sam navikao jer su u ovom dijelu grada Chicaga kao cvrkut ptica u ruralnim predjelima. U svom bunilu, razmatrao sam mogućnost da se nešto strašno desilo: nuklearni napad, strovala Sears Towera, bombaš-samoubica u centru grada. Ali zavijalo je samo par sirena, dok se poznati zvuci hitne pomoći i vatrogasaca nisu čuli. Te sam odlučio da se ne dignem iz kreveta uprkos mogućoj katastrofi - ako mi je vakat ići na drugi svijet, da idem u pidžami, komotan. Tako se psihoza uoči rata sa Irakom suočila sa mojom lijenošću, i lijenost je pobijedila, možda posljednji put.

Količine laži i propagande, iskorištavanje kako straha građana, tako i sjećanja na žrtve 11. septembra počinje da prelazi sve granice u slobodarskoj Americi. Bushova banda, koja se namjerila da se dokopa iračkih naftnih polja, potpuno ignoriše ne samo svijet i veliki broj američkih građana nego i opoziciju iz Pentagona, koji ne želi da se neoprezno upušta u još jedan rat koji je smislila politička elita. Bush i kompanija računaju na patriotizam - jednom kad zapuca, kontaju, svi će se poredati po partijskoj liniji: kako građani kojima oči zasuze čim neko mahne zastavom, tako i vojska koja je obučena da sluša naređenja. Cinizam, laži i drčni bezobrazluk Bushove administracije vrijedan je Sovjetskog Saveza u najboljim godinama, osim što Sovjeti nisu traćili vrijeme sa izborima i demokratijom. Jasno je da je svrha rata protiv Iraka, pored nafte, da se skrene pažnja sa sve gore ekonomske situacije i skandala koji se nadvijaju na Cheneyem i drugim korporativnim hohštaplerima, kao i sa činjenice da je lov na Osamu bin Ladena popriličan fijasko, pošto se Al Ka'ida lijepo izmakla i počela vraćati u Afganistan, pa je pitanje dana kad će likvidirati nesretnog afganistanskog predsjednika.

Cilj rata nije samo da se instalira iračka vlada koja će spremno predati naftna polja američkim naftnim kompanijama, nego i da se kreira poluopsadno stanje u Americi, raj za desnicu. Tu će pomoći i moguća pobjeda (ultra)desnice na jesenjim izborima za Kongres, koju će, računaju bušisti, rat dobro pogurati. Permanentni rat, ali sa slabijim protivnikom, idealna je situacija za Busha i njegovu kliku: em će da karaju nepatriotske Amerikance, em će da tuku Sadama, a bogami biće i nafte, od koje će naftni lobi, čiji je Bush pion (nije pion, nego top) dobro da se napari. A i kršćanska desnica će biti zadovoljna, pošto su im vazda mile pomisli o krstaškim ratovima.

Rat protiv Iraka uspostavlja novu vojnu doktrinu preventivnog udara - napašće, šatro, Irak prije nego što Irak napadne nas (zamislimo Iračane kako veslaju preko Indijskog i Atlantskog okeana, u čamcima punim atomskih bombi i Sadamovih slika). Samo što je ta doktrina varijacija hladnoratovske doktrine, slična doktrini koja je Ameriku odvela u Vijetnam. Bušoidi - Ramsfeld, Cheney, pa i beskičmenjak Powell - dječurlija su hladnog rata. Fantazije o permanentnoj borbi sa snagama zla idu ruku pod ruku sa fantazijama o američkim superherojima, a sve te fantazije su ukorijenjene u potrebi da se osveti - kako apstraktnim snagama zla, tako i nepatriotskim Amerikancima koji nisu dovoljno podržavali rat - zbog poraza u Vijetnamu. Oni bi, drugim riječima, da još jednom probaju. I rat sa Irakom - koji je od nas udaljen tek nekoliko sedmica - ima sve simptome vijetnamskog fijaska: slabu političku i javnu podršku; armiju koja nije dovoljno pripremljena; mutne političke i neodređene vojne ciljeve; nejasnu izlaznu strategiju; mogući marionetski režim koji u Iraku ne bi imao javnu podršku, te otud mogući građanski rat; širenje sukoba u tom dijelu svijeta. A obaška što će neizbježni antagonizam osam stotina miliona muslimana garantovati još terorizma i ratova i povećan broj dobrovoljaca za Al Ka'idu. Budimo, drugim riječima, bezbrižni, dobro biti neće.

Tako to biva kad provincijski idiot umisli da od njega zavisi sudbina svijeta. Bush je još jedan simptom patologije nacionalizma, u ovom slučaju američkog, koji je opasniji utoliko što ima globalne ambicije. Bush je, kao i mnogi likovi iz našeg djetinjstva, spreman da započne rat od kojeg bi neuporedivo najviše koristi imala nacionalna elita kojoj pripada, a koji bi istovremeno ujedinio naciju, ućutkao opoziciju, te na kraju krajeva legitimisao (globalni) sistem od kojeg bushovi ovog svijeta cvjetaju.

Pa ipak, postoji opozicija koja će rasti proporcionalno bezobrazluku i bezočnosti Bijele kuće i dobrog dijela Kongresa. Pseudodemokratski neofašizam Bushovog režima ne može a da ne proizvede reakciju kod kritične mase američkih građana koji još uvijek imaju političku svijest i ostatke moći pojedinca, svojstvene demokratskim sistemima. Dolaze, što rek'o Slobodan, godine raspleta, godine kada će konflikti u američkom društvu biti zaoštreniji i neizbježniji, kada će iluzija o harmoničnom američkom društvu gdje svi ili suze pod zastavama ili sretno troše pošteno zarađene dolare prestati biti održiva. Kapitalizam će, kao što je onomad naučno proricao zaboravljeni filozof Karl Marx, razderati unutrašnji sukobi, pohlepa i krvožedna logika kapitala. Ali s druge strane kapitalizma nema više ljudske alternative - s druge strane su bradonje koji misle da se žene trebaju držati u štali, Slobodani i Radovani i druge nacionalne patriote. Obaška što će dunjaluk u ovom stoljeću biti obilježen novom vrstom ratova, koji će neobjavljeni harati kako Karačijem i Kurdistanom, tako i New Yorkom i predgrađima Chicaga. Sljedeći put kad zorom čujem sirene neću smjeti ostati u krevetu, nego gas-masku, dječurliju i porodične fotografije pod ruku i drito u sklonište, ili, možda, u sabirni logor za nepatriotske Amerikance.

Arhiva Dani
275

Arhiva Dani
275

Aleksandar Hemon
hemon@bhdani.com