Premijer ni bošnjačke ni hrvatske "evropske Srpske" je pokazao da pod geslom "I poslije Miloševića, Koštunica" u Beogradu vidi mnogo više od prijestolnice susjedne države. U Bijeljini je ustvrdio da "ne vidi razlog zbog kojeg bi predsednik SRJ Vojislav Koštunica trebalo da se izvinjava za nedavnu izjavu", što je zahtijevalo Predsjedništvo BiH, pokazavši i da PDP od SDS-a po mnogim bitnim pitanjima razdvaja samo skrama nadridemokratske retorike i kadrovski špil karata. Naime, i Mirko Predsjednik RS-a Šarović taj zahtjev ocijenio je "nepotrebnim". Podsjetimo, Koštunica je izvalio da je "RS dio porodice, privremeno odvojen od Srbije". To što bi se Šarović i Ivanić rođakali sa Koštunicom, njihovo je demokratsko pravo. Ali ako Ivanić ne vidi ništa sporno u Koštunicinom prilično otvorenom pozivu na pripajanje 49 posto naše zemlje sada već fantomskoj SRJ, morao bi pod hitno kod optičara provjeriti svoju dioptriju. I sam je Koštunica pokušao izgladiti stvar trabunjajući o "transparentnijoj, prozračnijoj" granici na Drini. Granici koja je, šta god o tome Šarović, Ivanić i Koštunica mislili, granica između SRJ i Bosne i Hercegovine. "Izjave Vojislava Koštunice u Sarajevu se koriste za predizbornu kampanju", obrće nevješto Šarović situaciju izazvanu rafalom predizbornog žara s one strane Drine. Odrađujući i svoj komad kampanje - skupa s Ivanićem.

ZLATKO LAGUMDŽIJA: Zanimljivo je kako su na šešeljevsku izjavu Vojislava Koštunice o Republici Srpskoj i privremenosti teritorijalne cjelovitosti BiH reagirali Haris Silajdžić i Zlatko Lagumdžija. Silajdžić je još jednom demonstrirao da ovdje niko nema izoštreniji refleks - državnički (potrebu da se reagira na skandaloznu izjavu predsjednika susjedne države) i pragmatično-politički (da se zaradi još koji poen u predvečerje izbora). Učinio je to promptno, no koristeći se pritom, nažalost, i nacionalističkom retorikom koja će vjerovatno njegovu izbornu pobjedu učiniti uvjerljivijom, ali će BiH istovremeno udaljiti od države za koju se Silajdžić verbalno zalaže.

S druge strane, Lagumdžija je na međunarodnom skupu u Salzburgu demonstrirao kvalitet koji se činio već izgubljenim u havariji kroz koju mjesecima prolazi njegovo liderstvo. Lucidno, efektno i jasno, poručio je na skupu prisutnom srbijanskom premijeru Đinđiću da ni on (kako je to učinio nedavno), ni Koštunica ne moraju brinuti o Bosni, te da ako "zabrinuti" traže čudnu državu koja je najveći problem u regionu, onda "ne moraju gledati preko Drine". Dovoljno je da bace pogled na teritoriju na kojoj se nalaze Srbija, Crna Gora, Kosovo...

Nije to prvi put da stameni farmaceut vadi kestenje SDP-ovog ugleda iz predizborne vatre ispada svog stranačkog komandira Zlatka Lagumdžije. Nakon što je iz New Yorka "doputovala" Lagumdžijina izjava da "neke novine nakon petog oktobra u Sarajevu neće izlaziti", i pojašnjenja šefa bh. misije pri UN-u Mirze Kušljugića koje je "neke novine" lociralo na niskoleteći Walter, reagirali su mnogi. "Nasuprot tvrdnjama ministra Lagumdžije, temeljna programska odrednica SDP-a jeste puna sloboda govora, pisanja, misli, objavljivanja i vjerovanja. Navedenom prijetnjom Lagumdžija je nanio štetu ugledu aktuelne vlasti i stranke kojoj pripada", decidan je Tokić. Istina, Kušljugić pravda svog nadređenog ministra i stranačkog kolegu tvrdnjom da ni govora nije bilo o prijetnji, već da Lagumdžija "ne vjeruje da će iko više htjeti da ih finansira". Međutim, ostaje pitanje zašto baš tada, baš tu, i baš tako naš ausenminister neodmjereno proriče sudbinu medijima koji mu "ne pašu". Jer samo takvi politički autogolovi, koji daju njegovim kritičarima povod za prizivanje sjenki "policijskog tlačitelja Duška Zgonjanina", "partijskog jednoumlja", "staljinističkih standarda" mogu biti neukusniji od walterovskog pljuvanja po Lagumdžiji: za razliku od inkriminirane tiskovine, naime, Zlatko ima i moć i vlast, i očiglednu želju da je zadrži. Tokić ispravno detektira da sporna izjava "može predstavljati samo privatni, vjerovatno emotivni lični stav Lagumdžije" i pokazuje da SDP-u ne manjka ljudi s integritetom. Do daljnjeg.

Ima li SFOR kakav kodeks o upotrebi sile prilikom hapšenja onih koje će poslije pustiti kući? Ima li kakva knjižica u kojoj zaista piše "dozvoljeno je nogom razvaliti ulazna vrata bilo kog stana u bilo koje doba dana i noći i pohapsiti šta god naleti"? Može li se "operacija zadržavanja", ako se već ne hapse Karadžić ili Mladić, izvesti a da komšiluk "zadržanog" ne misli da je predsjednik Bush promijenio planove o invaziji na Irak i odlučio se invazirati Bosnu? Zašto je, uostalom, otac SFOR-u sumnjivog studenta teologije Dževada Aletića morao gledati u cijev pištolja koji mu je vojnik međunarodnih stabilizacijskih snaga uperio u glavu? Zašto? Ima li ikakvog razumnog (da se ne spominje zakonsko) pojašnjenja za to najgrublje kršenje svih prava Bajre Aletića i njegovog sina ili je jedino što će bh. javnost čuti gomila praznih birokratskih fraza tipa: "SFOR se ponašao u skladu sa mandatom"? Zar nije katastrofalno po taj mandat i one koji ga provode da posmatrači akcije, komšije Aletićevih, preneraženo konstatuju: "Mislio sam da neka banda obija stan"? Ili se, zapravo, samo radi o činjenici da u Bosni može sve, da se građanima ove države može sve raditi, brutalno ih hapsiti, praviti "kolateralnu štetu" i onda se hladno pozvati na mandat.

Koji se, da podsjetimo, provodi u njihovom najboljem interesu.

Već drugi dan po izbijanju štrajka u Radio-Tuzli, gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović, nakon što je priznao grijehe općine kao osnivača za agoniju u kojoj se ova ugledna informativna kuća našla, energično i uvjerljivo je ponudio kratkoročne i dugoročne mjere popravljanja stanja, što su zaposleni prihvatili i odmah nastavili s emitiranjem svog programa. Očigledno je Imamoviću bio potreban potres u vidu još jednog štrajka u krajnje neugodno vrijeme - kad socijaldemokratska vlast u Tuzli i Tuzlanskom kantonu u panici dočekuje predstojeće izbore - pa da povuče ovaj revolucionarni potez. Zašto revolucionarni? Pa zato što je višegodišnje propadanje najstarije radiostanice u sjeveroistočnoj Bosni dio scenarija prema kojem je cjelokupna medijska infrastruktura u Tuzli i TK-u trebala da postane privatna prćija najmoćnijeg lokalnog medijskog tajkuna, poznatijeg kao Zeta. Jasmin Imamović je za kratko vrijeme povukao nekoliko vrijednih poteza kao što su prekid višegodišnjih mućki u održavanju gradske ulične i semaforske mreže, kultiviranje tonjenjem zahvaćene Pinge, uspostava književne nagrade "Meša Selimović" itd. Ipak, možda isuviše kasno da bi se ublažio generalni loš dojam o Tuzli i Tuzlanskom kantonu nakon dvanaestogodišnje Bešlagićeve vladavine sporne najmanje onoliko koliko je sporna i njegova karizma.

Niti najveći optimisti vjerovatno nisu ni u snu mogli sanjati da će u BiH doći dan kada će oružje dospjeti pod strogu žensku ruku: zahvaljujući gotovo drskoj hrabrosti, ministrica Azra Hadžiahmetović je upravo to postigla odlukom kojom su kontrola i nadzor nad uvozom i izvozom oružja i vojne opreme stavljeni pod ingerenciju Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH. U dvoentitetskoj Bosni sa dvije vojske (od kojih je jedna dvokomponentna) i dva ministarstva odbrane (na federalno gotovo da i ne vrijedi trošiti riječi) te enormnom količinom naoružanja i municije o kojima najilustrativnije govore SFOR-ove žetve, trgovina oružjem je već bila dovoljno čestim uzrokom teških domaćih afera sa međunarodnim posljedicama: sada je, konačno, zakonski smještena u svoje jedine moguće okvire koji su se, baš zato, i doimali tako nedostižnima. No, nije ministrica Hadžiahmetović proteklu sedmicu provela na lovorikama ove odluke: BiH je odjednom bogatija i za odluku o kvalitetu goriva, onu istu koju je Vijeće ministara mjesecima odgađalo sa svojih dnevnih redova, ali i za zakon o vazduhoplovstvu BiH. Skupštinski izvještači svjedočili su da se ministrica prihvatila i lobiranja za ovaj zakon skupljajući parlamentarce po hodnicima i kuloarima. Izglasavanje zakona nakon što je skinut sa dnevnog reda svjedoči o još u ovoj zemlji tako rijetkoj navici: spremnosti jedne ministrice da se bori za svoj posao.

Pozivajući se na Zakon o slobodi pristupa informacijama FBiH, Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te stanovišta Evropskog suda, ombudsmani Vera Jovanović, Esad Muhibić i Branka Raguž saopćili su da ne mogu pronaći opravdanja za inicijative o objavljivanju tajnih dosjea kandidata na izborima, ili bilo kakvoj predizbornoj upotrebi takvih materijala. Jer priroda takvih dosjea je takva da su osobe o kojima su informacije prikupljene, žrtve političkog ili ideološkog ustrojstva naručioca posla, bilo da su to organi vlasti, političke partije ili same službe. "Javno objavljivanje takvih dosjea, dakle, u medijima a za potrebe predizborne kampanje, u najvećem broju slučajeva ove vrste učinilo bi da i po drugi put postanu žrtve." U vrijeme kad vruću temu dosjea (a bogami i vruće dosjee) otvaraju mnogi, ombudsmani su podsjetili da svrha prava na uvid u famozne dosjee nije ni lustracija ni revanšizam, a ponajmanje izbori, već istina: slobodan pristup specifičnim ličnim dosjeima po zakonu znači da oni moraju biti dostupni "samo osobama o kojima je riječ". Niti su, ombudsmani smatraju, opravdani herostratski zahtjevi da "tajne dosjee treba uništiti bez obzira na njihov sadržaj i vrijeme nastanka". To bi, naime, bio "neodgovoran čin kako prema sopstvenoj historiji, tako i prema budućnosti". Tako su još jednom dokazali da će ovoj zemlji još "neko vrijeme" trebati tumači zakona i pojmova, čak i kada se oni čine tako jasnim i jednostavnim.