ulend Biščević ima 27 godina. Želji je poklonio 18. Počeo je kod trenera Nenada Starovlaha tako što je slagao broj godina i prošao selekciju za koju nije moglo biti "štele": ili si talentiran za fudbal ili nisi. Ljubav prema klubu u kojem igra je, međutim, starija i od tog početka. "Ja sam rođen u takvoj familiji. Željo je bio na prvom mjestu i tako sam i odgajan. Druga bitna stvar je što sam odrastao sto metara od Željinog stadiona. Svo to okruženje oko mene, i porodica i prijatelji, blizina stadiona, uticalo je da mogu početi samo u Želji. Ali stvarno ne znam kad sam se i zbog čega sam se odlučio da budem fudbaler. Kažu da su svi veliki fudbaleri bili slabi učenici. Ja sam bio skroz nešto drugo: odličan đak u osnovnoj školi, pa u srednjoj školi neki vazduhoplovni tehničar, imao sam neke varijante, imao sam neku perspektivu, a u fudbalu sam bio više, eto, da ne bih bio na ulici."

Sreća je bila važna Buki, kako ga od milja zovu prijatelji i navijači, nakon Starovlaha je prošao selekciju kod Radovića, Saračevića, Bojića, Kulovića, Bukala i onda ga je 1991, u juniorima, preuzeo Mišo Smajlović. Dolazi na vrata prvog tima u momentu kada u Sarajevu počinje rat. Dolaze mjeseci tokom kojih će, u zarobljeništvu, zamrziti i Grbavicu zbog svih preživljenih ružnih stvari koje će potisnuti i najljepše uspomene iz djetinjstva. O ta četiri mjeseca ne voli pričati, jer "ono što je preživio ne može se riječima opisati". Jedina sreća je, kako kaže, što mu niko nije stradao i zato misli da je dobro prošao. "U tim trenucima samo je sreća bila važna da te ne pogube, da te negdje ne odvedu, da nema traga o tebi…"

Razmijenjen je 22. augusta 1992. kod Bristola i nakon mjesec dana ranjen u koljeno. "U tom periodu nisam ni čuo da Željo trenira, jer su neki, kao, trenirali kod Fiće Bahtića, a neki išli u Sarajevo, na šta ja nisam ni pomišljao. Nakon pola godine rehabilitacije prijavio sam se u policiju, tu sam počeo igrati mali fudbal, koji je u to vrijeme bio vezan za Bracu Hadžiosmanovića, legendu, 'kinga' što se tiče malog fudbala… To mi je bila jedina relaksacija u svom crnilu rata." Krajem 1993. i početkom 1994. Željo se ponovo organizuje kao klub i Biščević dobija poziv trenera Smajlovića i Bore Bračulja. Ponovo je okupljena predratna Željina raja ili ono što je od nje ostalo: Faćo, Đelo, Adžem, Pehli, Dodik, Riža… i Buki kao najmlađi među njima. Tek okupljene željovce čekale su kvalifikacije za prvo prvenstvo BiH u Zenici. Iako poražen od Zmaja od Bosne, Željo se kvalifikovao, a ekipa je na put u Zenicu krenula u novim trenerkama. "Dobro se sjećam tih trenerki: kad bismo ih obukli, one šljašte, ali to je tad bilo veliko. Imali smo plave i bijele garniture sa kožnim brojevima. Ma, pravi šminkeri. Prije prvenstva bili smo dvadesetak dana u Zenici, kao na pripremama. Tada nam je to bilo isto kao da smo otišli u Evropu. Čak smo dobili i neki džeparac i prvi put sam osjećao da se ljudi brinu o nama. Dolazi utakmica protiv Zmaja od Bosne, sa istim momcima koji su nas 'poderali'. Mislim da se igrala u pola jedanaest ujutro, i, negdje u 25-30. minuti, kod rezultata 0:0, proletio je avion i probio zvučni zid. Svirana je zračna opasnost, utakmica prekinuta, svi su polijegali, jedino smo mi, igrači Želje, ostali. Znaš, ono, mi se navikli… Sutradan smo ih pobijedili 4:2, bili četvrti na kraju, ali to nije bitno. Bitna je bila naša prva pobjeda jer smo stvarno izgledali kao tim i bili i kolektiv i raja."

Nakon te 1994. godine Željin tim se ponovo rasuo, veliki broj starijih igrača otišao u inozemstvo, a Biščević, opet zbog rata i obaveza u policiji, nije mogao igrati van Sarajeva. "Sjećam se derbija sa Sarajevom kad sam došao u uniformi i sa onim kanisterima vode. Tad sam prvi put drhtao, joj, igram derbi, Sarajevo došlo sa turneje na kojoj su, ono, širili istinu o BiH, izgubili smo 5:0, ali šta je - tu je. Sad je sve došlo na svoje. Drugačije su to bile okolnosti, mi smo igrali za Želju iz ljubavi. Ja ne treniram sedam dana, ali dođem na utakmicu, poginem na terenu, jer uvijek je čast bilo taj dres nositi… Kad čovjek to sve preživi i dođe sad u ovo vrijeme, bude ti drago. Vjeruj mi, nikad nisam požalio što sam ostao ovdje. Bio sam tu, u svom gradu, sa svojim narodom, preživio isto što i svi, čista obraza, ostao sam normalan i sve to me ništa nije promijenilo…"

Sve se vrati Kraj rata i pripreme u Makarskoj i Rovinju Biščevića definitivno ostavljaju u fudbalskim vodama, u timu koji čini nanovo okupljena "ratna generacija". Prva pobjeda protiv Travnika i visoki porazi od nekad nižerazrednih ekipa. "To je sve iživljavanje. Sve te ekipe koje su se iživljavale na Želji su ispale iz lige upravo od Želje: i Zmaj, i Gradina, i Lukavac, i Turbina, i Travnik… Sve se vrati. Ima Boga, kako god ga zvali." Kao nagradu za osvojeno sedmo mjesto igrači su dobili po 400 maraka. Sljedeće, 1997. godine, u Želju se kao igrač vraća sadašnji vođa tima i čovjek koji će promijeniti sudbinu tima, ali i samog Bulenda Biščevića: Amar Osim.

Do dolaska čovjeka koga od milja zovu Firer, Biščević je od 1994. igrao u odbrani, na mjestu beka. Taman kada postaje stalni član mlade reprezentacije kod selektora Nermina Hadžiahmetovića, 1997. godine doživljava težu povredu, pauzira čitavu jednu polusezonu do priprema 1998. godine, kada za trenera dolazi Enver Hadžiabdić, a na mjesto predsjednika kluba Kemal Kozarić. "Upravo ta generacija i ta postavka ljudi udaraju temelje ovog sada stvarno velikog Želje."

Temelji su udareni prvom poslijeratnom titulom šampiona BiH, nakon play-offa i pobjeda nad Zrinskim i Bosnom. "U finalu, zna se, 89. minut, 56. sekunda, Pehlivanović - Šopović - Zubanović, sve je ostalo istorija. To, brate, boli… Eh, onda dolazi prva utakmica Kupa UEFA, Kilmarnock, prvi izlazak u Evropu, odigrali smo fantastično, primili taj gol bezveze, ostalo 1:1 u Sarajevu, otišli smo gore u Škotsku, izgubili na neiskustvo… Ali, eto, osim tog Levskog, niko nas i nije nadigrao u Evropi."

Nakon mirisa Evrope uslijedio je povratak u surovu bosansku realnost i poraz protiv Rudara iz Kaknja koji je najavio "kiks sezonu", u kojoj je jedan od svijetlih momenata bila pobjeda protiv vječitog rivala u Super kupu. "Tad je Sarajevo bilo superiorno, izraziti favoriti, kod njih frcaju imena, od Dedića na golu do Ihtijarevića, Smječanina, 'drhte nam noge', a kod nas Vazda i Gredić bili povrijeđeni, Obuća igrao, ušao Ćenan u drugom poluvremenu i na kraju - 4:0 za nas. A i to boli."

Potom Biščevićev trener postaje rahmetli Smajo Verlašević, koji uvodi paklenu disciplinu, ali prvenstvo ponovo kreće loše. "Sarajevo nas je pobijedilo 2:1 i to mi je užasno teško palo. Opet dolaze smjene, vraća se Hadžija, osvježi nas, dođemo malo sebi, ali desi se polufinale Kupa opet sa Sarajevom, izgubimo 1:0 na Koševu, na Grbavici ih pobijedimo sa 1:0, ali izgubimo na penale." Sljedeće sezone Željo sa Biščevićem osvaja Kup BiH i igra u Kupu UEFA protiv poljske Visle.

Prelomni trenutak "Dolaze nam Joldić, Muratović, Bešlija, i mislim da je to najjača generacija. Bili smo superiorni u prvenstvu, davali smo po pet i sedam golova, pa je bila fora kolika je cijena karte, toliko će Željo dati golova. Polusezonu završimo sa tri-četiri boda razlike ispred Brotnja i dođu pripreme u Italiji, koje su bile loše organizovane. I mi počinjemo gubiti utakmice, slabo igrati, a počinju i ona previranja u klubu i desi se taj… ne znam ni kako bih nazvao taj događaj, nakon izgubljene utakmice u Mostaru i sva ona dešavanja na putu M-17…" Nakon, najblaže rečeno, protesta navijača, smijenjen je trener Dino Đurbuzović.

"Dolazi Partizan, koji nas ubije sa šest golova, i mislim da je to bio glavni, prelomni trenutak Željinog razvoja i vraćanja tamo gdje mu je mjesto. Sa Amarom Osimom i Kemom Alispahićem uigrali smo se u pet utakmica, približili se Sarajevu i pred sami derbi otišli u Vitkoviće. U tih pet dana smo se smrzli, ali pripremili su nas, i, možda, da se Šabić nije povrijedio na tim pripremama, ja nikad ne bih igrao na tom mjestu u sredini. Ali Amar me je poslije jednog treninga pitao: 'Znaš li ti šta ćeš igrati?' Kažem, znam. 'Možeš li?' Mogu. Čitavu noć nisam mogao zaspati: derbi, sve se trese, oni su superiorni, trica nam je garantovana. I desi se što se desi: 3:0. Sve k'o u snovima." Biščević je tada bio igrač utakmice, igrači su od sreće pravili "avione" iza gola, a Osim prvi put izletio na teren nakon što je Željo postigao gol. Bio je to preokret nakon kojeg dolazi uspjeh za uspjehom tima čiji je mozak iz druge generacije porodice Osim. Prvo dvije titule šampiona BiH, a onda i pretkola Lige šampiona.

"Mislim da ja tom čovjeku neizmjerno dugujem, iako ima trenutaka kad sam užasno ljut na njega, ali isto tako nekad bih, ako treba, krvi dao za njega. On stvarno zna motivisati čovjeka, zna kome šta treba, zna te 'izujedati' da se crveniš deset dana, ali sve to ima svoje. To je čovjek koji je u mom životu sve preokrenuo, otvorio mi neki drugi pravac, proširio neke vidike i natjerao me da drugačije razmišljam. Ljutio sam se i bilo mi je krivo kad me je kritikovao, ali da nije takav, možda ni Željo ne bi bio ovakav."

Da Osim i njegovi suradnici nisu takvi, Željo definitivno ne bi preskočio islandskog Akranesa i norveškog Lillestroma. "Sve što je Amar rekao, to smo i ostvarili. Znači, ono što smo se dogovorili, kako nam je ukazano, tako je i bilo… Napravili smo rezultat boli glava, ali protiv Lillestroma ovdje na Koševu se pokazalo da smo fizički jako dobro pripremljeni. Svi su govorili: ništa bez planine. Ne, ovo je jedan skroz drugi način rada i neki drugačiji prilaz poslu. Pokazalo se da smo sa takvim pripremama mi čitavo prvenstvo dominirali snagom. I ja im skidam kapu, jer su upravo znali šta treba." A i on je znao postići gol u 90. minuti i režirati eksploziju oduševljenja na Koševu.

Čitava nacija uz Želju "Nisam bio ni svjestan šta je taj gol značio i šta je Željo napravio. Pogotovo me pogodio jedan članak u Oslobođenju, kad je gospodin Tunjo Filipović pisao kako ga je obradovala pobjeda Želje protiv Lillestroma i kako će mu biti jako teško što ja neću igrati protiv jednog Newcastlea, jer sam ga obradovao, i ne samo njega nego cijelu naciju, jer je upravo čitava nacija tu noć bila uz Želju. Te riječi i taj članak su me užasno pogodili…"

Kruna Željinog i Biščevićevog evropskog sna je Newcastle. Utakmica na Koševu koju je Buki pauzirao zbog žutih kartona. "Da me je neko vidio kad sam krenuo na utakmicu, rekao bi: ovo je fanatik. Sve je bilo pod punom ratnom spremom, od majica do šalova. Došao sam gore sat i po pred utakmicu, s prijateljima, i prvo što me oduševilo bio je ambijent, 40 hiljada ljudi, ne sjećam se da je Koševo ikad punije bilo, taj dekor, organizacija, navijanje… I sve su to detalji koji mene bole, jer ja nisam tu, na terenu."

Ali je bio na travi St. James' Parka u srijedu uvečer… Željo se borio, a Newcastle postizao golove, dva sa igračem više. Kapiten je odigrao hrabro, pa čak i dobio pohvale od najobjektivnijeg aktera utakmice - trenera Newcastlea Sir Bobbyja Robsona. Istina, od pohvala se ne živi, ali se živi od činjenice da je Željo ispao u Kup UEFA! Specijalno za Dane, neposredno poslije borbe pred 40.000 fanova Newcastlea i dvjestotinjak bučnih Manijaka, Buki je rekao: "Veličanstveno je bilo igrati. Mislim da smo primili dva gola bezveze, ali, što je najbitnije, nismo se prepali. Oni su ipak preiskusna ekipa. S druge strane, pogodilo nas je i to isključenje Jahića. Nismo podbacili, odnosno vidjeli smo koje su naše mogućnosti. Ovo je naša realnost."

O ŽELJI NAKON SVEGA: Mi smo takav mentalitet, strah me je da nas ne ponese, da se ne uljuljamo u nekim stvarima. O STATUSU "ZVIJEZDE": Kažu mi: "joj, odlično te krenulo, zvijezda si". Ma, nisam ja zvijezda. Dok god sam u Želji, ja sam u centru pažnje. Ma, Željo je, bolan, najveći i čast mi je igrati, čast je biti na Željinoj klupi, a ne još kapiten biti… O FENOMENU MANIJAKA: To su ljudi koje ne možeš folirati niti šupljirati. Mi smo ih naučili da moramo biti superiorniji, oni nas drže, tjeraju nas, kad nam je najteže oni počnu navijati, vraćaju nas u život. Čovjek bi mogao pričati danima o tim ljudima. O ANTAGONIZMU PREMA ŽELJI I GRADU SARAJEVU: Ne znam otkud tolika mržnja prema jednom Želji, recimo, u Visokom. Ne vidim razloga zbog čega takvo ponašanje i mržnja jer sam opet dobio kamen u leđa… Manje smo ružnih stvari doživjeli u Trebinju nego u Visokom… O NOVCU: Ljudi za dinar odlaze u mjesta koja se ne mogu na karti naći. Ne znam, ja nisam takav čovjek. Postoji sudbina, ono što mi je zapisano. Ako ću se negdje prodati, prodat ću se… Trebaš biti realan u tome kolike su tvoje mogućnosti, a to je najteže. Niko nije uzeo milione preko noći. Sve ide postepeno. O ŽIVOTU POSLIJE FUDBALA: Sigurno ću raditi nešto što nema veze sa fudbalom. Želja mi je da završim fakultet - nešto malo ispita mi je ostalo na kriminalistici, i da se posvetim tom poslu.

Arhiva Dani
272