riča kaže da je po primitku jedne ministarske plaće ušao na sjednicu Federalne vlade i rekao: "Dobro, ovo je dosta od prvog do drugog, a šta od drugog do prvog? Ja znam odakle ću, a kako to vi rješavate?" Mladen Ivanković će reći da se on tako šali sa svojim kolegama, jer nije ni malo ono što dobije: plaću od 1.200 maraka plus naknadu za odvojeni život 300 maraka, nešto za benzin, jer vozi svoj mercedes pošto ni službeni auto ni vozača nije htio, a kabinet, sekretaricu i ostalo što duže ministri ionako nema. Ministar je bez lisnice i bez članstva u bilo kojem upravnom odboru, no sa posve sigurno najizdašnijom predizbornom kampanjom i najjačim imovinskim kartonom. Vlasnik je četvrtine ukupnog imetka Ivankovića Lijanovića procijenjenog na 48 miliona maraka, što sem mesne industrije obuhvata još Auto -kuću "Lijanović", četiri benzinske postaje, naftni terminal i robnu kuću.

Sve optužbe za ratno profiterstvo Ivanković pobija tvrdnjama o dugogodišnjem uspješnom porodičnom biznisu i kompleksu mesne industrije koji je početkom rata već uveliko bio u izgradnji, a sva oprema za njega uredno naručena i avansirana. Nema političke prošlosti, niti dana bilo kakvog partijskog staža, mada se, "kao dobar đak u četvrtom razredu srednje škole, trebao upisati u Savez komunista, ali je shvatio da nema političkih afiniteta". Stranku Radom za boljitak je osnovao "kada je obrtnicima postalo jasno da bez ulaska u politiku ne mogu utjecati na gospodarstvo". Onda su se Lijanovići podijelili: dvojica braće su ostala u porodičnom poslu, dvojica preselila u politiku. Za njegovu kandidaturu u Predsjedništvo presudio je tretman koji je imao u Federalnoj vladi: nakon što su odbijena dva njegova prijedloga koja su se ticala privatnog poduzetništva, odnosno stvaranja ambijenta za unapređenje proizvodnje u BiH, odlučio se za predsjedničku utrku.

I tako postao vjerovatno jedini političar koji ovim prostorima hoda raspitujući se kod potencijalnih birača o ishrani junadi i dijeleći savjete o nabavci hrane za svinje. Sam će priznati da mu je fakultet mašinstva pomogao da prvi konstruira motornu dizalicu za junad u klaonicama: prije su to, ne bez velikog ponosa objasnit će, radili na čekrk.

Mladen Ivanković zapravo na sve gleda kroz prizmu porodičnog preduzeća: možda je najslikovitija ilustracija za to njegov ratni angažman. Od 11. aprila 1992. nosio je uniformu HVO-a, na poziv brata Joze, koji se prijavio prije njega, dva je mjeseca proveo u rovu, da bi potom predložio svojim suborcima: "Dečki, ja ću donijeti hrane, a vi mene ne zovite", i vratio se na gradilište svoje firme. Visoka glavica, odnosno kompleks Lijanovića, startao je većim dijelom augusta 1994, da bi godinu kasnije bio potpuno završen. Sve je ostalo bitka za tržište, a što se tiče uniforme HVO-a, zvanično ju je skinuo 1995, a nezvanično ostao upamćen po pitanju: protiv koga sad ratujemo? Bilo je to nakon što su ga pozvali u bitke za Kupres.

Atipičan je u politici i po još jednoj činjenici: čak se ni ne druži sa političarima. Stiče se dojam da ga skoro i ne zanimaju, jedina reakcija koju pokazuje jeste - "bojim se da među njima nema gospodarskog patriote". I odmah se vraća Lijanovićima, koji su mu primjer, nauk, iskustvo i ideja vodilja: "Evo, nas su četiri brata i sve naše je u BiH; svi smo mogli uzeti kuću u Zagrebu, stan, ionako svako ima neku rezervnu poziciju; međutim, nama to ne treba - mi imamo ugovor sa Sheratonom i ja tamo spavam. Ako ću ulagati, ulagat ću ovdje, jer jedini prostor koji mi možemo urediti i na koji možemo gospodarski utjecati jeste BiH." Vjerovatno je i ovakvo stajalište bilo razlogom što je Ivanković imao problema sa HDZ-om, govorilo se da su upravo reketari ove stranke realizatori akcije dizanja u zrak mercedesa pred samom tvrtkom Lijanovića, no šikaniranja nisu utjecala na promjenu kursa. A ni na firmu, dodao bi Ivanković, koja broji gotovo 1.000 zaposlenih, od toga 83 sa visokom stručnom spremom, te prosječnom plaćom od 680 maraka u 2001. godini.

Mladen Ivanković je svojom inžinjerskom logikom izračunao da ove izbore ne može izgubiti: "Ja krećem od nule, a HDZ sa 70-80 posto; sve računice pokazuju da oni padaju, a ja nemam kud već rasti: u svakom slučaju, ne sumnjam da ću ući u zakonodavnu vlast." Da nije tako, ne bi već dokazani obrtnici iz Širokog Brijega sufinansirali njegovu izbornu kampanju, objašnjava Ivanković: "Tisuću firmi po tisuću maraka i to je već milion, a ova politika stvarno košta - ne bi to ni Lijanovići mogli sami podnijeti." No, ostatak njegove računice opet se vraća Lijanovićima: prije dvije godine stali su u razvoju, a da bi opstali, moraju napredovati. Već je urađen projekat koji zahtijeva 100 miliona investicije, a za taj zalogaj nedostaje nešto od onog ambijenta za koji se zalaže u svojim političkim nastupima. Jedno bez drugog očito ne ide, i to su, sudeći po Mladenu Ivankoviću, shvatili i oni koji posljednjih godina jedu hljeb privatnog poduzetništva u ovoj zemlji.

On im je zapravo prethodnica, ali i tipičan predstavnik: nedovoljno elokventan, potpuno indiferentan na sve što nije njegovo usko polje djelovanja, gotovo nespreman i da se zainteresira za ostatak svijeta koji ne podrazumijeva proizvodnju novca, no sa savršeno jasnom logikom u poimaju problema, uz obavezan finansijski proračun strategijske dobiti i sa spremnošću da prihvati vlastito neznanje plaćanjem i angažiranjem onih koji znaju što on hoće. Ne libi se priznati kako, nažalost, nikad nije puno čitao knjige, književnost i filozofija nisu za njega, ali jesu enciklopedije; istraživanje mu je, reći će, u krvi - zato je proučavao i proučavao strategiju McDonaldsa. Danas je siguran da će njegov uzor, ako zatreba, i jestive salvete napraviti, a sve na dobroj procjeni funkcioniranja ljudi: "Da imaš vremena i pršut, ne bi se ni okrenuo za hamburgerom, ali kad si gladan i u autu, a onaj ti doda kroz prozor - pojedeš sve." Zapadu Ivanković odaje još jedno priznanje: "Mislim da je ispravno što u demokratskom svijetu prvo moraš biti situiran pa tek onda možeš u politiku", ali svoju Hercegovinu i stečene navike preferira u odnosu na sve ostalo: "Čovjek kad bi došao kod mene u kuću i rekao 'daj piće', ja ne znam ni di je to. Žena je u kući sve. Moja Anita vodi računa o mom imidžu, sve ona to složi i ispegla; ona zna šta ja volim jesti, šta volim piti, ja jedino društvu mogu malo pršute narezati."

Luksuz za svaki vakat

Mladen i njegova žena Anita u posjeti Domu za nezbrinutu djecu "Rođen sam 22. 8. 1960. u Selištu, to je općina Tomislavgrad, na Čvrsnici planini: otac je bio nomad, majka je bila sama u planini kad sam se rodio i rodila me vani, pred štalom. Kamenom je pupak pretukla i unijela me unutra." To je specifičan momenat koji o svom rođenju ističe Mladen Ivanković. Osnovnu školu završio je u Širokom Brijegu, a srednju i Mašinski fakultet u Mostaru. Obiteljski biznis datira od pradjeda, koji je imao konja i sedlo, kaže Mladen, djed je imanje uvećao, a otac Lijan i braća mu podijelili se 1958: ostali su u luksuzu za taj vakat - sa konjima i kolima za prijevoz, kućom, okućnicom, njivom i 365 ovaca. Mladen ima trojicu braće, Slavu, Jozu i Jerku, i sestru Vinku - zbog njih je otac i odlučio da se dosele bliže školi. Još 1973. sagradili su veliku kuću, a privatnu klaonicu registrirali su 1981. I već tada imali planove za proširenje. Niz zakonskih zavrzlama kočio je razvoj, no 1985. već su imali preduzeće sa malom preradom, mašinom za sječenje mesa, punilicom za kobasice, termičkom obradom… Visoka glavica, lokacija na ulazu u Široki Brijeg, na kojoj su i sada, ima 35.000 kvadrata zemljišta: arhitekti Dragan Bijedić i Mladen Gvozden iz Sarajeva su nadgledali radove dok nije počeo rat. Tako se Ivanković morao pozabaviti i njihovim projektima. Odgojen u katoličkoj obitelji, ipak najviše vjeruje u ljude; u sretnom je braku sa Anitom već 17 godina, no djece nemaju. I Anita radi u obiteljskom preduzeću - "šef je društvenog standarda", kaže njen suprug objašnjavajući da brine o vešeraju, radničkom restoranu i osoblju zaduženom za čišćenje. Na njegovo bavljenje politikom, samo kaže: "Moj Mladene, što nam je sve ovo tribalo?"

Tri vruća pitanja

Slovenci znaju šta treba

O CARINSKOJ AFERI I MEGA COMMU: Jedino je točno da su Lijanovići surađivali sa firmom o kojoj se govori, sve ostalo je naklapanje. Ja ne želim niti hoću da učestvujem u raspravi je li neko ostao dužan državi ili nije, ima sud da to riješi, imaju istražni organi, a Lijanovići imaju partnerske odnose sa dvije tisuće firmi i ja naprosto ne želim da govorim niti o jednoj od njih. I moj rođak ima svoje preduzeće: može li sutra neko reći da ja trebam odgovarati za njegove poslove? Mislim da to nije u redu. Ta firma ima svoje vlasnike i svoje direktore i oni trebaju govoriti i odgovarati za nju. Važno je da smo mi sa tom firmom zakonski poslovali. O VLADI FEDERACIJE: Ja sam u Vladu Federacije ušao kao stručni suradnik i nestranačka osoba. Kada se Alijansa formirala, takva kakva jeste, rekao sam da meni takav projekat odgovara, da na sličan način vidim BiH, da se trebamo ovih gluposti okaniti, i zato sam prihvatio mjesto u Vladi, gdje sam ja bio zadužen za privatno poduzetništvo. Zadatke koje sam dobijao od Vlade nastojao sam ispuniti, ali moram priznati da neki moji ključni prijedlozi nisu bili prihvaćeni. To se prije svega odnosi na poresku i carinsku politiku i uplatu doprinosa. Što se tiče porezne politike, specifičnost države BiH je u tome što nema više ovakve pa da se model može prepisati, to je ručna izvedba. Ja sam predlagao da se u Federaciji gdje se tačno zna šta je kantonalni a šta federalni prihod, uvede i kantonalna porezna uprava, koja će poreze prikupljati na nivou kantona, a da je federalna uprava kontrolira. Vidite, nama se prošle godine dogodilo da imamo 17 posto povećanje prihoda Federacije, a 20 posto pada prihoda u kantonu: to je 300 miliona maraka gubitka. Pazite, jedna je roba, dio poreza se plaća Federaciji, dio kantonu - kantonu nije plaćeno, Federaciji jeste, a kantoni su sastavni dio Federacije, i ako su kantoni loše, Federacija je loše. Moj je prijedlog locirao odgovornost, a na drugoj strani - ja znam šta ljudi govore: Tuzla se buni, Bihać jednako kao i Široki Brijeg. Federalna vlada je rekla - ne možemo mi dati kantonima. Znam ja u čemu je problem: lako bi se bilo organizirati da nema RS-a, bila bi porezna uprava na nivou države, ali mi nemamo normalnu državu. Drugo: doprinosi na plaće - čim sam ušao u Vladu, imao sam rješenje. Ministarstvo financija nije htjelo ni da pravi računicu za 2001, a u 2000. statistika kaže da je prijavljena plaća u privatnom sektoru 264 marke (niko ne radi za te novce u privatnom sektoru), a 520 maraka u društvenom. Znamo da je obratno, dakle izbjegava se plaćanje poreza, i tu je vrlo teško inspekcijski djelovati. Predložio sam da doprinosi na minimalac ostanu isti, a kako se plaća povećava, pomalo da se smanjuje doprinos. Na plaću od 2000. maraka, recimo, doprinos bi bio 35 posto. Idemo, dakle, stimulirati veću plaću, a fondove nećemo ugroziti. Garantirao sam 15 posto povećanje doprinosa, ali oni kažu: ti hoćeš da se gazde obogate. U gospodarstvu sam 20 godina i točno znam kako će poslodavci i radnici reagirati. O PRESELJENJU PROIZVODNJE U HRVATSKU: Lijanovići nikad neće otići u Hrvatsku, oni su tu. Međutim, menadžment tvrtke je, zbog carinske politike kakva ovdje jest i zbog koje je isplatnije proizvoditi u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji i prodavati u BiH nego proizvoditi u BiH i prodavati u BiH, predložio nama vlasnicima da se dio proizvodnje izmjesti u Hrvatsku. Predsjednik uprave je moj brat Slavo, on ima šest direktora, za svaku oblast po jednog, i oni su to sve što su predložili potkrijepili računicom. Jednostavno: veća je carina kad se uvozi sirovina nego kad se uvozi gotov proizvod. Taj prijedlog smo brat Jerko i ja zaustavili, kazali smo: neka stane, nećemo seliti pogone, nego ćemo napraviti da je isplatnije proizvoditi nego kupovati gotovo. Zato sam ja u politici - da se može domaća proizvodnja oživjeti, da možemo zaposliti ljude, i zato u našem programu stoji da se može za četiri godine zaposliti 354.000 ljudi. A tek bismo onda bili na nivou iz 1991. Mi moramo razmišljati drugačije: mi smo država BiH, svaka čast drugim državama, mi imamo svoje tržište, koje imamo pravo urediti po našim standardima i našim mogućnostima, da zaposlimo svoje ljude. Meni se ne sviđa ni kako je Hrvatska uredila tržište, ja sam za to da se ugledamo na Slovence - oni su gospodarski patrioti, a ja mislim da i mi to moramo biti ako hoćemo da nešto napravimo.

Rekli su o njemu:

MARKO TADIĆ (univerzitetski profesor): To je osoba koja nema negativnih iskustava. On je dosta neiskusan političar, ali i mudar. Možda mu je najslabija točka to što je previše vezan za firmu. Mogao bi puno više napraviti da na izbore izađe više neovisno u odnosu na firmu. Tako bi imao više šanse u izboru za člana Predsjedništva. SEAD AVDIĆ (SDP BiH): Sa aspekta njegove kandidature i njegove političke opcije Radom za boljitak, ocjenjujem ga pozitivno. Koji će biti njegovi dometi, ostaje da se vidi. Potiče iz tvrtke koja je dokazana u biznisu i kao takva ima pravo da se bori za svoje političke ciljeve. Jedina sugestija je suviše bogata kampanja u siromašnoj državi. Prebogatu kampanju ljudi ne vole jer žive loše. Dosta će ljudi dolaziti na koncerte i roštiljijade, a za druge će glasati. DRAGOLJUB STOJANOV (univerzitetski profesor): Držim da je Mladen Ivanković najomiljeniji, zapravo moj jedini omiljeni političar. Zašto? Ja se u cijelosti i sa zadovoljstvom slažem sa njegovim programom. Kako sa političkim, tako i sa ekonomskim dijelom programa. Pored toga, to je jedan od rijetkih koji su postigli nešto na poslovnom planu, u Federaciji možda jedini, a sada ulazi u politiku. To je važno zbog toga što on govori - ako državi i narodu bude bolje, bit će i njemu. Tu se razlikuje od velikog broja političara, koji dolaze na vlast da bi preko toga napravili sebi bolje, a narod od toga nema ništa, nego sve manje. Ti političari ne djeluju konstruktivno, ne stvara se nova vrijednost, znači ne dolazi do kreativne aktivnosti, ne raste društveni proizvod, evo, ne raste proizvodnja, ne raste ništa. To je strašno velika razlika, historijska za naše uslove. Čovjek je napravio nešto. Želi da politikom napravi da i njemu bude bolje, ali njemu ne može biti bolje ako društvu nije bolje. Kome će on prodati svoje proizvode? Sa njim ljudi moraju bolje živjeti. To je strašno velika stvar. On je u preambuli svoje političke platforme rekao da je političar koji se druži sa znanstvenicima pametan. Poslije je izbrisao drugi dio koji kaže da je znanstvenik koji se bavi politikom glup. To mi se strašno sviđa. Demilitarizacija BiH je također dobra stvar. Ja sam to još 1995. godine rekao u nekim međunarodnim krugovima. Jer, ako ulazimo u NATO, nama vojska ne treba. Ključna stvar je oslanjanje na vlastite snage. Po njihovoj koncepciji, postoji mogućnost da se razvijamo oslanjajući se na vlastite snage, ne računajući strani kapital. To je potpuno nov i jedinstven pristup. Čovjek je pametan, Hercegovac. To su ljudi sa posebnim duhom. Imaju iskusnog lidera, oca. Imaju uigranu koncepciju sa stvorenim kapitalom. Interes im je država BiH i saradnja sa drugim državama. Ja bih sutra bio najzadovoljniji kada bi on bio izabran za člana Predsjedništva. Ivanković zagovara proizvodnju i proizvodni lobi, dok većina postojećih političara na vlasti zagovara uvoz i uvoznički lobi, što svakako ne može biti konstruktivno za Bosnu i Hercegovinu. JADRANKO PRLIĆ (predsjednik ProENS-a): Čestit je čovjek. ZDENKO GRBAVAC (predsjednik Gospodarske komore ZHŽ): Govorim o njemu samo kao o gospodarstveniku, jer sam predsjednik komore i, po statutu, ne smijem podržavati neku političku opciju. Radi se o osobi sa potvrđenim kvalitetama u biznisu. Ono što je njegova tvrtka napravila, sigurno ne bi mogla bez njega. Sa njim je došla do potpunog izražaja. SAFET HALILOVIĆ (Stranka za BiH): On predstavlja svojevrsno osvježenje na političkoj sceni Bosne i Hercegovine. Sam naziv Radom za boljitak podrazumijeva novi pristup. Nije ideološki i čini otklon od tzv. naciokratskog načina, koji je tako omiljen u njegovom zavičaju. Krasi ga pragmatička metoda u javnom djelovanju, što je ogromni plus. On, ustvari, uvažavajući narodne vrijednosti kao što su kolektivna prava: nacija, religija, kultura, ide preko toga ka konkretnim potrebama građana. Ono od čega ljudi žive. Njegova kampanja je veoma dobro osmišljena i vođena, ali i veoma skupa, što je moderni pristup. Politika nije stvar brojeva, nego kulturnih, ekonomskih i drugih elita. Moje simpatije su na njegovoj strani. Njegovim izborom za člana Predsjedništva Bosna i Hercegovina bi sigurno dobila na progresu. STIEPO ANDRIJIĆ (univerzitetski profesor): Ivanković je izrastao u najprihvatljivijeg člana Predsjedništva BiH. Zaključak temeljim na dva bitna elementa. Prvo: pročitao sam program svih stranaka i kandidata i smatram da je njegov dobar, i, kako nema najboljeg, može se reći da je najmanje loš. Konzistentan je i bavi se unutarnjim problemima države vjerojatno sa idejom da treba prvo srediti svoju kuću pa onda razmišljati o integracijama i globalizaciji, jer kada se to uradi, neće EU morati nuditi, nego će sama doći. Također je program ambiciozan, ali ostvariv. Drugo: vezano je za osobitost Mladena Ivankovića. Mnogo ga ne poznajem izravno, a moja prosudba je: on je umjereno skroman, a to znači da vjeruje stručnjacima, znanstvenicima i suradnicima. To je vrlo bitna osobina za čelnika države. Jer ko oko sebe okuplja ljude, može nešto i učiniti. BOŽO MATIĆ (predsjednik ANUBiH): Ne poznajem ga dovoljno dobro; djeluje mi prijatno. Bolje poznajem njegovog brata Jerka. Imponuje mu što je iz uspješne obitelji. Pročitao sam knjigu Lijanov san, koju je njegov otac ispričao jednom novinaru. Kroz tu knjigu sam postao bliži pogledu na svijet kojeg oni kao obitelj imaju. Impresioniran sam onim što su postigli i onim što namjeravaju učiniti. Posebno mi se sviđa što su usmjereni prema proizvodnji, a ne samo ka trgovini. (A.O.)

Arhiva Dani
272