rajem maja 1999, kada je zračni rat koji je NATO vodio protiv Jugoslavije bio u punom zamahu, beogradska dopisnica BBC-a Jacklyn Rowland stigla je u Istok na Kosovu. Bilo je to tek nekoliko dana nakon što su saveznički avioni bombardirali tamošnji zatvor Dubrava, ubijajući pritom nešto više od 20 zatvorenika; prema svjedočenjima preživjelih, srpske vlasti su dan kasnije u dvorištu zatvora strijeljali još oko sto njih, Albanaca dakako, da bi sve žrtve pripisali alijansi. U toku posjete, ona je vidjela, i izvijestila o tome, leševe uredno poslagane, sa hlačama svučenima do ispod koljena, u jednoj od neoštećenih prostorija zatvora; osim stražara, zatvor je vrvio i pripadnicima paravojnih formacija.

Tri godine kasnije, na poziv tužiteljstva Tribunala u Haagu, ušetala je u sudnicu da svjedoči o onome što je vidjela, u pretposljednjoj sedmici kosovskog suđenja Slobodanu Miloševiću. Nakon što je proslavio 61. rođendan u pritvoru u Scheveningenu, bivši jugoslavenski predsjednik izgleda mnogo odmorniji nego što je bio prije jednomjesečne ljetne pauze; i istoj toj mjeri je porastao i njegov prezir spram suda, kao da vrijeme provedeno iza rešetaka učvršćuje uvjerenje u sopstvenu nevinost. I sve više ga udaljava od stvarnosti.

Sjećaš li se Banje Luke "Zašto ste to izmislili?", upitao je jednog od preživjelih iz Dubrave. Jusuf Krasniqi je prethodnih sat i po pripovijedao o tome kako su ih stražari prozvali vani i naredili im da se postroje; dok su se još postrojavali, jedan od njih je sa stražarske kule počeo bacati ručne bombe, da bi nekoliko sekundi kasnije ostali stražari, njih dvadesetak, otvorili vatru. Milošević danas, izgleda, ne može povjerovati da neko može "iz čista mira" pobiti oko sto ljudi.

Nažalost, u ovom trenutku je, kako za suđenje Miloševiću, tako i za budućnost ovog suda, od svjedočenja albanskih žrtava važnije to što se Rowlandova pojavila kao svjedok. Njeno svjedočenje dolazi, naime, u jeku rasprave o tome da li novinari trebaju svjedočiti pred sudo(ovi)m(a) za ratne zločine. Podsjetimo, cijelu je stvar "zakuhao" Jonathan Randall, novinar Washington Posta, još u maju ove godine. Odbijajući da svjedoči na suđenju Radoslavu Brđaninu i Momiru Taliću (optuženim za genocid), o intervjuu koji je napravio sa pređašnjim 1993, Randall se pozvao na "slobodu štampe" i "povjerljivost izvora", ali je sud njegov zahtjev odbio kao neutemeljen. Ovih dana, pak, skupina američkih advokata uputila je Žalbenom vijeću u ovom slučaju podnesak, u ime 30 novinskih i televizijskih kuća u svojstvu "prijatelja suda", tražeći da sud ipak odustane od njegovog svjedočenja, koristeći u načelu iste argumente koje je i on koristio bez uspjeha.

U prašini koja se podigla, pitanje zašto je on uopće pozvan da svjedoči je skoro potpuno zanemareno. Evo zašto: Randall se sa Brđaninom, tadašnjim Karadžićevim ministrom, sreo u Banjoj Luci početkom 1993; u intervjuu, kojem je kao prevodilac prisustvovao i izvjesni srbijanski novinar, Brđanin je izrekao stvari koje tužiteljstvo želi iskoristiti protiv njega. I Randall i njegov kolega napisali su tekst o tome; potonji je zaštićeni svjedok i pojavit će se u kasnijoj fazi suđenja, dok bi američki novinar tek trebao da svjedoči o njegovom kredibilitetu. Ali, pozivanjem na principe, posebnosti, usto nimalo uzbudljive, ovog nepotrebnog "slučaja", izgubile su se.

Šta je starije: izvor ili pravda O kojim je, pak, principima riječ? Pitanje je tim važnije jer su u njihovu odbranu ovaj put stali neki od najpoznatijih medija na svijetu, poput The New York Timesa, magazina Time, TV-mreža kao što su ABC, NBC, CBS i Fox, agencija poput Associated Pressa i brojnih udruženja novinara. "Prisiljavanje novinara da svjedoče na suđenjima za ratne zločine, bez praga koji bi ukazao da je njihovo svjedočenje suštinsko i da te informacije ne mogu biti dobivene na drugi način, ugrozit će slobodan protok informacija i kompromitirati sposobnost novinara da izvještavaju", navodi se između ostalog u podnesku. U nastavku se autori teksta još jednom pozivaju na "otkrivanje povjerljivih izvora" i traže da se, umjesto sadašnje "ravnoteže koristi" između tužiteljstva i optuženog, uspostave jasna pravila o uvjetima pod kojim novinari moraju svjedočiti.

Najvažnije, međutim, tek slijedi: "Rezultat će bez sumnje biti zajednički osjećaj da novinari mogu, u bilo kojem času, biti prinuđeni da svjedoče kao svjedoci protiv onih koje intervjuiraju… rezultat zbog kojeg će izvori biti rezervirani, neće htjeti govoriti i novinare smatrati oruđem svojih budućih tužitelja." Osim što je riječ o pristanku na ucjenu, ovim se upravo narušava ravnoteža, ali u korist - zlikovaca, jer žrtve nemaju razloga da se plaše sudskog gonjenja. Naravno, dio novinarskog posla jesu i razgovori sa takvima; ali, onoliko koliko se novinari protive tome da sud remeti tu ravnotežu, ni oni je nemaju pravo remetiti.

S druge strane, pak, mogućnost da u nekom budućem ratu neki novinar izgubi život samo zato što bi mogao svjedočiti o nečemu, sasvim je stvarna: u eri sudova za ratne zločine, i zločinci će toga postati svjesni. Novinari su, barem kada je riječ o Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju, odigrali veliku ulogu, može se čak kazati da su izvještaji iz Omarske i Keraterma u velikoj mjeri doprinijeli njegovom osnivanju. Ta, "neslužbena" suradnja između novinara i istražitelja nastavljena je i tokom i poslije bosanskog rata. Upravo to je iskorišteno kao jedan od argumenta protiv prisiljavanja novinara, koji već pružaju svoj doprinos, da svjedoče na sudovima: "Da citiramo samo nekoliko od bezbroj primjera, ratna dopisnica Boston Globea Elisabeth Neuffer odvela je istražitelje u Bosni na put na kojem su otkriveni skeleti ljudi ubijeni prilikom marša iz Srebrenice. Isto tako, novinari koji su izvještavali iz Ruande i Zaira 1997. došli su u posjed vitalnih informacija (uključujući planove za napad) do kojih istražitelji tribunala nisu mogli doći, jer nisu imali dozvolu da uđu u Zair."

Elisabeth Neuffer, inače autorica knjige Key To My Neighbour's House: Seeking Justice in Bosnia and Rwanda, u potpisanoj izjavi, jednoj od tri koje su pridodate podnesku (autori druge dvije su irski novinar Tony Geraghty i srbijanski Veran Matić), kaže: "Izvještavanje bi bilo nemoguće da sam znala da ću jednog dana biti prisiljena da svjedočim o tome." Ali, ipak, dilema da li će u budućnosti zlikovci biti manje spremni da razgovaraju sa novinarima zato što bi ovi mogli svjedočiti protiv njih na sudu je potpuno lažna. Počinitelji zločina to obično čine zato što tako žele, dok je osjećaj da su nekažnjivi ono što ih navodi da razgovaraju sa novinarima. Na koncu, tribunal u Haagu je postojao u vrijeme kada je počinjen zločin u Srebrenici, kada je Mladić pred televizijskim kamerama nagovijestio "osvetu Turcima".

Pravo pitanje ovdje je: šta je važnije - pravo javnosti da zna za zločine ili pravo žrtava da njihovi počinitelji budu kažnjeni? Najbolji primjer za to pruža opet Elisabeth Neuffer, koja je 1996. objavila niz članaka o uklanjanju tragova masakra u Srebrenici; najveći dio informacija dobila je od Srba, mještana Srebrenice i Bratunca. Dakle, šta je bitnije: pravo čitatelja Boston Globea da znaju kako Srbi u okolici Srebrenice uklanjaju tragove masakra ili pravo supruga preživjelih da ubice njihovih muževa budu kažnjene? Sugovornici Elisabeth Neuffer su naravno insistirali na tome da ne otkriva njihov identitet, a s njom su vjerovatno razgovarali jer ih je pekla savjest. Ipak, niti ona niti Randall, naročito, nikada nisu bili primorani da otkriju svoje izvore.

Otkrivanje povjerljivih izvora je sasvim druga priča: britanska novinarka Marry Corwin je u sporu sa Ujedinjenim Kraljevstvom pred Evropskim sudom za ljudska prava dobila parnicu, odbijajući da imenuje svoje sugovornike. Randallov slučaj je ipak slučaj prizivanja principa tamo gdje za to uopće nema potrebe.

Čiji je posao istina Ovdje nije riječ o zaštiti slobode izražavanja, nego o privilegiji, izuzimanju novinara od zakona koji se odnosi na sve ostale. I to je ono što se otvoreno traži u ovom podnesku. "Nijedan novinar ne bi smio biti pozvan da svjedoči pred sudom za ratne zločine osim ako njegovo/njeno svjedočenje nije: 1) Apsolutno suštinsko za predmet; i 2) Ako informacija ne može biti dobivena na drugi način."

Ko odlučuje o tome šta je "apsolutno suštinsko" za neki predmet? I kako novinar može znati da li će neka izjava, pet ili deset godina kasnije, biti od suštinskog značaja za neki sudski postupak? Kakvu god odluku da donese Žalbeno vijeće Haškog tribunala, ona će svakako, ako bude u Randallovu korist, morati odgovoriti na ova pitanja. Ova je odluka tim važnija što se njom uspostavlja presedan za Međunarodni krivični sud.

U tekstu "Nije moj posao da svjedočim", ugledni komentator britanskog Independenta Robert Fisk piše: "Rowlandova ne planira ići u Haag zato što je izabrala da svjedoči protiv bivšeg srpskog vođe. Ona u Haag ide zato što su zapadne sile odlučile da bi joj trebalo dopustiti da svjedoči protiv Miloševića. (…) Rowlandovu neće pozvati da iza rešetaka pošalje Assada ili Sharona (…) trebali bismo se sjetiti da 1995, kada nam je Milošević trebao da potpiše Dejtonski sporazum, Haag niti bilo ko drugi nije tražio Rowlandovu." Potpuno opravdano zgađen, Fisk ipak nema pravo u ime ili zbog žrtava iz Sabre i Shatile otpisati žrtve iz Prijedora ili Sarajeva, niti je to njegov posao; činjenica da je Belgija učinila sve da spriječi Sharonove žrtve da svjedoče protiv njega, ne znači da sada u tome treba spriječiti i Miloševićeve žrtve.

Ako je tako, onda bi on ili Randall to trebali objasniti Huseinu Čajiću, preživjelom u masakru u Biljanima pored Ključa, za koji su optuženi Brđanin i Talić. Koji je, uzgred, svjedočio u ponedjeljak.

Ko se sve protivi svjedočenju

The New York Times Company, The Dow Jones Company, The Tribune Company, Belo Corp., Time Inc., The Associated Press, Cable News Network, USA Today, ABC, CBS, NBC, National Public Radio, Fox News Network, LLC, Fox Television Stations, Komitet za zaštitu novinara, Asocijacija nezavisnih elektronskih medija (Srbija), BBC, Udruženje kanadskih novinara za slobodu izražavanja, Centar za ljudska prava i demokratske studije, Hrvatsko novinsko društvo, Vijeće evropskih izdavača, Express (Velika Britanija), Fairfax (Australija), Pokret slobodnih medija (Šri Lanka), Grčki helsinški monitor, Nezavisno udruženje novinara Srbije, Medijski institut Južne Afrike, Radio B 92 (Beograd), Komitet novinara za slobodu štampe, Reporteri bez granica, Udruženje profesionalnih novinara, Medijska organizacija za jugoistočnu Evropu, Svjetsko udruženje zajednice radio emitera i Svjetski komitet za slobodu štampe. No, kada su Dani kontaktirali glasnogovornicu BBC-a Patriciju Lodge, ona je rekla da menadžment BBC-a nije zvanično ni obaviješten?!

Arhiva Dani
272