"Don't dream dreams." Malo je tako ružnih poruka ("Ne sanjajte.") upućeno građanima Bosne i Hercegovine u onim godinama kada je java bila gora od noćne more. Ovu je poslao mirovni posrednik David Owen, istina, misleći na nemogućnost vojne intervencije, jednog od onih snova koji su tako dugo izgledali ostvarivim. Bit će uskoro i deset godina otkako je bahati lord pljunuo u nadu, i, ako se u njima imalo šta veliko za naučiti, onda je to da se samo nemogući snovi ostvaruju.

Nije puno prošlo od Owenove izjave, još uvijek smo pogrešno sanjali moguće (vojnu intervenciju koja se ostvarila kroz nekoliko avionskih preleta srpskih položaja i slobodu od koje je ostao mir na baterije), kada je grupa ljudi počela pripremati Sarajevo da jednog dana uspije, jednom godišnje - nadrasti samo sebe.

Od tog oktobra 1995. i Prvog ljetnog filmskog festivala, do augusta 2002. i 8. Sarajevo Film Festivala (koji odavno nije i ljetni, mada se održava u ljeto), jedan je san postao istovremeno toliko stvaran i toliko nevjerovatan da se devet dana svakog osmog mjeseca čini kao put poznatom cestom u nemoguće. I zato, zapravo, ne volim Sarajevo Film Festival: u gradu u kojem je iza ponoći moguće sresti policajce i pijance, u kojem je u najviše tri kafane moguće biti iza jedan sat bez opasnosti od masovnog bodenja noževima i u kojem je lakše kupiti heroin od originalnog CD-a, odjednom sve bude drugačije. Dovoljno lijepo za naviknuti se.

E zato, kao planirano, svih dana SFF-a ove godine niti jedan sat nisam bio u Sarajevu. I nikada mi festival nije bio značajniji. Ta jutra, 420 kilometara južnije, nisu baš lijepo počinjala: osam je sati, mir, dvadesetak iznad nule, malo prijatnog vjetra, kafa i novine. Vijesti iz Bosne: u Sarajevu na prijateljskoj utakmici izbilo oko neprijatelju, još jedan pokušaj hapšenja Radovana Karadžića propao, uhvaćeni trgovci drogom, UN upetljan u prostituciju i trgovinu ljudima, ubistvo u Zenici i u prijestolnici, špijunski ratovi, korumpirani ministri i još gora opozicija, milijarde dugova i bijedne plate… I onda, stranice za kulturne događaje: intervjui, fotografije, prikazi, dnevni raporti specijalnih izvještača iz Sarajeva. Osmi Sarajevo Film Festival!

Nemoguće je takvo što objasniti bilo kome ko ne zna sve o Bosni: ko bi razuman, uostalom, mogao pojmiti da se u istom gradu dešava navijački rat, raspada Vlada i Mike Leigh pije kafu pod suncobranom, a ozbiljan, fini gradski svijet polemizira o upotrebnoj vrijednosti brutalnosti u francuskom filmu ili preciznom pretakanju Hornbyjeva romana u filmski scenarij; da o sudbinama desetina hiljada ljudi koji su svaku noć obilazili filmske projekcije odlučuje skupina kriminalaca različitih tek po stilovima odijevanja, da, na kraju krajeva, onima čije je Festival djelo zamjeraju na tome što nikako nisu spremni povući se i prepustiti pozicije mediokritetima uspješnim jedino u tome da budu neuspješni i zlobni…

Ako je ikada i bilo razloga za pitanje treba li Sarajevu filmski festival, sada je više nego očito da ga treba preformulirati. I pitati: kakvo će Sarajevo, i Bosna i Hercegovina uostalom, narednih godina biti prema svom festivalu? SFF, naime, već prvog septembra očekuje deložacija iz prostorija u kojima je press-ured, finansijski odjel, administracija… Istina, već je nađeno novo mjesto, sigurno od zahtjeva za povrat, ali SFF-u će trebati sve više. Prostora, novca, poštovanja, ma svega što će omogućiti da oni što na mišiće svake godine izvlače najrelevantniju filmsku smotru u ovom dijelu Evrope za neku godinu kupe kartu i mirno odu na otvaranje festivala koji je prerastao jedan san. I jedan grad. Koji nema rijeku, ali ima Obalu.

Miro

"Bilo bi čudo ne biti zadovoljan. Izgradili smo drugu vrstu festivala, što su nam potvrdili i gosti koji kažu da je ovo jedno od rijetkih mjesta na kojima se osjećaju poštovanim. SFF sa svojim programima, kontaktima ljudi, događajima, pravi veliki krug iz kojeg raste njegova reputacija", kaže Mirsad Miro Purivatra (1958), direktor Sarajevo Film Festivala, direktor agencije McCann-Erickson, nekadašnji direktor TVBiH-a, davno prije producent Otvorene scene Obala iz njenih najsjajnijih dana… I učesnik bezbroj polemika sa ministrima nesvjesnim da se Festival ne priprema od 1. jula do 15. augusta, već godinu dana, da to košta i da, ako neće platiti, zbilja ne moraju obećavati kako će pomoći. Prije manje od dva mjeseca Purivatra je bio razočaran, nervozan, umoran, pun gorčine. Sada, sa nešto većim podočnjacima, ne planira deveti, već deseti Sarajevo Film Festival, na kojem bi trebali biti gosti devet prethodnih i autori pet bosanskih scenarija, čija bi realizacija potvrdila da "SFF nije samo smotra filmova, nego i festival koji pravi filmove". I odbija polemizirati sa onima koji ga optužuju za netransparentnost. Tek kaže: "I ovaj festival je koštao oko milion maraka. Od toga nam je 300.000 dala država, od sponzora, donatora i naših prihoda imali smo 400.000 maraka, a ostatak je pokriven uslugama. Ako nešto ostane, kada svedemo sve račune, bit će uloženo u opremu."

Medžida

U proljeće prošle godine je napustila TVBiH, znajući šta neće: raditi u sputavajućem okružju. Bilo je dovoljno jedno ali intenzivno sjećanje na ratni festival i kratak razgovor sa Purivatrom i Medžida Buljubašić (1968) je preuzela odjel za odnose s javnošću, dugogodišnju najslabiju tačku SFF-a. I sama priznaje da je tada bilo kasno za mijenjanje i da se na prošlom Festivalu radilo uglavnom po postojećim pravilima. Ove godine je, međutim, već sve bilo znatno bolje. Press-ured je radio za novinare, a ne za svoju, umišljenu poziciju veličine, a njegova je šefica animirala sve značajnije medije iz regije. Recimo, prošlog augusta HTV je emitirala jedan prilog o SFF-u, a Jutarnji list objavio tek nekoliko kartica čiji je autor bio član žirija Miljenko Jergović. Osmi Sarajevo Film Festival pratilo je 13 novinara iz Hrvatske, državni mediji iz Srbije, dok je beogradski nezavisni dnevnik Danas imao specijalnog izvještača; ukupno je u Sarajevu sa Medžidom sarađivalo 198 novinara, od čega 43 iz regiona, te predstavnici sedam američkih medija, šest italijanskih, tri njemačka i četiri engleska. "Razvoj ovog ureda korespondira za razvojem Festivala", kaže Medžida, kojoj su se kolege najčešće žalile na - nedostatak kompjutera, što, opet, ponajmanje ima veze s njom. A ona je, pak, probala nove forme kontakta medija i filmskih autora, čija će prava vrijednost biti vidljiva tek iduće godine, i još više kasnije. Jer, Medžida je daleko od zadovoljstva radom ureda koji vodi.

Bećo

I nema jednostavnijeg naziva za posao (print traffic manager) koji podrazumijeva ustajanje u nenormalno doba, odlazak na posao i okretanje brojeva mobilnih telefona na Filipinima. A to i još mnogo drugih, često nevjerovatnih stvari, radi Amer Bećirbegović Bećo (1964), koordinator nabavke filmova za SFF i slanja traka dalje, na festival u, recimo, Toronto. "Teorijski je vrlo jednostavno: selektor odabere film i ostvari prvi kontakt sa onim ko ima kopiju. Nakon toga šalje adresu u Sarajevo i tada počinje rad odavde", kaže Bećo, čija su noćna mora Rusi. "Samo kažu da je film na carini, da će tamo biti mjesec dana i da oni ne mogu ništa." Države iz kojih je Amer Bećirbegović svih ovih godina nabavljao filmove ili ih tamo slao jesu najčešće one koje je moguće vidjeti da postoje samo na televiziji: Japan, Australija, Južna Afrika, Egipat, Indija, Iran, Tajland, Kuba… "Izgleda nevjerovatno, ali je sve moguće", kaže kratko, prisjećajući se vremena kada su trake dolazile do Zagreba i Splita, a onda putovale u Sarajevo na najčudnije moguće načine. "Sada je već sve puno lakše, imamo razumijevanje na carini, Festival je sve ugledniji i profesionalniji, a interesiranje za učestvovanje na njemu sve veće." A koliko je Bećo filmova do sada dopremio u Sarajevo? Pa, nekoliko tona.

Susanne

Njemačka rediteljka Susanne Prahl u Sarajevo je došla 1994, zbog ljubavi. Negdje od tada nosi još jedno prezime - Landžo, a od 1997. je direktorica Dječijeg programa SFF-a. Cilj joj je pružiti djeci u Bosni i Hercegovini priliku da vide isto što i njihovi vršnjaci u velikom svijetu. Susanne Prahl-Landžo brine oko svega što ima veze s programom koji je besplatan za gledaoce i kompliciran i skup za organizatore. Samo ove godine, u Skenderiji su svakog dana održavane po dvije projekcije, koje je ukupno vidjelo 37.000 djece iz cijele BiH. Vozilima SFOR-a stizala je najmlađa kino publika iz istočne i zapadne Hercegovine, Semberije, Podrinja, sa Pala, iz Sokoca… Njih 4.100. Nakon šest godina postojanja ovog programa, Sarajevo, zahvaljujući Susanne i ljudima s Obale, ima jednu od rijetkih prilika za pohvaliti se: u Evropi, naime, ne postoji masovniji dječiji filmski program.

Izeta

Želja kreativne direktorice SFF-a Izete Građević je nevjerovatno obična: doći s mora, kupiti komplet karata, gledati filmove i na Festivalu sretati drage ljude. I još uvijek neostvariva. Žena koja je otvorila prvi SFF već osam godina ne može ostvariti ni davnu želju: "Svaka priprema je iscrpljujuća i uzima ogromnu energiju. Nikako ne možemo doći do rutine koju želimo. Opet, u isto vrijeme mi se čini da je naš put sasvim prirodan i da idemo ka ciljevima postavljenim kada smo krenuli." Prema njenim riječima, SFF se pokazao kao dobra platforma da se u Sarajevo dovede svijet, a na toj platformi pojavile su se generacije ljudi kojima je Festival u krvi i koji će biti zamjena ženi čiji je posao, u teoriji, posmatranje SFF-a "sa distance" i brušenje postojeće forme, a u praksi sve i svašta: "od puhanja balona do razgovora s gostima". Izeta Građević je uz Obalu od 1984. i smatra da je festival samo prirodan nastavak započetog u zlatnim sarajevskim godinama. U vrijeme kada prijestolnica nije imala ono što ima sada: festival uvršten na listu 100 najzanimljivijih mjesta, ljudi i događaja na svijetu.

Prle

Sedamnaest je godina otkako je Almir Palata Prle (1965) uz Otvorenu scenu Obala, Obala Art Centar, film… Tehnički je direktor Sarajevo Film Festivala i jedan od rijetkih koji je popravljao iza Tita. Projektori u Skenderiji korišteni ove godine kupljeni su, naime, prije tridesetak godina za premijeru Bitke na Neretvi, kojoj je prisustvovao i drug Broz lično, a zadnji put su radili prije deceniju i po. I ponovo ove, 2002. godine. Nakon Prletove operacije. Njegov posao u SFF-u je, pored takvih, čudnih intervencija, izgradnja svih kina, koordinacija sa radnicima, tehničko usavršavanje Festivala… "Krenuli smo od nule, a sada smo tehnički najopremljeniji festival u bivšoj Jugoslaviji. Imamo najmodernije projektore, koji se, nažalost, koriste samo devet dana u godini. Sada planiramo nabavku novih projektora za Skenderiju i digitalne zvučne opreme, od koje nema bolje", kaže Prle ne skrivajući da je prvi put ove godine osjetio umor, od svih muka koje prate Festival, ali, dijelom i od posla. On je, naime, zajedno sa opremom SFF-a putovao i u Zagreb, gdje je tehnički osigurao premijerno prikazivanje Rata zvijezda u Dvorani "Vatroslav Lisinski".

Mujke

Prvi Sarajevo Film Festival nije realiziralo više od 15 ljudi. Ove godine svi zaposleni nisu mogli stati u salu kina Meeting Point, a bilo ih je oko 400. I tada, u jesen 1995, i danas, ljeta 2002, o svima je brinuo Dževad Mujan Mujke (1964), čija je zvanična funkcija - administrativni direktor SFF-a. "Sve smo ovo počeli raditi jer volimo filmove, a ja tri godine nisam pogledao niti jedan film", kaže čovjek koji svakog augusta izgubi sedam kilograma radeći sa nekolicinom onih s kojima provede godinu dana i stotinama ljudi koje vidi prvi put. "Mnogima je rad na SFF-u preporuka, tako da iz godine u godinu imamo sve više zainteresiranih da učestvuju. Problem je, međutim, naći ljude koji shvataju da se neće moći zabavljati, pratiti projekcije, biti spremni na izuzetne napore… Kad ih nađemo, onda valja brinuti o njima, ali i o struji, sigurnosti gostiju, novcu, svim mogućim problemima, zdravlju ljudi…", dodaje Mujke, kojeg zbog vječne spremnosti na najgore zovu i Žalosna Sova. I on je uz SFF otkako postoji, no njemu, među rijetkima, Festival traje najduže. "Sada, nakon svega, moramo poslati izvještaje donatorima, platiti račune, srediti spiskove i učesnika i gostiju i radnika, i do nove godine pripremiti dokumenta za idući SFF." A onda opet isto. Sa novim ljudima. Među kojima bi opet mogao biti jedan vozač koji jako voli filmove i ne radi dok se projekcija ne završi.

Arhiva Dani
272