Newbury, ulica u Bostonu

jećam se kao da je bilo jučer... U augustu 2000. godine, nekoliko dana prije odlaska na jednogodišnji studijski boravak u Ameriku, dobio sam na redakcijski e-mail poruku sljedeće sadržine: "Senade, pročitao sam u novinama da dolaziš na Harvard. Ja živim u Bostonu. Moje ime je Muradif, prezivam se Pajt, a ovde me svi zovu Mrak. Mogu ti srediti šta god ti treba. Moji telefoni su... Javi se kad dođeš. Mrak"

Mrak ni kao dijete nisam volio i potrudio sam se da ovu poruku odmah ne samo izbrišem već i zaboravim. Nakon desetak dana provedenih na Harvardu, iz redakcije mi šalju novu poruku od Mraka, u kojoj mi ponovo šalje broj telefona i poziva da mu se javim. Osjećam istu nelagodu, ali se tješim da je Boston dovoljno veliki da bi Mrak slučajno negdje nabasao na mene. Smjestio sam se u stan koji me je čekao i postao telefonski pretplatnik. Za Mraka dovoljno.

"Halo, ovdje Mrak! Đe si, Care, što se ne javiš? Jesi li se smjestio? Čitam ja Dane. Svašta ću ti ja reći! Znaš koje su milione pokrali Alija i Hasan?! Ja sam bio u Zagrebu u ratu, sve znam šta se u džamiji radilo. Da dođem po tebe?" Zbunjeno odgovaram da nije potrebno, da ću se javiti kad stignem... Ne popušta i insistira da dođe. Da bih to izbjegao, kažem da ću ja doći, da predloži neko mjesto u centru Bostona, pošto samo taj dio grada, i to površno, znam. "Care, Newbury, glavna ulica. Restoran 'Armani', to ti je najskuplji. Ja sam tu po čitav dan, u bašti." Pitam kako ćemo se prepoznati. "Ništa, Care, ne brini. Samo pitaj konobare za Mraka, svi znaju. Bit ću ja tamo u četiri sata."

Tačno u četiri stojim na ulazu u baštu najskupljeg restorana najskuplje ulice u Bostonu. Puno zgodnih mladih poslovnih žena i muškaraca, u Chanel-kostimima i Bossovim odijelima, očito tu dolazi da bude primijećeno, pokaže svoj blistavi osmijeh i pojede nekoliko listova salate po cijeni od dvadesetak dolara. Na ulazu u baštu skrušeno pitam za Mraka. Konobar me blijedo gleda i ja kažem da očekujem prijatelja i da ću sam sjesti za sto. Nakon pola sata dolazi donji dio trenirke, papuče, polo majica i mobitel u ruci, kasne četrdesete - lako smo se prepoznali. Tapše me po ramenu, viče na konobara udaljenog desetak metara od nas, svi se okreću, protestuje nezadovoljan položajem stola. "Šta ćeš popiti? Ma, šta već piješ? Ma, kakvu kolu! Nemoj mi tu balijsku, došao odozdo pa sad... Two beers, briši!" Meškoljim se na stolici i razmišljam koliko još minuta, a da budem pristojan, moram sjediti sa njim prije nego što kažem da moram ići. "Care, ja sam ti upoznao tu bagru dole još u zatvoru. Bio sam antikomunista i zbog toga sam ležao, kad i Hasan i Behmen. Ja sam ti od Visokog. Žena mi je ljekarka ovdje. U ratu sam u Zagrebu radio na organizaciji pomoći za Bosnu, u džamiji. Znaš li ti, Care, koliko je Hasan pokrao miliona? Bio je fond da se naša djeca šalju u Maleziju da studiraju, da budu magistri i doktori, da i mi muslimani imamo obrazovanih ljudi. Sve ću ti reći koliko je para samo tu pokradeno. Ali ima i da napišeš da mi Alija duguje skoro milion dolara za satelitske telefone. Naš'o sam ja ovdje advokata. Kad sam vidio kakvi su lopovi, pokupio sam porodicu i došao ovdje. Eno, vidiš ovu zgradu - tu ti je moj stan. To sam kupio kad sam došao. Treba li ti šta? He, he, voliš ti ćevape. Povest će tebe Mrak na piknik, da grilamo ćevape. Voliš ti dobro pojest, vidim ja. Ja ti se ne volim družiti sa ovom našom bagrom ovdje… Eno, vidiš onog malog, onaj ti je iz Mostara, radi tu nešto i ja sam ti svaki dan ovdje, oblijeće oko mene. Halo, Mali, dođi žvamo! Evo ti ova moja kartica i idi digni mi sa onog automata dvjesta dolara. Samo nemoj da si dig'o više, to je zlatna kartica i ja dobijam izvještaje… Znaš, ocu sam dole napravio kuću, trospratnu i opremio je. Samo sam jednom poslije rata bio. Ono je dole sranje, meni je sve nekako dole tijesno, usko... Samo sam jednom bio poslije rata i samo sam u Holidayu spav'o. Ne bih ti ja dole mog'o nigdje zaspat sem u Holidayu. Sve ću ja tebi reći o Aliji i o Hasanu i o njihovim lopovima. Đe ćeš, đe žuriš? Kad ti stiže žena? Javi se pa da idemo sa ženama na piknik, moja je doktorica. Vozdra, Care, ja ću ovo platiti. Ja sam ti ovdje svaki dan, svi znaju, ovo ti je najskuplje mjesto..."

* * * * *

Kako mi je porodica stizala tek za nekoliko dana, često sam na početku mog boravka u Americi bivao sam. Najviše sam vremena provodio misleći o Mraku. Iz glave mi nikako nije izlazila konstatacija: dobro je u Bosni i kamen na kamenu ostao kad su o logistici njenih branitelja brinuli ljudi kao što je Mrak. Kasnije sam upoznao puno Sarajlija i Bosanaca u Bostonu. Naravno, svi su znali Mraka i znali su kako je stekao bogatstvo sa kojim je došao u Ameriku. No, izbjegavali su ga želeći da izbjegnu njegov prezir prema njima, prezir kakav prema siromasima može imati samo fukara koja je preko noći postala bogata. Jedan koji je studirao na prestižnom bostonskom univerzitetu, ispričao mi je sljedeći događaj: jednog dana dobije poziv da se javi dekanu fakulteta. Dekan mu objasni da zna da je on iz Bosne, te ga moli da pođe sa njim do jednog bogatog bosanskog biznismena, koji je za nekoliko miliona dolara kupio na berzi dionice jedne rastuće telekomunikacione kompanije. Pošto je običaj da fakulteti u Americi traže dobročinitelje za svoje istraživačke projekte i centre, to je dekan mislio da bi bilo zgodno da bosanski student pođe sa njim da zamole bogatog bosanskog biznismena za donaciju.

Moj prvi susret sa Mrakom bio je i posljednji. Telefonirao mi je još desetak puta, predlažući da se nađemo. Nudio mi je ćevape i priču o Aliji, Hasanu, zagrebačkoj džamiji, milionima i lopovima. Volim i ćevape i svjedočenja o lopovima, ali su mi se njegove ponude gadile. Na Mraka sam bio zaboravio, sve dok prije nekoliko večeri u Dnevniku Federalne televizije nisam čuo informaciju o presudi nekog bostonskog suda, po kojoj je Alija Izetbegović za korištenje satelitskih telefona tokom rata dužan platiti 824 hiljade dolara, plus pripadajuće kamate.

Pogađate, privatni tužitelj je moj poznanik Mrak. Uvjeren sam da je Izetbegović zbog svih svojih mrakova među ratnim logističarima to i zaslužio. Jedino nikako ne mogu da razlučim da li bi mi više bilo žao da Alija ne plati "dug" ili da Mrak dobije pare.

Arhiva Dani
272