 Malo
je čudno, zar ne, da novinar koji je bio u talibanskom zarobljeništvu,
nekoliko mjeseci kasnije pređe na islam?
RIDLEY: Pa, znate,
to se ne može izmisliti. Čudno je. Neki ljudi su kazali: "Oh,
ona pati od štokholmskog sindroma (kada se žrtve otmice zaljube
u svoje otmičare, op. aut.)!" Ali, ja sam ih psovala,
pljuvala, vrijeđala, što baš i nije nešto što čini neko ko
pati od štokholmskog sindroma.
Zašto onda prelazite
na islam?
RIDLEY: Kada sam
bila zarobljena, posjetio me imam koji me upitao da li želim
da se preobratim. Pomislila sam, ako kažem da hoću, reći će
da lažem, a ako kažem da neću, da ću ga uvrijediti. Obećala
sam da ću, ako me puste, proučavati islam kada se vratim u
London. I ono što je počelo kao akademsko izučavanje pretvorilo
se u nešto mnogo duhovnije. Veoma sam impresionirana onim
što sam otkrila.
U kojoj tački je Vaše
akademsko interesovanje postalo lično i duhovno?
RIDLEY: Ne mogu
odrediti nijednu posebnu stvar, ali mogu definirati trenutak
kada sam izgubila svaku vjeru u kršćanstvo. Bilo je to tokom
opsade trga Manger, kada su Izraelci granatirali Crkvu Isusovog
rođenja, najsvetiji hram u kršćanstvu, a nijedan vjerski vođa
u ovoj zemlji nije osudio to što se dešava. Djeca u ovoj zemlji
svake godine za Božić imitiraju rođenje, ono je od centralnog
značaja za vjeru, a nijedan bezvezni biskup ili nadbiskup
- nijedan - nije podigao glas. Ako oni nemaju dovoljno uvjerenja
da ustanu i podignu glas zbog nanošenja uvrede najsvetijem
hramu u kršćanstvu, zašto bih ja trebala brinuti?
Kakve ste razgovore
vodili sa svojim čuvarima u Afganistanu? Da li ste razgovarali
o islamu?
RIDLEY: Voljela
bih da sam onda znala ovo što znam sada, jer bih imala više
samopouzdanja u razgovorima o islamu i tome što su oni, za
Boga miloga, mislili da čine ženama… Ali, bili su fanatični
kada je riječ o vjeri, tako da sam se trudila da ne razgovaram
mnogo o tome. Pitala sam ih zašto su uništili Bude. I rekli
su, cijeli ih je svijet izolirao i kada su odlučili da sruše
statue Bude, svi su najednom htjeli da razgovaraju s njima.
Imamo milione ljudi koji gladuju, i nikog nije briga. Kada
kažemo da hoćemo da dignemo u zrak dvije stijene, cijeli svijet
se uzbudi oko toga, svi najednom hoće da dođu i razgovaraju
s nama. I onda smo pomislili, koga briga za to.
Da li mislite da je
bilo prostora za dijalog sa talibanima?
RIDLEY: Ono što
se dogodilo u Afganistanu je fantastičan primjer toga zašto
nikad ne treba potpuno napuštati neku zemlju. Jer, onda će
postati meta raznih fanatika, koji će to htjeti iskoristiti.
Da je Zapad bio u stanju da im pomogne, i da ih je učinio
ovisnima o pomoći, možda bi malo omekšali. Ali, to nikada
nećemo znati.
Kakav je bio Vaš utisak
o talibanskoj vrsti islama dok ste tamo bili?
RIDLEY: U vrijeme
svakog obroka, čak i ako sam štrajkala glađu, oni su mi prali
ruke. Stalno su me oslovljavali kao "sestru". Molili
su se pet puta dnevno, bez obzira na sve što se događalo.
A šta je bilo kada ste
objesili vaše gaćice da se suše, pred očima čuvara?
RIDLEY: Oprala sam
gaćice i grudnjak i stavila ih na štrik da se suše. I rekli
su mi da preko toga stavim ručnik ili nešto slično. Odgovorila
sam im da je to prokleto smiješno. Mislila sam da je to tako
tipično za muškarce koji nikada nisu morali da peru ili suše
odjeću u životu, tako da sam im rekla da se nose. Rekli su
mi da je upravitelj vrlo ljut, jer su njegovi vojnici mogli
da vide taj veš i da ih je to navodilo na nečiste misli. Ja
sam odgovorila da, ako ga to baš toliko brine, neka onda dođe
sam i skine ih. U svakom slučaju, poslije pola sata veš je
bio suh jer je temperatura bila tako visoka.
Sada, kada postajete
muslimanka, da li biste to ponovili?
RIDLEY: To je vrlo
teško. Imala sam plan kako da pobjegnem iz zatvora i morala
sam zato biti što je moguće teža. Ne, mislim da ne bih bila
mnogo osjetljivija. Ja sam bila njihov zarobljenik. Morala
sam biti užasna.
Arhiva Dani
272
|
