DUŽINA NIJE VAŽNA: Kad su zadnjeg dana Sarajevo Film Festivala objavljena imena nagrađenih filmova i autora, kao da nije bilo nikakvog iznenađenja što je među laureatima i jedan bosanskohercegovački film: 10 minuta Ahmeda Imamovića pobijedio je u konkurenciji 22 filma 13 autora prikazana u programima Novi tokovi i Regionalni program. Tako će BiH u decembru imati predstavnika na dodjeli nagrada Evropske filmske akademije za najbolji kratki film, i to će biti prvi put da naša zemlja učestvuje u tom programu EFA-e.

Žirijem je predsjedavao Carlos Reygadas, meksički reditelj i autor zapaženog filma Japan, prikazanog u programu Panorama Special, a članovi su bili Amra Bakšić-Čamo, direktor multimedijalnog laboratorija pro.ba, i Vedran Fajković, dramaturg. Njihovo je obrazloženje jednostavno: "10 minuta je film koji svojom strukturom opravdava formu kratkog filma i nesumnjivo je bio najbolji od filmova u konkurenciji. Ne može se govoriti o tome da su dva bosanska člana žirija 'nagovorila' jednog stranca, tim više što je film nagrađen na festivalu u Motovunu, a čini se da neće ostati na ovim dvjema nagradama, jer je pozvan na mnoge festivale", kazala je za Dane Bakšić-Čamo, koja je obnašala i selektorsku dužnost u programu Insert. Tu je nekolicina mladih domaćih autora pokazala zaista visok nivo umjetničke vrijednosti svojih radova rađenih video-tehnikom.

To se, u prvom redu, odnosi na Bojana Bodružića, 22-godišnjeg Sarajliju koji živi u Kanadi i bavi se filmom. Njegov 19-minutni rad Amnezija pravi je egzemplar kako se s malo sredstava radi dobar kratki film. Ariel Artwork Muhidina Tvice briljantna je antireklama za Sharona ("čisti i bijelo ostavlja bijelim"), a trominutni rad Timura Makarevića, Enesa Huseinčehajića i Redžinalda Šimeka nazvan 4775f pokazuje kod nas dosad neviđenu tehničku perfekciju koja dotiče i science fiction. Ove godine je stigao i jedan kvalitetan rad iz RS-a: radi se o filmu Život od Milutina Dejana Strike, koji je već nagrađen u Mariboru i Solunu.

VOLJETI (SVOJ) FILM: Nagradu Volim film (J'aime film) dobio je argentinski reditelj Juan Villegas za priču o predgrađu Buenos Airesa i dosadi i beznađu koja hvata šest likova. Žiri u sastavu Behrooz Hashemian, iranski producent, reditelji Haris Pašović (BiH) i Damjan Kozole (Slovenija, autor od tamošnje kritike ne baš hvaljenih filmova) te John Anderson, ugledni kritičar Newsdaya i predsjednik ocjenjivačkog suda, dodijelili su Argentincu 12.000 eura, koliko vrijedi nagrada. Anderson je za Dane ovako prokomentirao 8. SFF: "Ovaj je festival specifičan jer u njemu ima pomalo od svega. Imate velike holivudske filmove, tu su i, da tako kažem, 'manji' regionalni filmovi, zatim su tu i nezavisni, odnosno 'art-house' filmovi, kako ih mi u SAD-u zovemo. Recimo, potpuno mi je jasno kako je sarajevskoj osjetljivoj i inteligentnoj publici najviše 'legao' Almodovarov film Razgovaraj s njom. U SAD-u takav film ne bi bio prikazan na toliko velikom platnu kao što je ono u Metalcu, pred toliko ljudi. Način na koji su ljudi glasali za taj film, a on je, kao što znamo, osvojio nagradu publike, pokazuje obrazovanost tih gledatelja. Filmovi koji su se meni dopali ovdje jesu svakako Kaurismakijev Čovjek bez prošlosti, zatim američki U zamci, a sjajan je i slovenački Kruh i mlijeko. Vidjeli smo fantastične dokumentarce: Japanski đavoli su zaista potresan, vrhunski film."

I zaista, nakon skoro tri sata gledanja filma Matsui Minorua, koji u zemlji u kojoj je nastao, dakle Japanu, nije dobio niti jena potpore, niti ga je ijedna televizija tamo htjela prikazati, jasno je da je Villegas u pravu. Četrnaest veterana carske vojske koji su učestvovali u 15-godišnjem ratu Japana protiv Kine svjedočili su o načinu na koji su mučili i ubijali zatvorenike. Ti, danas već stariji ljudi, hladnokrvno su ispričali kako su palili živu djecu, ubijali bolesne, nabijali na kolac, bajonete, premlaćivali do smrti... Reditelj, koji je bio i gost festivala, htio je, kako sam kaže, nakon stoljeća u kojem je Japan ratovao, zatvoriti taj krug i pokazati da živi opterećen ratom u kojem su učestvovali njegovi preci.

Film je do te mjere iskren da je japanska desnica zaprijetila dići svako kino u Tokiju u kojem se on bude prikazivao. Reditelj tvrdi: "Samo nekolicina starijih ljudi je došla da to gleda, jer rijetko ćete čuti priznanje zločina od onih koji su učestvovali u ratu. Nikad zlo nismo počinili 'mi', uvijek su to uradili 'oni', ili smo, u najboljem slučaju, 'mi' to učinili zato što su oni učinili 'ono'. Dakle, samo mlađe osobe su prilazile i zahvaljivale se na tome što im je prikazano. Ljudi su uglavnom malo znali o tome što se događalo. Kad sam tražio osobe koje će svjedočiti pred kamerom, dosta ih je odgovorilo nešto u stilu kao 'to se nije događalo u mom dijelu Kine'. I moj je otac bio u jedinicama koje su ratovale u Mandžuriji i nikad ga nisam pitao ništa o ratu. Taj me đavo plašio i htio sam uraditi film, uložio sam sve u njega i uvukao i najboljeg prijatelja u to. Pregovori s državnom televizijom su propali, čini mi se da ni danas ne postoji kritična masa onih koji hoće vidjeti taj film, tako je i s drugim televizijama u Japanu. Sama činjenica da je tako, plaši me. Ipak, počastvovan sam time što sam pozvan ovdje u Sarajevo, jer, budući da sam ispričao ovakvu priču u svom filmu, znam da je komplicirano i to što se dogodilo i što se danas događa."

Staviti se u kožu Japanskih đavola u BiH bi izgledalo, otprilike, ovako: 55 godina nakon rata u BiH, reditelj iz Srbije napravi film od ispovijesti ratnih zločinaca. Niko u Srbiji ili Republici Srpskoj ne želi vidjeti film, a on se prikazuje po svjetskim festivalima. Kako stvari s nama sada stoje, ovo i ne izgleda potpuno nevjerojatno, samo, otkud nam 55 godina da čekamo egzorcista s one strane Drine?

JEFTINO I ISKRENO: A s one strane Une? U specijalnoj projekciji filmova sa Pulskog filmskog festivala prikazan je tamošnji pobjednik Fine mrtve djevojke, reditelja Dalibora Matanića. Priča o dvjema djevojkama, studenticama koje žive u lezbijskoj vezi i iznajmljuju stan u zagrebačkom predgrađu pored pruge, ima zaista sve: i presjek društva u kojem bivši ratnik Lasić pušta Bojnu Čavoglave kad se god uvečer napije, i zlu stanodavku čiji sin baci oko na jednu od studentica koju potom siluje, i duhovite replike o trenutnom stanju duha u Hrvatskoj. To je film u kojem je najlakše prepoznati utjecaj najznačajnijeg autora u Hrvatskoj osamdesetih, Zorana Tadića. Zlobnici bi rekli "eto, konačno i Hrvatska dobila film", a oprezniji znaju da je pola miliona maraka, koliko su Djevojke koštale do prve kopije, budžet za koji većina ovdašnjih filmskih autora ne bi čestito ni zavirila u Ministarstvo kulture ili Državni fond, a kamoli donijela scenarij i konsultirala se oko eventualnih pojeftinjenja.

Ko zna koliko koštaju filmovi Abbasa Kiarostamija, čovjeka koji je, počevši raditi na Kanunu, Institutu za intelektualni razvoj djece i adolescenata, u dobroj mjeri stvorio ono što iranski film danas jeste? To očigledno nisu visokobudžetni radovi, tako je i s filmom Deset, koji prati život glavne junakinje, njezinog sina, te prolaznika koji se voze u njezinom autu, žene koja nije bila religiozna a ipak se posvetila vjeri, prostitutke koja na svoj način tumači muško-ženske odnose. Kiarostami tokom filma nijednom nije pomjerio kameru, ona stoji i bilježi.

Iranska kinematografija je fascinantna valjda i stoga što neka vrsta mješavine igranog i dokumentarnog filma u naraciji daje velike rezultate. Deset nije najbolji Kiarostami kojeg publika zna, ali jeste vrlo dobar film. Nekako tako je i sa Čovjekom bez prošlosti finskog reditelja Akija Kaurismakija, filmom koji je zaista razveselio Sarajlije. Kako i ne bi: taj film je briljantno duhovita priča o čovjeku kojeg pretuku tako da se ne sjeća ničeg što je u životu uradio; živi na ivici egzistencije, a sve se promijeni kada sretne ženu svog novog života (glumica koja igra u skoro svim Kaurismakijevim filmovima Kati Outinen dobila je nagradu za najbolju žensku ulogu u Cannesu ove godine), i ljubav pobijedi. Aki, Sarajevo te voli. Definitivno.

"Kaurismaki je ove godine opljačkan u Cannesu, iako je dobio dvije nagrade: za najbolju žensku ulogu i veliku nagradu žirija", tvrdi kritičar iz SAD-a Howard Feinstein, stalni gost SFF-a i selektor najboljeg programa na ovom festivalu - Panorama Documentaries. "Čini se da je svijet filma došao dotle da se o jednoj temi ne može govoriti jednim stilom. Ta kombinacija stilova koja se upotrebljava u većini dokumentaraca koje sam izabrao zapravo jeste glavna supstanca tog programa. Ljudima postaje dosadan jedan način pričanja priče jer televizija radi jako brzo i teško se takmičiti s vijestima. U takvim filmovima poštujem izbor, činjenicu da čovjek može otići za sobom, za vlastitim izborom i biti s kamerom pod bilo koju cijenu. Tako je, recimo, sa filmom Sister Helen, u kojem je jedan član ekipe umro za kamerom. Ako ste profesionalac, postoje dva načina da preživite u autorskom svijetu: prvi je da stalno budete s ekipom i radite što i ona, a drugi je da, kad osjetite impuls u kojem niko drugi oko vas ne zna šta vidite u tom trenutku, sami nastavite ići za slikom. Sva je umjetnost na određenom nivou autobiografska. Ironično, ali odlični dokumentarci pokušavaju izmaći životnom iskustvu i idu u sferu velikog dobra. Oni vrište u svijet, bivaju poput onog lika sa Munchove slike. Pravi autori žele da se čuje vrisak o nepravičnosti svijeta, svaki put iznova."

A KLASA: Noć zatvaranja festivala donijela je kontroverze oko filma Irréversible, reprizno prikazanog u Meeting Pointu u subotu uvečer, zgodan party u prostorijama SFF-a i oproštaj s gostima. Ovaj festival je vrlo opravdana i dobra stvar. To je jedna od rijetkih manifestacija koje vrate dio sredstava koja se u nju ulože. Iz godine u godinu sve je više gostiju koji na jednom mjestu žele vidjeti dobar dio produkcije koja igra na ostalim evropskim festivalima. U SFF-u imaju cilj: dobiti oznaku "A" festivala koji bi ga svrstao uz najznačajnije evropske manifestacije: Cannes, Berlin, Locarno i Veneciju. Zadatak nije jednostavan, ali način na koji se ove godine išlo prema njemu, ohrabruje.

Film koji je podijelio i bosansku publiku

Irréversible (Nepovratno); scenarij i režija: Gaspar Noé; uloge: Vincent Cassel, Monica Bellucci, Albert Dupontel, Jo Prestia, Phillipe Nahon, Stéphane Drouot, Gaspar Noé; producent: Mars Films, Francuska, 2002.

Film koji je na ovogodišnjem festivalu u Cannesu zaradio epitete "skandalozan" i "kontroverzan", Irréversible Gaspara Noéa (koji je na SFF-u 1998. pobijedio sa filmom Sam protiv svih), privukao je veliki broj gledalaca na projekciji u Sarajevu. Recimo prije svega da je to stilski vrlo dobro urađen film: prikaz gay-bara koji se zove Rectum je fantastičan, to mjesto snimljeno kamerom iz ruke pod minimalnim svjetlom izgleda kao kaznionica u paklu. To je i film u kojem su događaji prikazani obrnutim redoslijedom, film u kojem životi glavnih likova - dvojice prijatelja intelektualaca i djevojke jednog od njih - u trenutku postaju horror. Irréversible govori o zlu i uzaludnosti osvete, a ostat će upamćen po sceni silovanja koja traje 12 minuta i u kojoj manijak divljački pretuče prelijepu Monicu Bellucci. Upravo ta scena, brutalna i užasavajuće realistična, podijelila je i u Sarajevu kako gledatelje, tako i filmske radnike. Oko nje i filma Gaspara Noéa uopće sukobili su se u mišljenjima i Haris Pašović i Aida Begić, inače najbliži saradnici (reditelj i asistentica režije) na nedavno uprizorenom komadu Romeo i Julija. Oboje za Dane iznose svoje viđenje ovog kontroverznog, ali svakako izuzetnog filma, i obrazlažu svoje ocjene: "Prije nego što sam pogledala film, čula sam sve te priče o njegovoj brutalnosti, o tome da je publika u Cannesu završavala u Hitnoj pomoći, i nisu mi baš jasni razlozi tolike histerije. Ja nisam imala problema sa upotrebom nasilja zato što mislim da je ideja filma u osnovi jako plemenita i da je film apsolutno protiv nasilja. Mislim da je reditelj brutalnost koristio upravo da bi svoju antinasilnu ideju pokazao u filmu. Irréversible je vrlo zanimljivo riješen, i vizuelno i dramaturški, to je vrlo čvrsta forma priče koja je veoma jasna i plemenita. Istina, ne smatram da je neko remek-djelo i nije film koji bih ja voljela za sva vremena. Ta famozna scena silovanja napravljena je u realnom vremenu, riješena u jednom jedinom kadru, i u skladu je sa rediteljevim dramaturškim pristupom. Noéa sam upoznala kada je dolazio u Sarajevo i mislim da njegov primarni cilj sigurno nije bio da zgrozi javnost kako bi postao svjetski poznat, nego da napravi pošten film u kojem bi ispričao priču onako kako je mislio da je najbolje i poprilično iskreno", izjavila je Aida Begić. Haris Pašović, pak, kaže: "Irréversible se meni uopće ne sviđa. Riječ je o trivijalnom komercijalizmu koji računa na određeni, drastični efekat kod gledaoca, a zapravo gledaocu ne nudi nikakvo rješenje. Ovaj film je dio novog komercijalizma koji se pojavljuje u svjetskom filmu, a koji mora da proizvede neprijatne stvari ne bi li nekako došao u centar pažnje. I evo, ostvario je svoj cilj. Što se tiče te scene silovanja, ja sam izašao sa projekcije zajedno sa prijateljicom i imao sam, kao i ona, osjećaj da je to sve pretjerano, nepotrebno i odvratno ustvari. Sve se to moglo na drugačiji način reći, tako da poruka bude intenzivnija i bolja. Cilj ovakvih projekata je privlačenje pažnje i njeno zadržavanje kroz polemike i sukobe mišljenja. I to je ono što ja zamjeram ovakvim autorima."

Arhiva Dani
272