ako god to moglo izgledati u svjetlu tekuće političke opsesije Bushove administracije "ratom protiv terora", ogromna većina prosječnih Amerikanaca svoje živote živi u blaženom neznanju o vanjskom svijetu. Problematične regije sporadično se ukazuju na vijestima, koje situaciju klasiraju u proste jednadžbe, poput: Irak = zli diktator + bioterorizam + nuklearno oružje. I Bosna se pretežno zamišlja ovako matematički, s tim što su parametri jednadžbe, izgleda, zaglavljeni između 1992. i 1996. Tako i u 2002. bosanska teorema izgleda otprilike ovako: Bosna = drevne etničke mržnje + barbarizam + izbjeglice + mine.

Trenutno zaljubljivanje No, nakon nekog vremena izučavanja duge povijesti ove zemlje i njenog izazovnog jezika, bosanska mi se teorema više nije doimala baš prikladnom. Bilo je odviše varijabli, odviše neodgovorenih pitanja, i odviše pretjeranog pojednostavljivanja. Ubrzo je postalo jasno da istinsko razumijevanje Bosne lišeno zloupotreba, bez falsifikata - makar i nepotpuno - može doći samo s iskustvom stečenim u samoj zemlji. Još podaleko od kraja svojih studija, najduže što sam mogla organizirati bilo je jedno ljeto; bez porodičnih veza i korijena u tom dijelu svijeta, zaputila sam se iz Bostona, država Massachusetts, kako bih svojim očima vidjela Bosnu.

Nakon prvog pogleda iz aviona na tamnozelena, baršunasta brda oko Sarajeva, trenutačno sam se zaljubila. Iz zraka sam osjetila jasnu energiju dobrodošlice koja je dozivala s tla, i na čudan se način osjetila "kod kuće", čak i prije slijetanja. Poput većine Zapadnjaka što u Sarajevo dolaze prvi put, veći sam dio vožnje do grada s aerodroma provela zureći u uništene zgrade i ožiljke od metaka, opčinjena predstavom o tome da sam uistinu na ovom mjestu čije su se četiri godine patnje odvijale preda mnom samo u knjigama i raštrkanim dokumentarcima. Ta nježna brda što su grlila grad bila su skoro previše savršena za opsadu, i pokušavala sam zamisliti kakav je to osjećaj mogao biti odozdo, znati da tone i tone teške artiljerije vrebaju odozgo.

No, čim sam prošla ulicom Maršala Tita, izgledalo je kao da se rat nikad nije ni dogodio - nekom sam čarolijom bila prenesena u tipično evropski grad koji pršti od društvene aktivnosti, gdje sam najednom bila jako loše odjevena, neprivlačna, bolno američki, tjeskobno lišena svog korneta sladoleda, svoje cigarete, ili svoje šoljice kafe. Nekoliko mi je dana trebalo da shvatim da ta glavna ulica za šetnju, Ferhadija, nije postojala kao sredstvo za djelotvorno prebacivanje od tačke A do tačke B, i pri svakom budalastom pokušaju da budem Amerikanka u žurbi, osjećala sam se kao reli-vozač u saobraćajnoj gužvi. Noću se Ferhadija pretvorila u modnu pistu, osvojile su je gomile tinejdžera željnih da prikažu svoju odjeću u stilu Versacea i Armanija, očiju iz kojih se jasno čita misija: vidjeti i biti viđen(a). Istinski šokirana glamuroznom površnošću čitave scene, nelagodno sam šetala kroz probojne poglede ovih tinejdžera, osjećajući se kao da sam opet u srednjoj školi. Nisam mogla a da se ne zapitam da li su ovi mladi ljudi, možda premladi da bi upamtili rat, osjećali prema svom gradu isto ono što i oni koji nisu nikako mogli zaboraviti borbu da Sarajevo održe živim.

Jedini aspekt koji je razbijao bizarnu normalnost ove ulice, sa svojim obnovljenim buticima zapadnjačkog stila i kafićima iz kojih je treštala američka muzika i evropski techno, bilo je upadljivo prisustvo vojnika SFOR-a - ili, nazovimo ih adekvatnije, vojnih turista. Činilo se da se dužnosti ovih sveprisutnih vojnika zapravo sastoje isključivo od ispijanja kafe, lutanja uz i niz ulicu, fotografisanja. Osim njihovih uniformi, teško da su činili ikakvo vojno prisustvo u bilo kakvoj mjeri. No, kad sam dosegla rub Starog Grada, ponovo sam se podsjetila, ovaj put ne rupama od metaka, da Sarajevo nije samo neki tipičan evropski grad.

Sarajevski kontrast Baščaršija je brzo postala moj omiljeni dio grada, njene ulice popunjene starim dućanima u otomanskom stilu - punim srebrenog nakita, kitnjastih ćilima, metalnih đinđuva, starina - i, naravno, slastičarnama. I ćevapčići kod "Želje", gdje sam najvjerovatnije najviše doprinijela bosanskoj privredi. Tamošnja multireligijska kombinacija stare džamije, sinagoge i pravoslavne crkve precizno se uklapala u ono što sam zamišljala suštinski bosanskim - naslijeđe koje je komunizam pokušao sakriti a rat uništiti. Odmah s druge strane rijeke, mogla sam čuti crkvena zvona kako otkucavaju sate, i poziv na molitvu kako odjekuje pet puta dnevno s desetina džamija širom grada. Zov mujezinskih glasova koji su tkali mistični zvučni pokrivač koji je zaustavljao tok vremena, posjetili su me na stare hebrejske napjeve često pjevane u sinagogama - pun snage, mira i tuge istodobno. Nešto što će mi ponajviše nedostajati kad se vratim u Ameriku.

Ne treba ni reći da najvjerovatnije neću osjećati nikakvu čežnju za Novim Sarajevom, koje kilometri ogromnih, ružnih, sivih stambenih zgrada smještaju na stranu spektra suprotnu od Starog Grada. Teoretski, ideja da svi građani Sarajeva žive skupa u jednom području fino zvuči, na način hipi-komune, ali u praksi je rezultat estetski grozan. Kako ljudi uopće nađu čak i vlastitu zgradu u ovoj masi identičnih blokova cementa, prilično je impresivno, a još je impresivnije kako trpe živjeti tu kad je druga strana grada tako lijepa. Mada sam premlada da prosuđujem period paranoidnog američkog antikomunizma, kladila bih se da je ovaj socijalistički stil u arhitekturi bio pravi motiv američke hladnoratovske politike pedesetih i šezdesetih.

Nakon par sedmica u gradu, postalo mi je više nego jasno da su standardna upozorenja o Bosni koja se mogu naći u turističkim vodičima ili na webu - mine, napuštene minirane kuće, nasumični antiamerički ispadi, i ne zaboravite dodati mudžahedine teroriste - potpuno neprimjenjiva na Sarajevo. Zapravo, tokom svih mojih ljetnih putovanja kroz Bosnu, do Tuzle, Gračanice, Bihaća i Mostara, moja jedina iskustva na granici života i smrti skrivili su džipovi UN-a ili bosanski vozači. Bosanci širom zemlje, posebno starije bakice, bili su nevjerovatno ljubazni, tolerantni, praštanju skloni i općenito prilično strpljivi s mojim jezičkim sposobnostima u razvoju. Prava opasnost Bosne nema nikakve veze s ratom, ali ima veze s mentalitetom. Širom zemlje vreba, bilo u gradovima, bilo u tihim selima, sila koja obavija i terorizira gotovo sve slojeve društva - propuh.

I prije nego što sam naučila zvanični naziv, pojava se doimala čudno. Mnogi automobili koje sam vidjela kako zuje ulicama imali su zatvorene prozore, uprkos ljetnoj vrućini koja je stvarala ljepljivu znojnu vezu između kože i odjeće. "Možda imaju klima-uređaje", "možda u kolima i nije tako loše", mislila sam u svojoj naivnosti. No, postavši putnik u takvim kolima, shvatila sam dvije stvari: prvo, ova mala kola rijetko imaju ispravan klima-uređaj; drugo: u kolima jeste tako loše. Osjećala sam se bijedno jer nisam klimu mogla podnijeti kao svi drugi, ali pošto sam već nosila hlače protiv svoje volje - šetanje u šorcu po Sarajevu privlačilo je još više čudnih pogleda nego što sam normalno privlačila - smatrala sam da nije bilo smisla da se još bjednije osjećam, pa sam bez primisli otvorila prozor do kraja i uživala u povjetarcu. Naprosto opipljiv bio je intenzitet vozačevog iznenađenog pogleda dok me je učtivo upitao bih li mogla malo zatvoriti svoj prozor, jer je vjetar bio prejak… i pogoršavao mu alergiju.

Oprezni konobar Pošteno - alergije mogu biti žestoke. Ipak, nakon par podužih vožnji autobusom primijetila sam da nešto u cijeloj stvari nije baš sasvim ispravno. Autobusi koji su imali pokretljive prozore bili su božanstveno čudo, ali tim se darom nisam mogla koristiti, jer bi se u trenutku kad bih bar za centimetar otvorila prozor, kondukter doteturao kao da je opremljen radarskim sustavom detekcije, i zatvorio ga skoro do kraja, osim malčice prostora kroz koji je moglo proći par molekula zraka. Ličilo mi je to na samonametnuto mučenje i ni za živu glavu nisam mogla shvatiti zašto bi fini lahor ovim ljudima bio toliki tabu.

Prosvjetljenje, začudo, nije došlo u vozilu, već prilikom posjete Inat-kući, omiljenom restoranu brojnih turista, ali i radnom mjestu možda najdrskijih konobara u čitavom Sarajevu. Te večeri je bila gužva i bašta je bila puna "međunarodnjaka" i SFOR-a, tako da je moje društvo za večeru nevoljko gazilo do ključanja pregrijanim restoranom, gdje su pećnice pekle i hranu i mušterije. Srećom, našli smo stol okružen prozorima, savršeno okrenutim spram vjetrića.

Trebali smo znati da otvaranje prozora u Bosni može biti poput otvaranja Pandorine kutije - prekrasno olakšanje na vrućini plaća se gnjevom onih "na dužnosti". Kad se konobar napokon udostojio registrirati naše prisustvo, prve su mu riječi bile: "Možete li, molim vas, zatvoriti prozor, propuh je." Gledajući ga u krajnjoj nevjerici, mislila sam: "Naravno da je propuh, to je sva svrha otvaranja prozora." Ne želeći stvarati frku, zatvorili smo prozore zbog njega, ali smo ih otvorili čim je otišao. Neko od nas pazio je na konobara, pa smo u rijetkim trenucima kad bi nas posluživao, prozore zatvorili opet, što je savršeno dobro funkcioniralo dok nas nije uhvatio. "Molim vas", insistirao je, "ne smijete otvarati prozore. Ima propuha, ima ljudi koji će se razboljeti." Priznam, tipična sam Amerikanka koja izlazi vani mokre kose (uprkos majčinim neprestanim molbama), i ovakav naučni rezon je van moje moći poimanja.

"Baščaršija je brzo postala moj omiljeni dio grada, njene ulice popunjene starim dućanima u otomanskom stilu - punim srebrenog nakita, kitnjastih ćilima, metalnih đinđuva, starina..."

Mimo spoznaje o čudesima propuha, mislim da moje iskustvo u Bosni ne bi bilo baš tako ispunjavajuće da nije bilo brojnih autobuskih vožnji zemljom. Ovdašnji me autobuski sistem prilično impresionirao - u suštini putuje bilo gdje kuda možete poželjeti da odete, nekoliko puta dnevno, nevjerovatno jeftino. Mada je "podjela rada" između dvije autobuske stanice u Sarajevu apsolutno smiješna - gdje lukavička opslužuje samo "srpske" destinacije, a centralna se brine za sve ostalo - sistem je vrlo zgodan. Izuzev sistema podzemne željeznice u New Yorku i Bostonu, javni prevoz u SAD-u je u najboljem slučaju patetičan, i nije jeftin; ovdje sam autobusom mogla ići svugdje i vidjeti čitavu zemlju! Naravno da nisam očekivala previše, u smislu kvalitete vozila, ali nakon nekoliko vožnji prepunjenim i vrelim autobusima, moja je želja da istražim svaki dostupan centimetar zemlje počela splašnjavati, mada sam odbijala dozvoliti "ružnom američkom" sindromu "nek' mi je sve potaman" da mi ograniči putovanja. No, kad se saobraćaj umiješao u sliku, moje je strpljenje s autobuskim vožnjama prepuklo.

Gušenje i turbofolk Poput autobuskog sistema, bosanska je glavna cesta u vrlo impresivnom stanju; fino je asfaltirana i pruža relativno udobnu vožnju, no, nažalost, to je Cesta. Jedina. Dvije trake, i to je to. Duž ovog glavnog "autoputa" kamioni i autobusi bi se trebali mimoilaziti bez incidenata i oštećenih retrovizora, uredno pod konac jedni za drugim, poput dječice veselo se kotrljati. Zaglaviti se iza traktora ili konjske zaprege pune sijena čest je slučaj i dovoljno tegobno, no kataklizma nastupa ukoliko naiđete na radove na putu, ili zaobilaznicu, ili saobraćajnu gužvu - nema kotrljanja, samo sjedenje. Kad su vozila golema, ceste uske, a kućne ograde neugodno blizu ruba ceste, zaobilaženje može biti komplicirano. No, ako je zaobilaznica usred ruralnog područja na sjeveru Bosne, proces je jednostavan: samo gušenje.

Zamislite riječ "gušenje" u svakom mogućem smislu i značenju - mentalnom, fizičkom, duhovnom. Autobus je bio poput staklenika gdje me golicala nada, daleka mogućnost dragocjenog olakšanja od zagušljive, vrele unutrašnjosti. Prozori su duž vozila, ali nijedan se ne može otvoriti osim onog do vozača, koji ga je, možda u strahu od propuha, držao zatvorenim. Mali otvori za erkondišn virili su s plafona nad svakim sjedištem, no ni tračak hladnog zraka nije zapahnuo graške znoja na čelima bespomoćnih putnika pod njima. Jedina minorna mogućnost olakšanja počivala je na mogućem brzom strujanju čestica zraka oko tri izlaza za nuždu na krovu autobusa. No, bez traga povjetarcu vani, zakoni difuzije i entropije propisali su nam da ostanemo zatočeni u toj koloidnoj pećnici.

Da bi užitak bio potpun, za slušanje smo imali i nešto zloglasnog "turbofolka", vjerovatno najužasnije muzike što je ikad dospjela na radiovalove. Svako, pa i udovice ratnih zločinaca, može doprinijeti ovoj zvučnoj torturi, jer izuzev distinkcije pjevač-pjevačica, sve "pjesme" zvuče upravo jednako: glasovi pjevača zavijaju, koliko ih pluća nose, pretjerani vibrato, uz pratnju koja zvuči kao kakofonična mješavina ciganske narodne muzike i techna, a svaka druga riječ obično je "srbija". Jasno, pobjeći se može samo izlaskom iz busa, no, naravno, u trenutku kad to učinim, bus nastavlja puzanje naprijed, prebrzo da bih pored njega hodala, ali presporo da omogući ikakvo prozračivanje. Pogledala sam uokolo na ostale putnike, no, ne zamijetivši odgovarajuće izraze bola i nelagode, odlučila sam slijediti njihov primjer i naprosto podnijeti sve.

Bez obzira na osjetilne neugode, autobuske su mi vožnje pružile priliku da vidim dosta prelijepih bosanskih pejzaža koji oduzimaju dah. Čini se da većina Bosanaca bježi plavom moru i planinama obrubljenoj jadranskoj obali Hrvatske na ljetnim odmorima, ali ja bih između Bosne i Hrvatske uvijek birala Bosnu. Dok je putovanje kroz Hrvatsku miljama i miljama monotono, s druge strane je Bosna poput čuda prirode: brzaci kristalno čiste Une, pjenušave azurne vode Jablaničkog jezera i Neretva koja siječe kroz nazubljene, stjenovite planine, bogata zelena šuma koja oivičava otvorena polja prekrivena divljim cvijećem… Mogla bih nastaviti, uz rizik da zvuči kao turistički prospekt. Čini se da je Bosna blagoslovljena okolišem koji nije samo prelijep, već i zapanjujuće raznorodan za jednu tako malu zemlju.

Prvi put kod kuće No, nažalost, čini se da je krajolik na granici ekološke kataklizme. To je više od pukog manjka postrojenja za prikupljanje smeća i reciklažu - to je čitav mentalitet koji izvana djeluje kao potpuna nebriga za okoliš. Žitelji su, čini se, zadovoljni time što prekrasne obale rijeka i prazna polja pretvaraju u smetljišta; od udaljenih gradova do sarajevskih predgrađa, može se vidjeti i omirisati debeli crni dim što se diže sa tla gdje stanovništvo spaljuje svoje smeće. Na odmorištu pored puta za Tuzlu iznenađeno sam gledala ljude kako frljakaju plastične kese i boce od sokova niz prekrasan pošumljeni nasip iza restorana. Razumljivo, ekologija je ponajmanja briga mnogim ljudima opterećenim brojnim problemima, ali bilo bi šteta da Bosna straći svu svoju ljepotu iz pukog nemara.

Toliko je aspekata Bosne koje bi Zapadnjak mogao smatrati pogrešnim, no, najiskrenije, ovu zemlju jako volim. Ko god je pročitao makar ijednu referentnu knjigu o historiji Bosne znat će da je ideja o "drevnim etničkim mržnjama" prezira dostojan mit, koji krojači politike koriste da pojednostave složenu situaciju, ali zemlju se ne može istinski upoznati samim čitanjem knjiga, čak ni običnom posjetom. Živeći ovdje više od dva mjeseca, tek pri kraju shvatila sam naglo da sam veći dio vremena Sarajevo promatrala s ratom u podsvijesti - ali Sarajevo je zapravo SAMO grad. Ljudi su samo ljudi, a ne ključevi za pružanje uvida o ratu ili životinje u zoološkom vrtu. Možda zvuči jednostavno, ali nisam bila svjesna koliko je taj okvir rata i opsade dominirao mojim mišljenjem, i promatranjem svakodnevice, do tog trenutka otkrovenja. Otkad sam došla ovdje, šetajući sama uvijek sam bila bolno svjesna činjenice da sam strankinja, do te mjere da mi je bilo skoro neprijatno. Šetajući kroz grad te večeri, najednom sam se osjetila daleko opuštenije i udobnije nego ikad ranije u Sarajevu; taj smiješni osjećaj samosvijesti nestao je, i po prvi put sam osjećala da mogu zaista ljude vidjeti onakvim kakvi zaista jesu - samo normalni ljudi koji žive svoje živote, s normalnim problemima i brigama. I po prvi put, u Sarajevu sam se osjećala kao kod kuće.

Arhiva Dani
272