ok se 17-godišnji dječak pognut probijao kroz tunel izlazeći iz opsjednutog Sarajeva, vojnici iz suprotnog pravca su nosili svoje ranjene drugove. Bio je to jedini izlaz iz grada i jedini izlaz iz rata. Međutim, pobjeći od rata značilo je zamijeniti jednu neizvjesnost za drugu. Kada je stigao u SAD, mladi emigrant bio je tek jedan u nizu mnogih; nije govorio jezik, nije poznavao nikoga tamo gdje je stigao, ostavivši jedini svijet koji je poznavao daleko iza sebe. Budućnost nije mogla izgledati blistavo.

Još uvijek dječačkog izgleda, ali s držanjem mladića koji je, natjeran okolnostima, morao prerano sazreti, Narsid Golić je priča o uspjehu; skoro golobrad, kao da se izvinjava zbog već impresivnog puta koji je prošao sa svoje 23 godine. "I studenti me ponekad neozbiljno shvataju", komentira poglede pune nevjerice. Sedam godina otkako je, samo sa gomilom kaseta koje je ponio od kuće, sletio u Chicago, on je najmlađi predavač na Univerzitetu Illinois u tom velikom američkom gradu i doktorant ekonomije i finansija.

Bio je to, veli, najteži period u njegovom dosadašnjem životu. Učeći jezik, Golić je morao i da se navikne na novo okruženje, kulturu i potpuno novu porodicu. Živeći u familiji strogih protestanata koji su mu pružili utočište, sa skučenim izborom, morao se naviknuti i na novu školu. "Bilo je to sasvim drugačije iskustvo: škola, koja je rasno izmiješana, imala je metal-detektor na vratima, vrata su se zaključavala sa početkom nastave, zgrada je bila mračna i ogromna", kaže on. Ipak, samo dvije godine kasnije, Golić je bio drugi najbolji student u generaciji u East Aurora Highschool; poslije toga, sve je, veli krenulo nabolje. Mladi emigrant privukao je pažnju sredine i upisao se na privatni, pomalo elitistički North Central College u Napervilleu, koji ima svega pet hiljada studenata; u usporedbi s njim, Univerzitet Illinois, na kojem danas predaje, ima, recimo, 27.000 studenata i pravi je mali grad. Na tako malom univerzitetu, na kojem godina školovanja košta 22.000 dolara, gdje profesori svoje studente upoznaju tokom četiri godine, Narsid Golić je još jednom pokazao da je izuzetan. On to, naravno, ne kaže tim riječima. "Stvarno ne volim da pričam o sebi", kaže na ivici nelagode, "više volim da drugi pričaju o meni." Mnogo, ali ne sve, o njemu govori to da je od 540 studenata u generaciji, jedan od šest koji su tokom cijelog studija imali prosjek od 10,00; na temelju iste statistike bio je proglašen jednim od dva najbolja studenta finansija na fakultetu.

Tokom studija, on i dvoje njegovih kolega dobili su, iz velikog naslijeđa kojim je upravljao njegov profesor, na raspolaganje 15 miliona dolara; uvjet je bio da u naredna tri mjeseca kupuju i prodaju dionice samo na Dow Jones Industrialu, indexu vrijednosti dionica 30 najvećih američkih kompanija. Bio je to početak prošle godine, kada je američka privreda bila u krizi od koje se nikada nije oporavila; tri mjeseca kasnije, troje studenata zaradili su dva miliona dolara. "Kada odemo na intervjue u banke ili velike firme, niko nam ne vjeruje", kaže on. "To je bio kao seminarski rad." Geniji valjda dolaze u ovakvim "pakovanjima". Malo nezgrapan u svakodnevnom razgovoru, Narsid Golić na prvi spomen ekonomije ili finansija, kao da promijeni kolosijek, sipajući kao iz rukava procjene, analize, prognoze. Ali on, barem u ovom času, nije zainteresiran za novac. "Kada mi dosadi teorija, uvijek pomislim: šta ja ovdje radim?!" Narsid je, međutim, odrastao u akademskoj obitelji i mnogo mu veće zadovoljstvo, veli, predstavlja da pomaže drugima; ako jednog dana i poželi da ode u svijet velikih korporacija, za to nikad neće biti kasno. I pored toga što priznaje da mu je planiranje manija, još uvijek ne zna da li će se jednog dana vratiti kući, u Bosnu i Hercegovinu: "Ja se pomalo bojim Amerike, bojim se da me ne proguta taj način života, što vjerovatno ne bih ni primijetio."

S druge strane, tamo je dobio mogućnosti o kojima ovdje ne bi mogao ni sanjati. Narsid Golić je jedan od onih čije uspjehe BiH voli svojatati, ali trud ne uvažava. On je jedan od onih koji bi mogli stvarati budućnost ove zemlje, ali, izgleda, kao da ona nije zainteresirana za budućnost koju oni nude. Mnogi emigranti u Americi prvo kupe auto, da skrate velika rastojanja do posla; drugi, pak, kupe kuću ili stan. Prvo što je on kupio bio je walkman. "Da slušam Zabranjeno pušenje."

Zemlja teškog studiranja

Svake jeseni po završetku srednje škole studenti širom Amerike se suočavaju sa problemom sopstvene budućnosti. Pisanje molbi, listanje školskih kataloga i mnogobrojnih uputstava su tek neke od faza kroz koje prolazi američki student u nadi da će odabrati pravo mjesto, mjesto gdje će provesti sljedeće četiri godine. Uprkos trudu, američki studenti nikada ne mogu u potpunosti da budu spremni na ono što ih očekuje. Zahtjeva ima mnogo, svaki fakultet traži nešto drugo, visoke ocjene iz srednje škole, što veći broj bodova na prijemnim testovima, vanškolske aktivnosti i, naravno, očekivani esej na dobro poznatu temu "najvažnijeg iskustva njihovog života". Rječnik u jednoj ruci, olovka u drugoj i profesor koji kaže: "Samo crno penkalo, molim." Otpočinje borba, ruke se tresu, a bjelina iz lica izbija dok na neki dati komad papira pokušavaju da navedu sve što žele. Na kraju krišom gledaju molbu za prijem koja je položena na trpezarijski stol, spremna za nepovratnu poštu koja mora biti poslana u zadatom roku. Potom nastupa "doba čekanja", koje izgleda beskonačno. Apliciranje na najbolje fakultete u Americi može biti veoma stresno i svake godine postaje sve surovije. Univerziteti Harvard i Princeton su prošlog aprila primili samo 11 posto kandidata; sa ovakvim teškim klasifikacijama, mnogi studenti na prijem na fakultet gledaju kao na pitanje života i smrti. Spremni su na sve, ne prezaju ni od čega i svim silama nastoje da zadive čitaoca njihove molbe, sve u nadi da će biti drugačiji od ostalih, pokazati da su baš oni ono što taj fakultet treba. Ovakvo razmišljanje mnoge studente vodi u krajnost, navodi na osjećaj da moraju priložiti cijelu životnu priču da bi bili primljeni. U studentskoj službi ponekad prilažu đačke ocjene iz prvog razreda, videokasete sa svojih prvih pozorišnih ili muzičkih nastupa. Dok se studenti takmiče jedni s drugima, fakulteti prolaze kroz svoje "ludilo" pa se takmiče kojeg studenta da prime. Međutim, čini se da je ovo takmičenje postalo suviše surovo, svaki fakultet želi da potisne drugi, pa makar i na neprihvatljiv način. Krajem jula, šef studentske službe Univerziteta Princeton priznao je da je bez ovlaštenja posjetio web-stranicu Univerziteta Yale - gdje su studenti koji su aplicirali mogli da provjere da li su primljeni ili ne - na kojoj se nalaze privatne informacije o studentima. Njegov odgovor na pitanje zašto je to uradio, bio je da je njegov čin bio "bezazlen način da provjeri sigurnost". Ovo ponašanje postavilo je ozbiljno pitanje fakultetske etike i obrazovne etike, ako je još uvijek ima. A jesen će donijeti samo više utrke, međusobne borbe, potiskivanja, slatkih laži i više čokolada. Usput, možda će i pitanje etike biti u fokusu. (Abby Lackman)

Arhiva Dani
272