(Reagiranja: Svaka čast; Dani 271, 23. august 2002, str. 46)

Pećanin i Avdić imaju samo isto ime

Poštovani urednici i novinari u Danima,

Čestitam vam na odbrani principa profesije koja vas je vodila u stavu povodom šokantnog i primitivnog napada reisa Mustafe Cerića na vašeg kolegu Senada Avdića. Moram vam priznati da sam od vas to i očekivao, jer sam siguran da bi i vaše kolege u Feral Tribuneu jednako postupile. Ne pominjem slučajno splitski magazin, jer ste vi i Feral jedini svijetli i poštovanja vrijedni magazini na području bivše nam zajedničke države. Ovo je ne samo moje mišljenje već i jedne ne tako malobrojne "komune normalnih ljudi" iz svih dijelova bivše Jugoslavije sa kojom komuniciram ovdje u Australiji.

No, vjerovatno vam se ne bih javljao da u prošlom broju nisam pročitao pismo vaše čitateljke Vere Arapović. Ne znam odakle se javlja i koliko dugo čita Dane i Slobodnu Bosnu, odnosno tekstove gospode Pećanina i Avdića. Ja sam živio u Bosni do 1999. i dobro znam, pamtim i pratim ono što ova dva magazina i ova dva novinara pišu. Zbog toga sebi dajem za pravo da zaključim da je isto ime jedino što spaja Pećanina i Avdića. Dok je u ratu Pećanin bio naš najhrabriji novinar koji se nije libio pisati i ono zbog čega mu je glava stalno bila "u torbi", Avdić je pisao za Muslimanski glas i Ljiljan dok mu Izetbegović, Alispahić, Omersoftićka i Čengić, to jest SDA, nisu dali pare za propagandni list Bosna (zbog čega ga je Feral s pravom nazvao "bošnjačkim Šagoljem"). Vidjeli smo kako su Dani reagirali sada kada je reis Cerić napao Avdića, a sjećamo se i kako su Avdić i Slobodna Bosna bili "solidarni" sa Pećaninom i Danima dok su im postavljali bombe pred redakcijom, kriminalci upadali sa pištoljima i dok su ih i Izetbegović i Cerić nazivali izdajnicima. Daljna razlika između Pećanina i Avdića je što je prvi uvijek kritičan prema aktuelnoj, a drugi prema prethodnoj vlasti; kako prema predratnim komunistima, tako i prema aktuelnim nacionalistima i aktuelnom SDP-u.

Dani su naš jedini magazin koji bi imao smisla i preveden na engleski jezik i ponuđen stranom čitateljstvu. Avdićev magazin je jedan senzacionalistički nedjeljnik, bombastičnih naslova i sadržaja potpuno neodgovornog prema istini. Znate šta se meni dogodilo: preporučivao sam svojim prijateljima iz bivše Juge i internet izdanje Slobodne Bosne. Imao sam peh da mi je prijatelj koji je prvi put na moj nagovor čitao SB nabasao baš na njihov broj sa "svjetskim ekskluzivom" po kojem je "prilikom neuspješnog pokušaja hapšenja Karadžića" poginulo ne sjećam se koliko vojnika SFOR-a. Avdić je vjerovatno dobro prodao taj broj magazina, ali mu na pamet nije palo da se u narednom izvini čitateljima zbog objavljivanja neistinite i neprovjerene informacije. Moj prijatelj više nikada nije otvorio web stranicu SB, a ja sam se osjećao postiđeno zbog preporuke.

Ja ne želim pametovati o Bosni izdaleka, ali hoću da kažem da dok god izlaze Dani i dok god ljudi kao Pećanin (te sjajni Lovrenović, Berić i Selimbegovićka) žive tamo, ja vidim nadu za Bosnu. Istovremeno, dok se god neodgovorno, provincijalno, senzacionalističko novinarstvo sa kafanskim doskočicama kao stilskim vrhuncima bude proglašavalo najboljim, Bosna će i ostati tamo gdje je i sada.

Irfan Halilbegović,
Australija

(Feljton Dana: Lik i djelo Jasera Arafata; Dani 265, 12. juli 2002, i Dani 266, 19. juli 2002)

Luksuz presitih zapadnjaka

S velikim sam zanimanjem čitao feljton gđe Jasne Hasović-Jelisić o Arafatu. S dužnim poštovanjem se odnosim i na njeno pravo da o njemu i Palestincima misli kako misli, ali ne mogu odoljeti navadi da joj kao novinarki, koja bi čitaoce trebala objektivno upoznati s tako poznatom ličnošću, ne zamjerim neskrivenu nenaklonjenost prema tom čovjeku, bez obzira koliko on stvarno imao mana. Čeprkati po njima luksuz je presitih na Zapadu i ne bi smio biti naš koji smo još u lugu kao posljedica sličnih mana vlastitih državnika. Mi najmanje imamo pravo dijeliti lekcije tom navodno osiljenom čovjeku, čovjeku na čije ime je uplaćeno 18 milijuna dolara, koje je podijelio među svojom rodbinom, samo što nije napisala, u dlaku isto kao što je 70-ih Time pisao o Titovim vilama po Jugoslaviji. Feljton inače vrvi proizvoljnostima uličnog miljea (zamislite, supruga Adnana Khashoggija viđena u kupovini Parizom u društvu Arafatove supruge Suhe!). Zanima me kakvu je to birokraciju Arafat oko sebe mogao bolju ustrojiti, kad je vaš Izetbegović, pod neusporedivo povoljnijim uvjetima, imao još "korumpiranije i šlampavije suradnike" (koje sam, i kao takve, razumio i branio pred kritičkim naletima).

Da li gospođa Hasović-Jelisić ima predodžbu o tim tamo ljudima, o uvjetima pod kojima žive-životare, o nadama s kojima lijegaju i bude se, o prevarama koje ih okružuju (od svih - od Evrope, od Amerike, čak od Arapa), o gladi i nemoći s kojima dočekuju svaki sutrašnji dan?!... Ja ih prilično poznajem (čak sam bio u Gazi) - tamo od knjige Oh, Jerusalem!, dvojice Francuza, preko cijenjenog Šobajića (nekako kao Izrael i židovstvo) do susretanja mnogih Palestinaca širom svijeta. Vrlo dobro poznajem Arape i islam, sve njihove vrline i mane, ali mi na um ne pada upadati u najčešću zamku i na njih gledati s visine kultiviranog zapadnjaka. Taj izgnani narod koji živi od luga i prašine, trebao je poroditi takvog državnika koji će zadovoljiti profinjen ukus jedne dame (koja je do jučer također bila u lugu i prašini) i da kao državnik ne pravi greške koje će "postati uteg na vratu cijele nacije" - u odnosu na osiljene dojučerašnje prognanike, koji mašu tomahavkom iznad svojih glava, koji drugom narodu čine isto što je njima od vremena Nabukodonosora činjeno i, najvažnije, što eksplicitno provejava feljtonom - kao da sreća Palestinaca (zamislite, molim lijepo, obećana sreća!) i trunke ovisi o umješnosti tog državnika bez države, a ne od krpica koje mora moliti s gozbenog stola izraelskih jastrebova... (Otac mi je učestvovao u spašavanju Židova, u svojoj sam knjizi s pijetetom pisao o njihovoj sudbini, ali danas - Sharon je za mene drugi Hitler.)

Pa da, taj Arafat se usuđuje nagrađivati svoje poltrone, činiti vojnotaktičke greške čak, biti diktator 33 godine... Trebala bi se ta novinarka osvrnuti malo oko sebe, po horizontali i vertikali, i da tom napaćenom narodu ne odmaže savjetima (da, da, njeni su radovi savjeti!) da se upušta u skupi luksuz demokratskog biranja svog vođe svake četiri godine! Arafat - bilo kakav - za taj narod je bolji od bilo kakvog nastojanja-rizika da se iznjedri najmudriji državnik. Uostalom, kakva bi to državnička mudrost deset Arafata Palestincima mogla pomoći u povratku na otetu zemlju i ognjišta! Ako tim beskućnicima ne može pomoći - neka im gospođa Hasović-Jelisić svojim kompilacijama bar ne odmaže (koje kao da su naručene od Busha i Sharona).

Srdačno i s poštovanjem,

Nikica Mrđen

("Zašto je reis protiv Bošnjaka"; Dani 270, 16. august 2002, str. 16)

Ugledajte se na Nijemce

Gospođo ili gospođice, u to nisam siguran šta ste, osobno mi je drago da imate elana da pišete tekstove za ovaj sedmični magazin, ali želio bih vam preporučiti da samo malo više objektivnosti unesete u iste, jer vam to profesionalnost nalaže. Želio bih da vam napišem nekoliko rečenica povodom vašeg teksta: ne možemo zatvarati oči pred onim što se desilo Bošnjacima u proteklim godinama rata i ne možemo sami po sebi "pljuvati". Narod koji ne priznaje i ne cijeni sebe kao jedan narod, nikad ga drugi neće priznavati i cijeniti kao grupaciju ako on sam sebe ne poštuje. U prirodi čovjeka je da bude odan narodu kojem pripada, da se bori za prosperitet svoje države, poštuje svoju religiju, kulturu, suživot sa drugim grupacijama, jednostavno da se bori za boljitak svog naroda ne ugrožavajući prava drugih. Svima je jasno da su Bošnjaci bili ti koji su iznijeli teret opstojnosti BiH, a danas se ti isti žele satanizirati, optužiti, diskriminirati, oblatiti, i da ne govorim šta više ne, jer se i danas bore za svoju jedinu državu a nemaju rezervnu kao drugi. Samo ću vas nakratko podsjetiti na naslovne stranice Slobodne Bosne u periodu 1996, '97, '98, kako su izgledale. Nije li to bila uvreda za sve Bošnjake, a ne za Bosnu i Hercegovinu. Niko nije reagovao jer je postojala sloboda mišljenja, štampe, sloboda riječi. Vaš i naš list Dani je umnogome doprinio da se ugled Bošnjaka kao jednog stotinama godina miroljubivog naroda iskvari, omalovaži, obezvrijedi njegova antifašistička borba itd. Ni jedno društvo nije imuno na profitere, lopove, koristoljubivce, sitne šićardžije i druge, pa tako ni naše. Posljednji pokušaji napada na Islamsku zajednicu govore da ideje onih koji su to isto pokušali 1991, '92, '93... još uvijek žive. Jedan se narod ne stidi kada bude poražen od drugih, jačih i brojčano većih naroda, ali se stidi kada u svom narodu ima onih koji mu ne žele dobro koristeći sva moguća sredstva koja su im dostupna, radi sitnih i kratkotrajnih interesa, da bi se dodvorili onima koji su na njih direktno ili indirektno bacali granate. Posljednji napisi u Slobodnoj Bosni su bili kap koja je prelila čašu u blaćenju najeminentnijih ličnosti u Bosni. Nije moguće da jedan narod koji je odbranio državu od agresije je zločinački narod. U tu teoriju, ja osobno ne mogu da vjerujem. Ljudi koji su bili uz narod više od deset godina, neki i čitav svoj životni vijek, postaju kriminalci, zločinci, mafijaši preko noći. Nije li to atak na ljude koji zaslužuju svaku vrstu priznanja za zasluge koje su učinili za svoj narod, ili im treba dati optužnice u ruke što su branili svoju državu i da za to moraju nekome odgovarati. Oni isti koji danas pišu te spektakularne naslove o časnim ljudima uživaju plodove mukotrpne borbe za "slobodu medija", za blagodati slobode jer su mogli postati "robovi" ili su mogli nestati. Svima je jasno da se rat protiv Bosne kao cjelovite države još nije završio, samo se sada vodi podmuklim sredstvima. Blaćenje institucija jednog naroda koje su stare vijekovima sigurno nije dobro, a pogotovu prvaka tih institucija. Za običan svijet to znači veliku uvredu. Želim vas pitati da li postoji ijedan Bošnjak koji nešto znači u narodu ili instituciji a da ga mediji nisu "oblatili"? Molim vas, odgovorite, ako ne meni, onda bar sebi. Navest ću vam primjer njemačkog naroda koji je bio, vođen nacističkim idejama, poražen, ali to nije značilo da njegov ponos pripadnosti svom narodu, svojoj naciji, kulturi, običajima, gubi na vrijednosti, naprotiv. Naravno, mi sebe ne možemo staviti u taj rang, ali možemo se ponositi tim da smo odbranili državu od drugih, jer smo vodili oslobodilački rat, za razliku od prvih, a ne nastojati da uništimo i omalovažimo ono što je jedan narod izgradio i učinio. Onaj ko se stidi sebe i svoga porijekla, svoga naroda, jezika, kulture i običaja, treba da se stidi i sebe i drugih, jer ne zaslužuje da bude pripadnik tog naroda. Bošnjaci su uvijek imali razumijevanje i respekt za različito mišljenje jer su znali da kvalitetna diskusija mora uroditi plodom. Uvijek su znali primiti i kvalitetnu kritiku na ponašanje, propuste i nemarnost. Danas kad se "mutni oblak nadvio nad Bošnjacima", drugoj strani je dosadila tolerancija različitog mišljenja pa su počeli da je sramote i ponižavaju. Posljednja reakcija prvaka je prirodan proces kad se ugrožena strana počinje boriti za svoja prava. Kada to posvjedoče i najljući neprijatelji Bosne, onda je svima jasno da su Bošnjaci danas ugroženi više nego za proteklih 10 godina. Ako ja vama na početku teksta, iz bojazni da ga odmah ne izbrišete, ne mogu napisati "selam", znači li to da se nešto što je dio muslimanskog bića uskraćuje jednom narodu, želi potisnuti, zaboraviti i na kraju zabraniti. Sada mi nemojte govoriti o slobodi koja je jednaka za sve. U 21. vijeku, kada se zabranjuje rad čitavim organizacijama, strankama, pokretima, a da ne govorimo o novinama, časopisima, novinarima koji narušavaju ugled, stabilnost, integritet jedne države, tjeraju nas da to prihvatimo kao normalno, a oni sami u svojim državama su to zabranili. Primjeri za to su nam Francuska, Španija, Austrija i Njemačka. Bošnjaci su bili tolerantni kada je to najteže bilo, a da danas nisu, to je velika stvar koja im se podbacuje. Nikad nisu težili za tuđom imovinom, ali drugi jesu za njihovom pa su je do sada bezbroj puta otimali. Hoće li vrijednosti dobrote, merhameta, sažaljenja, mehkog srca, dobročinstva, ponosa i patriotizma ostati kao trajna imovina Bošnjaka koju nikad nisu uspjeli uništiti ili će nastojati da i nju uzmu, pokazaće vrijeme.

Muhamed Baščelić, Stuttgart

(Kako studirati u inostranstvu: Bos ili hadžija; Dani 270, 16. august 2002, str. 40)

Radi se o nesporazumu

Poštovani gospodine Obradoviću,

U 270. broju magazina Dani od 16.08.2002. objavljen je Vaš članak pod naslovom "Kako studirati u inostranstvu: Bos ili hadžija", u kojem sam i ja citirana.

Na osnovu našeg telefonskog razgovora u tekstu je pomenut termin "Doppelkulturprogramm" kao jedan od načina stipendiranja od strane naše organizacije, što u programu stipendija Fondacije ne postoji. Vjerovatno se radi o nesporazumu koji je nastao iz razloga što je razgovor vođen telefonski. Naime, termin koji je u dotičnom razgovoru upotrijebljen jeste "Doppelkulturabkommen", što je zapravo sporazum o međusobnoj kulturnoj saradnji između Savezne Republike Njemačke i Bosne i Hercegovine, koji još uvijek nije potpisan, te stoga studenti iz Bosne i Hercegovine ne mogu u Centrali Fondacije aplicirati za stipendiju za strane studente iz programa Fondacije Konrad Adenauer u Njemačkoj. Ovaj program je samo jedan od različitih programa stipendiranja koje Fondacija Konrad Adenauer nudi studentima i postdiplomcima u Njemačkoj i svim drugim zemljama u kojima ima svoja predstavništva.

Radi valjanog informiranja javnosti, molimo Vas da ovu ispravku objavite.

Za sve ostale informacije na dotičnu temu na raspolaganju Vam stoji naš Ured u Sarajevu.

S poštovanjem,

Dr. Caroline S. Hornstein, direktorica Ureda Fondacije Konrad Adenauer u Sarajevu

Svaka vam čast

 Još jednom moram, osjećam se dužnim, da vam čestitam. Za istinu koju iznosite, za udarce koje zadajete onima koji su to zaslužili. Niste ničija "marioneta", pišete onako, kako bi prosječna raja ocijenila.

Nažalost, ni vi a ni ja ne možemo učiniti više, ali ostaje obaveza da uvijek ukazujemo na to....

Za ovakve tekstove nije mi ni žao plaćati online-pretplatu, ma kolika ona bila!

 Pozdrav čitavoj Redakciji iz Švicarske