Ono što se godinama nezvanično uzimalo kao zdravo za gotovo, potvrđeno je i oficijelno. Najveći svjetski stručnjaci za procjenu nečijeg gitarističkog umijeća opredijelili su se da najboljim rock gitaristom svih vremena proglase Jimija Hendrixa.

Hendrix je rođen 27. novembra 1942. kao Johnny Allen Hendrix, ali, kada je imao svega četiri godine, promijenili su mu ime u James Marshall Hendrix. Odrastao je u izrazito sirotinjskoj četvrti. Majka mu je bila Čiroki Indijanka, a otac crni vrtlar. Rano je upoznao rasnu netrpeljivost. Međutim, ako mu i nije mogao ponuditi sretno djetinjstvo, otac mu je ipak nešto dao. Dao mu je muzički dar. A kada je u dobi od 12 godina mali Jimi počeo da pokazuje interes za gitaru, njegov otac je zamijenio svoj saksofon za polovnu akustičnu gitaru.

Odmah se pokazalo kako dječak posjeduje apsolutni sluh. Bilo je dovoljno da jednom čuje neku muzičku temu pa da je od tona do tona ponovi, ili čak i da improvizuje na tu temu. Obilazi jug Sjedinjenih Američkih Država i svira gdje god je to bilo moguće, čak i za neznatnu naknadu. No, ne vidi neku posebnu budućnost u rock'n'rollu i sa sedamnaest godina pridružuje se američkom ratnom vazduhoplovstvu.

Slučaj je htio da bude raspoređen u padobranski vod i nakon dvadeset šestog skoka povrijedio je nogu i kičmu i morao odustati od daljnje vojne karijere. Ponovo se prihvata gitare. Svira prvo po američkom jugu, a zatim u New Yorku nastupa sa takvim zvijezdama kao što su Ike & Tina Turner, James Brown, Little Richard, Wilson Pickett, B.B. King...

Ipak, bilo mu je suđeno da postane zvijezda prvo sa druge strane okeana, u Britaniji. I opet je slučaj umiješao svoje prste. Na jednom nastupu u New Yorku zapazio ga je nekadašnji basista grupe Animals Chas Chandler. Odmah je prepoznao vanserijski talenat, dao mu nekoliko hiljada funti i poveo ga sa sobom u Englesku. Krajem te 1966. godine objavljuju svoj prvi singl Hey Joe. Ubrzo je uslijedio i prvi album, koji je dočekan hvalospjevima, ali pravu popularnost Hendrix doživljava tek nakon spektakularnog nastupa na festivalu u Monterreyu. Bio je to njegov trijumfalan povratak u Ameriku. Zanimljivo je, međutim, da su ga organizatori naknadno uvrstili u program festivala i to na preporuku Paula McCartneya.

To je bio jedan od najupečatljivijih rock nastupa uopće. Hendrix je svirao gitaru iza leđa, zubima, jezikom, vodio je ljubav na sceni sa njom, da bi je na kraju zapalio. Oduševljeni izvještač Newsweeka napisao je u euforičnom raspoloženju: "Hendrix voli svoju gitaru strašću i bogatstvom ideja jednog Kazanove."

Bio je to, nažalost, mač sa dvije oštrice. Publika je počela od njega da očekuje atrakciju, počeli su odlaziti na koncerte da bi vidjeli šta će novo sada Hendrix smisliti, a manje zbog onoga što je zapravo najbolje radio - zbog muzike. On, ipak, ne dozvoljava da mu uzmu muziku i nastaju izuzetni radovi, albumi i pjesme, sve do 18. septembra 1970. godine, kada je, iscrpljen i napet, uzeo preveliku dozu tableta za spavanje i umro od gušenja povraćajući u snu.

Opraštajući se sa njim, svjetski listovi su se utrkivali u traganju za atributima koji bi najjasnije objasnili fenomen Jimija Hendrixa. Njemački Der Spiegel tada je napisao: "Nikome nije uspjelo da u samo tri godine ostavi takvog traga u pop muzici današnjice." (A.M.)

Jedanaest godina poslije faktičnog izgona iz Hrvatske, vratila se na domovinsku pozornicu Mira Furlan, predratna diva zagrebačkog HNK-a, i hrvatskoga te jugoslavenskoga glumišta. Točnije bi bilo kazati da je ona tokom ovog ljeta ovdje gostovala, a niti Brijuni se ne mogu samo tako uključiti u širi kazališni kontekst... Na njima je, naime, Teatar "Ulysses" Rade Šerbedžije upravo realizirao i svoju drugu sezonu, s premijerom Medeje u režiji Lenke Udovički, i Mirom Furlan u naslovnoj ulozi. A sve je u vezi s njenim dolaskom, i sa Šerbedžijinim projektom, bilo i ostalo tako, nekako, višeznačno i slojevito. Kao što priliči teatru, ali i zemlji koja umnogome sasvim podsjeća na nj.

Za eventualne nesporazume ipak nije krivo dvoje glumaca. "Ulysses" je dobro odradio Euripidovu tragediju, dok bi autorstvo prateće društveno--političke lakrdije mogli potpisati mnogi. Rade Šerbedžija napenalio je svoj teatar posred Titovog arhipelaga, na mjestu gdje se križaju svjetovi i epohe, lunjaju naokolo jeleni i duhovi, a ribe još ne vjeruju da su ronioci opremljeni vatrenim oružjem zaista nestali. Šerbedžijin izbor tumači se i kao provokativna gesta (tako i odabir Mire Furlan za ulogu Medeje, odbačene i politički progonjene žene, kao da provokacija nije kazalište samo...), također ne bez autoironijskog odmaka, no redovno članstvo trećesječanjske elite u Hrvata reagiralo je još tokom prve sezone "Ulyssesa", i uredno pohodilo tadašnju premijeru, Kralja Leara. Isto se dogodilo i s Medejom; opet su se dali navući brodovima u arkadijsku izolaciju Brijuna.

Drugi dio javnosti ogledao se ponajprije u reakcijama kolega iz kazališnog svijeta. Nekolicina njih osudila je žestoko Radu Šerbedžiju i Miru Furlan da troše novac poreznih obveznika kako bi podgrijali laž o vlastitom disidentstvu, a hrvatskom premijeru Ivici Račanu i ostatku predstavnika vlasti zamjerili su što ih obilaze i pozdravljaju. Po riječima takvih, u Hrvatskoj devedesetih je cvalo slobodno građansko društvo, i nitko nije bio ugrožen zato što drukčije izgleda, misli, govori, moli boga ili se j**e. A nitko s privilegirane strane (jer privilegija nije bilo) nije imao ekskluzivno pravo na državne subvencije za umjetničke projekte... Od opravdanoga gnjeva, velikom dijelu hrvatskoga glumišta škripat će zubi cijelu zimu, kad Mira Furlan i Rade Šerbedžija već ponovno budu negdje u bijelom svijetu, kamo su ih svojedobno kolege i mediji ispratili, mislilo se, zauvijek.

Mira Furlan je u ovoj predstavi, međutim, zablistala uvjerljivo kao glumačka veličina, a u onoj drugoj - društvenoj i političkoj, o čemu će i sama za Dane nešto reći - također mudro i otmjeno, baš kako se držala svih ovih godina. Njezin talent i znanje u brijunskoj Medeji čak su na trenutke neugodno odskakali iznad nekih drugih u predstavi (odličan je bio samo još Sreten Mokrović, kao atenski kralj Egej), što se dalo primijetiti već i po usporedbi njihova scenskog govora, da ne govorimo o gesti. Lenka Udovički ponudila joj je za to kvalitetan režijski kontekst, koji je uspješno podnio zahtjeve Euripidova teksta, i također omogućio njegovo aktualiziranje danas, bilo da se radi o motivima protjerivanja, seksizma, ksenofobije, osvetništva... I pogodili su tipujući na Medeju: sve nam je to podjednako izuzetno blisko. (I. Lasić)

Voljela bih šetati Sarajevom

DANI: Jeste li zadovoljni uspjehom Medeje, i kako komentirate sve ostalo što se događalo u vezi s Vašim nastupom?

FURLAN: Svjesna sam da su cijelo vrijeme postojale dvije predstave, no zaista imam volje govoriti samo o jednoj, o Medeji. Užitak mi je bio igrati Euripida ovdje i sad, pod ovim nebom, kraj ovoga mora. Publika me čak iznenadila; rijetko sam kada doživjela takvu koncentriranost, na čemu sam iskreno zahvalna. Možda je razlog takvoj pažnji upravo u onoj drugoj predstavi, ne samo u moći glume i ovog teksta, koji uznemirava i pomiče svijest. A osim mojega suočenja sa svima njima, sa hrvatskom publikom i scenom uopće, primjećujem kod nekih i suočenje njih samih sa sobom, što je od svega najvažnije. Ako je moja uloga pritom bila važna, mogu reći da sam zadovoljna. Izgleda da je svima konačno trebala nekakva katarza.

DANI: Postoji li mogućnost da s Medejom nastupite i u BiH?

FURLAN: Jako bih voljela opet igrati u Bosni i Hercegovini! Svih ovih godina maštala sam o Sarajevu, gdje sam puno u životu snimala, o šetnjama uz Miljacku i po Baščaršiji... Ne znam bismo li mogli i Medeju odigrati u Sarajevu, jer pogon je prilično velik i skup, a to je uvijek pitanje novca. Možda ovo pročita netko raspoložen i sposoban za takav projekt. Pozovite nas, i dolazimo! Ma, doći ću i privatno, bez obzira što bi najljepše to bilo uz teatar.

DANI: Što ćete raditi u Americi, u Los Angelesu, u kojem živite, do sljedećeg ljeta i, valjda, drugog nastupa s "Ulyssesom"?

FURLAN: Moj suprug, redatelj Goran Gajić, i ja radimo jedan zajednički film. Naprosto imam želju malo proširiti profesionalni okvir, da ne budem samo ono što je pokojni Zoran Radmilović zvao "izvođač glumačkih radova". Mislim da ću kroz sljedećih godinu dana u kazalištu nastupiti samo ako mi bude ponuđeno nešto meni jako važno... U Sarajevu, naprimjer.

VIDEOPREMIJERA

Poštar kuca dvaput

Love, Honor and Obey (Ljubav, čast i poštovanje); scenarij i režija: Dominic Anciano i Ray Burdis; uloge: Sadie Frost, Jonny Lee Miller, Jude Law, Ray Winstone, Kathy Burke, Sean Pertwee, Denise Van Outen, Rhys Ifans, Dominic Anciano, Ray Burdis…; proizvodnja: 2000; distribucija: TROPIK

Nedavno se u bh. videotekama pojavio britanski film Final Cut (Završni rez), koji je izazvao izuzetno interesovanje. Filmofili su zasigurno zapamtili imena iz autorskog dvojca odgovornog za ovo veoma zanimljivo djelo. I sad stiže dobra vijest: u našim videotekama je odnedavno još jedan njihov film, i to dobro bolji od Završnog reza.

Love, Honor and Obey (Ljubav, čast i poštovanje) zadržava mnoge značajke Završnog reza. Glumačka je ekipa gotovo identična, uz hvalevrijedna pojačanja: Jonnyja Leeja Millera (prvog muža Angeline Jolie, poznatog nam iz filmova kakvi su Trainspotting, Hakeri ili Mansfield Park) te Velšanina Rhysa Ifansa (Nothing Hill, Zamjene). Zadržana je također i ona "caka" da likovi iz filma nose imena glumaca koji ih tumače.

Film se bavi londonskom mafijom, odnosno tragičnom sudbinom poštara Jonnyja koji napušta svoj prosječni posao zarad karijere kriminalca. Sad, po ovoj rečenici, čovjek nikad ne bi kazao da je riječ o urnebesno smiješnom filmu. A jeste! Teško da je bilo smješnijeg britanskog filma u posljednjih desetak godina (uključujući i Full Monty). No, opet, film nije komedija. Kontradiktorno? Možda…

Love, Honor and Obey priča arhetipsku priču o mafijaškom usponu i padu običnog dečka iz susjedstva. Postoji čitava legija takvih filmova, no ovaj je drugačiji od svih. Nigdje kriminalci nisu smješniji i prizemniji, djetinjastiji i taštiji. Oni, po nekom već uvjetovanom refleksu, ustvari izbjegavaju nasilje, a kad do nasilja dođe, ono je skoro cirkusko i operetno, no time ne manje okrutno. Nigdje bossovi (kumovi) nisu prosječniji, a opet nigdje bezdušniji. Nikad realistična priča o mafiji iz stvarnog života nije bila smješnija, a opet nikad tragičnija. Ovdje se kriminalci zabavljaju pjevajući u baru, razbijač i tough guy ima problema sa impotencijom, a nasilje je krvava zabava.

Gluma je izvrsna, a dijalozi beskrajno duhoviti. Film je izuzetno inventivno režiran. Oni koji su gledali Final Cut prepoznat će neke manirizme Anciana & Burdisa. No, njih su dvojica, mora se priznati, sjajni filmski stvaraoci. Duhoviti na onaj već legendarni britanski način, avangardni i samosvjesni - predstavljaju jedan od najjačih aduta suvremenog britanskog filma. Nakon skoro komorne drame, kakav je bio Završni rez, načinili su urnebesan filmski tour de force, smiješan do plakanja, i pravu deliciju za sladokusce. (M. Bazdulj)

Mary Higgins Clark: Pravi se da je ne primjećuješ; Narodna knjiga - Alfa, Beograd (preveo Lazar Macura)

Više no ijedan drugi, krimić je ženski žanr. Nije da nema muškaraca koji pišu dobre krimiće, no nigdje procenat žena kao najznačajnijih autora nekog žanra nije tako veliki kao u krimićima. Povijest kriminalističkog romana posve je nezamisliva bez lavovskog ženskog udjela. Kraljica krimića je već ustaljeni opis Agathe Christie. Patricia Highsmith i Ruth Rendell (također i pod pseudonimom Barbara Vine) od krimića su načinile vrhunsku umjetnost. Jedna od najpoznatijih suvremenih autorica krimića je nedvojbeno i Mary Higgins Clark.

Clarkova zasigurno nije pisac kalibra svojih već spomenutih kolegica (kao uostalom ni danas najeksponiranija spisateljica krimi-romana Patricia Cornwell), no nije ni za potcjenjivanje. Uostalom, roman o kojem je ovdje riječ (Pretend You Don't See Her) bio je prvi na listi bestsellera New York Timesa. Samu su Clarkovu opet prozvali kraljicom suspensea, dok je kultni The New Yorker zove "gospodaricom visoke napetosti".

Ova rođena Njujorčanka danas živi u mjestu Saddle River u državi New Jersey. Bila je predsjednica američke udruge pisaca kriminalističkih romana. Čitatelji s naših prostora mogli su je upoznati još krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je prevodilac Aleksandar Đorđević u samostalnom izdanju objavio četiri njezina romana (Ne plači više, mila moja, Opsjednuta, Pod prismotrom, Krik u noći).

Heroina ovog romana je, kako to kod Clarkove često biva, hrabra i uspješna mlada žena. Ona će sticajem okolnosti upasti u nevolju (standardni Lady in Distress motiv), no pokazat će se sposobnom nositi se s nedaćama. Ime joj je Lacey Farrel, bavi se prodajom nekretnina na Manhattanu, a život joj se okreće naglavačke kad biva svjedokinjom ubojstva. Vlada je uključuje u program zaštite svjedoka, daje joj lažni identitet (novo ime je Alice Carrol) i smješta je u Minneapolis, no ubojica joj je na tragu …

Clarkova je plodna autorica koja je prije ovog napisala još preko desetak krimi--romana. Njezini fanovi neće biti razočarani jer ovo je - po općem sudu - jedno od njezinih najboljih djela. Šezdeset i pet kratkih poglavlja čitaju se - kako se to kaže - u dahu. Nema pauze niti dosade. U američkom slangu postoji izraz koji kritičari često koriste kad pišu o djelima Mary Higgins Clark. Termin je page-turner, a značenje mu se dade lako naslutiti. Bujas spomenutu natuknicu prevodi na sljedeći način: "napeto štivo (koje se jednostavno ne može odložiti)". Page-turner je idealan opis i ovog romana. Clarkova radnju vodi iskusnim i elegantnim stilom rasnog triler-zanatlije. Kate Kelly iz lista USA Today veli kako bi se ovaj roman morao prodavati sa upozorenjem da će oni koji ga počnu čitati pred spavanje jednostavno morati čitati do duboku u noć. Nakon toga dodaje da je riječ o djelu itekako vrijednom izgubljenog sna. Ljubitelji krimića neće ni tražiti veću preporuku. (M. Bazdulj)