| 
ačin na koji je u aktualnoj izbornoj kampanji uspostavljen
antagonistički odnos između jednoga dnevnog lista (Dnevni
avaz) i predsjednika jedne političke stranke (Zlatko
Lagumdžija, SDP), bojat se, već je prešao krajnju granicu
normalnih predizbornih osvada, i poprimio karakter pravoga
rata do uništenja, a diskurs, koji se na toj relaciji prakticira,
obrazac je zastrašujućega govora mržnje, u kojemu se ne ostavlja
ni mrva prostora i mogućnosti za uljuđenu dijalošku razmjenu
stanovišta i argumenata. Posljednjih dana primjetno je kako
se na toj Avazovoj antiesdepeovskoj relaciji znatno
zaoštrava i predizborna retorika Stranke demokratske akcije.
Budući da je pred nama još cijelih pet i pol tjedana do izbora,
i pošto mehanika i unutarnji razlozi ove mržnje mogu samo
dalje progredirati, moguće je sa zebnjom iščekivati u što
se sve još mogu pretvoriti. Jedno je sigurno već sad: neovisno
o konačnom ishodu, u onom prostoru javnosti Bosne i Hercegovine
u čijim granicama imaju težinu sarajevska zbivanja i odnosi
(a koji prostor je veoma teško definirati, iako sasvim sigurno
ne pokriva ni cijelu Federaciju, a kamoli državu), rat između
Dnevnoga avaza i Lagumdžije prijeti da potpuno degradira
i obesmisli cijelu izbornu utrku, jer ju svu prekriva svojom
zaglušujućom kanonadom, i jer joj oduzima karakter žustroga
i zdravog takmičarskog nadmetanja između ideja, programa i
osoba, u kojemu bi glasači trebali prepoznati svoj izbor.
Za dinamiku i karakter
izborne kampanje u drugim dijelovima zemlje sarajevska javnost
nije previše zainteresirana, a obaviještena je o njima uglavnom
putem šturih agencijskih vijesti i sumarne televizijske izborne
kronike (u kasnim satima pred ponoć). Tako prilično neuočeno
prolaze i veoma zanimljive promjene u ponašanju nekih stranaka,
kakva je na prvom mjestu HDZ, bez čijega se gromoglasnog sudjelovanja
nisu mogli zamisliti nijedni dosadašnji izbori u cijelomu
dvanaestgodišnjem postkomunističkom razdoblju.
U dosadašnjem toku kampanje
HDZ je začu-dno tih i "mekan". Tko se prisjeti samo
njihovoga nastupa pred posljednje izbore 2000. godine (da
se ranijih i ne sjećamo!), s onim gigantskim plakatima i onom
nepodnošljivom galamom o opredjeljenju ili istrebljenju,
taj bi mogao pomisliti da se ne radi o istoj stranci. Nisu
još sve "karte na stolu" da bi se mogli izvlačiti
zaključci, ali po svemu sudeći današnji HDZ praktično i jest
neka druga stranka, i odlučio je pribjeći potpuno drukčijoj
izbornoj strategiji nego ikad dosad. Tomu je sasvim sigurno
kumovalo nekoliko krupnih događaja iz prethodnoga razdoblja:
promjena tuđmanovske političke paradigme u Zagrebu i definitivni
prekid dotoka novca i druge pomoći, propast onih nebuloza
koje su proklamirali kao svoje glavne političke ciljeve i
projekte (referendum, samouprava, Hrvatski narodni sabor,
treći entitet), uništenje Hercegovačke banke kao materijalne
baze svih tih fantazija, Petritschev odstrel Jelavića
i njegovoga političko-vojno-profiterskoga kruga... Takav gubitak
moći vukao je za sobom, naravno, i kadrovsko osipanje i pretrčavanje
u druge, perspektivnije i isplativije kombinacije, pa današnji
čelni sastav HDZ-a izgleda kao prosječni ekipaž kakvog općinskoga
komiteta partije u zabitoj sovjetskoj provinciji u postbrežnjevljevsko
a još uvijek predgorbačovljevsko doba.
Sada u HDZ-u očevidno raspolažu
s puno skromnijim financijskim sredstvima (nasuprot nekadašnjoj
bahatosti, rastrošnosti i pompoznosti), i kao da, daleko od
stare političke megalomanije, razmišljaju u ključu neke nove
promućurnosti. Ona se po svemu sudeći svodi na nastojanje
da se utvrde i učvrste granice "svoga" prostora
i svojih glasača, kada je već evidentno gubljenje mnogih HDZ-ovih
tradicionalnih uporišta i smanjenje broja njegovih tradicionalnih
glasača, uz opći trend apstinencije. To najvjerojatnije znači
da će i HDZ, kao i mnogi drugi, biti spreman na najvratolomnije
poslijeizborne ortakluke, a ako i od toga ne bude ništa, onda,
očevidno, valja računati na suženu ali sigurnu teritorijalno-političku
bazu.
Sve to, međutim, ne znači
da je HDZ promijenio ćud. O tome slikovito govore dvijetri
predizborne sličice, do kojih se može doći u najzaturenijim
novinskim rubričicama ili na HDZ-ovoj nekad veoma ambicioznoj
a danas posve skromnoj web-stranici.
Jednu od njih, zbog bizarnosti,
vrijedi citirati. HDZ saopćava da su njegovi funkcionari Bariša
Čolak i Dragan Čović primili izaslanstvo Društva
hrvatskih književnika Herceg-Bosne (nekamo im se, gle, izgubio
atribut Hrvatske Republike Herceg Bosne, kako su se
izvorno zvali dok su i sami bili izvorni). Potom ide
zajednički stav: "HDZBiH i izaslanstvo DHK dijele ista
motrišta o nejednakopravnom položaju hrvatskog naroda, njegove
kulture, a posebno hrvatske književnosti u BiH, te o diskriminaciji
hrvatskog jezika posebno u službenim ustanovama."
Tko se cijelo desetljeće
od 1990. samoproglašavao stvaraocem i vitezom-zaštitnikom
jednakopravnosti hrvatskoga naroda, njegove kulture, književnosti
i jezika?
HDZBiH, zajedno sa svojim
parapolitičkim satelitima poput DHKRHHB, te ostalim udrugama
i organizacijama (Napredak, Matica Hrvatska
itd).
Tko je u tom desetljeću
bio na vlasti, te u svakom smislu - zakonodavno-regulativnom,
ideološko-političkom, organizacijskom, financijskom - vladao
i upravljao položajem hrvatskoga naroda, njegove kulture,
književnosti i jezika?
HDZBiH s istim satelitima!
Ako je, dakle, sad moguće
govoriti o "nejednakopravnosti", tko je za nju odgovoran
i komu se taj račun, zapravo, treba ispostaviti?
HDZ-u, logično, i svim
njegovim parapolitičkim satelitima.
Komu je, međutim, još do
logike, ili do kulture, jezika, književnosti! Kao i uvijek
dosad, to su, naravno, samo dnevnopolitička perca za draškanje
nacionalističkih (ne: nacionalnih!) osjećaja kada treba "pobudno
djelovati" na glasače. Prava borba za strukturalno utemeljen,
nekonfliktan, produktivan i dugoročno osiguran položaj naroda
i njegove kulture trebala bi se voditi onako kako ju HDZ nikad
nije ni znao ni htio voditi, jer nije nikad umio prepoznati
istinski identitet, potrebe i interese toga naroda.
Može li i za koga biti
utjehe u žalosnoj bosanskoj činjenici da ni ostale dvije "konstitutivne
nacionalne kulture" nisu prošle bolje, a da se drukčija
paradigma rješavanja njihova položaja i razvoja od dosadašnje
još ni ne sluti. Neovisno od političkoga raspleta 5. listopada.
Arhiva Dani
272
|
