DANI: Gospođo Serdarević, četiri godine ste na čelu Muzeja grada Sarajeva; kada ste postali direktor, rekli ste da je Muzej beskućnik u svome gradu. Šta se u međuvremenu promijenilo?

SERDAREVIĆ: I dalje smo beskućnici. Naime, prije četiri godine svi su zaposleni, a ima nas dvanaest, radili u jednoj kancelariji u Muzeju Jevreja, bilo je jako hladno i objekat nije imao ni sanitarni čvor. U međuvremenu smo uspjeli da svi objekti kojima Muzej gazduje dobiju obezbjeđenje, imamo praćenje, ugrađen alarm, Muzej Jevreja je dobio sanitarni čvor, sanirana je Despića kuća i otvorena nakon 30 godina. No, ona još nije muzeološki postavljena jer nemamo dovoljno novca: procijenjeno je da nedostaje do 50.000 maraka da bi se uradila konzervacija slikarija, popravi mansarda jer nema vrata, da se vrate dvije peći koje nedostaju i da se postave eksponati. Mi u vlastitoj režiji konzerviramo pojedine pokretne predmete - stari klavir, jedan luster je već završen, drugi se radi… Svejedno, Despića kuća je otvorena za javnost, smatra se izuzetno zanimljivom u arhitektonskom smislu jer ona zapravo na fantastičan način pokazuje razvoj arhitekture od 17. stoljeća do austrougarskog perioda, ima svoju priču i svoju historiju.

DANI: Sem Despića kuće i Jevrejskog muzeja, Muzej grada gazduje još Muzejom Mlade Bosne i Tunelom: za svaki od ovih objekata se također može reći da nema para da bi se stavio u funkciju. Šta kome nedostaje?

SERDAREVIĆ: Jevrejski muzej je, nažalost, zatvoren: u periodu 1992-1993. zapravo je postao depo Muzeja, i to je velika šteta. Jedino što možemo uraditi, i što povremeno radimo, jeste da Muzej otvorimo za manje grupe (česti su i posjetioci iz Izraela) i ljudi razumiju, jer se uvjere da je objekat iznutra u vrlo dobrom stanju, da nije razrušen i da su očiti razlog što je Muzej zatvoren sanduci sa eksponatima. Da bi se napravila prava prezentacija, treba prije svega riješiti problem depoa, odnosno treba učiniti ono što predlaže i Jevrejska zajednica - u prizemlju rekonstruirati sinagogu, na prvom spratu situirati postavku stradanja Jevreja, a na spratu postavku stradanja građana Sarajeva za vrijeme opsade. Naravno, i za to treba novac, ali je još veći problem da nađemo prostor za depo, koji mora biti adekvatan svojoj namjeni. Pokušali smo u više navrata, ali bez uspjeha: Vlada je, još poodavno, Muzeju dodijelila Hastahanu, dio bivše Vojne bolnice na Marindvoru, zatim smo mi pokušali obezbijediti zgradu obdaništa u ulici Josipa Štadlera - čak je i gospodin Klein dolazio da vidi taj objekat, ali od toga i dalje nema ništa. Uvijek je u pitanju novac i imovinsko-pravni odnosi. Prošle smo se godine snažno dopisivali s vojskom: cijenili smo da bi moglo biti slobodnih prostora - ako se smanjuje broj vojnika, smanjuje se i broj administracije, a ako se smanjuje administracija, bit će mjesta; međutim, nažalost, nismo naišli na razumijevanje. Ima tu jedan problem: gdje god se muzej pojavi, izgleda da je shvaćen kao prosjak. Mi smo za ovu godinu napravili kalendar i, vjerujte, niti jedan direktor hotela u Sarajevu nije imao vremena da nas primi radi eventualne kupovine tog kalendara, niti je ijedna općina kupila taj kalendar. Koštao je pet maraka, i drago mi je što mogu javno reći da smo uspjeli postići nulu kao saldo - dakle pokriti troškove, jer nam je bilo jako važno da prezentiramo zbirku Stjepana Mezea. Na taj smo način obilježili 125 godina od rođenja i 35 godina od smrti čovjeka koji je ovom gradu ostavio sve što je godinama skupljao: po zanimanju hotelijer, Meze je, inače Mađar porijeklom, 1961. poklonio muzeju kolekciju jelovnika koja se procjenjuje na 4.000 komada, ali i dosta oružja, slika, fotografija, satova, dijelova namještaja… Za kalendar smo odabrali 12 jelovnika iz 10 različitih zemalja, naša je zemlja dva puta zastupljena, i povezali ih, da tako kažem, sa drugim predmetima iz njegove zbirke: recimo, šoljicama za kafu iz kojih su pili prestolonasljednik Ferdinand i njegova supruga uoči atentata u Sarajevu, ili šoljom iz koje je pio princ Rudolf 1888. u Sarajevu.

DANI: Znači, kada se Despića kuća otvori, Muzej je opet na ulici?

SERDAREVIĆ: Kažem, beskućnici. Mi smo i prešli u Despića kuću iz Muzeja Jevreja jer jednostavno ne možemo plaćati grijanje na dva lokaliteta, a Despića kuća ne smije biti bez grijanja, dok Muzej Jevreja može. Mi smo ovdje ionako privremeno, kustosi rade cijelo ljeto u Muzeju Jevreja jer je tad jedino moguće raditi u depou, a za dalje ćemo vidjeti. No, u svemu je tako: eksponati iz Muzeja Mlade Bosne su sačuvani, i, pošto se smatra da je to bila dosta siromašna postavka, naš je kustos Bajro Gec predložio da napravimo jedan međunarodni skup koji bi taj događaj valorizirao. Dobili smo usmenu podršku resornog ministra, uputili poziv za sufinansiranje svima - od države, preko oba entiteta do kantona, no nismo dobili novac, tako da se spremamo da, uz pomoć uprave grada koja pokazuje veliki interes, postavimo tablu i stope, a tek onda ćemo planirati šta dalje. Hoće li se postavljati izložba ili ne, još uvijek je pitanje, no iduće bi godine trebalo da se taj muzej otvori. Nama svakako nedostaje galerija u kojoj bismo primali izložbe: mi smo u junu postavili izložbu Žanke Dodik-Karaman, najljepši jelovnici svijeta iz kolekcije Stjepana Mezea, ponudili je u razmjenu i ona putuje u Ptuj i Tuzlu, dok tuzlanski muzej i muzej iz Ptuja šalju nama izložbe. Dakle, taj prostor za međumuzejsku suradnju svakako je potreban. Što se tiče Bezistana, on je saniran, to je zavod uradio, napravljeni su i projekti za stalnu postavku, raspisan tender za radove unutra, no tender je poništen pa sad idemo ponovo. Po svemu do sada, u Bezistanu neće biti stalna postavka koja će obuhvatiti sve periode povijesti Sarajeva, već vjerovatno samo prethistorija, srednji vijek, rimski, osmanski i austrougarski period. Svrzina kuća je u najboljem stanju, u nju je prošle godine Zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa uložio deset, a mi još pet hiljada, i ove ćemo godine još ulagati u taj prostor. Svrzina kuća, koja je primjer kulture stanovanja Bošnjaka, nastala je u osmanskom periodu, njeno održavanje je vrlo skupo, i mi nastojimo da iznajmljivanjem i korištenjem ovog prostora obezbijedimo mogućnost da za nekoliko godina Svrzina kuća sama sebe izdržava. Pokušali smo, recimo, preko Pedagoškog zavoda animirati škole da nastavnici pojedinih predmeta časove održe u samom objektu, no nismo to realizirali, ali da je ideja dobra pokazuje primjer Internacionalne američke škole, koju pohađaju djeca diplomata, koja je posjetu ocijenila više no uspješnom. Istina, uz nešto veću cijenu ulaznica, prezentirana je i tradicionalna kuhinja. Valja reći da smo izdali i Monografiju Svrzine kuće, koja je naišla na zapažene pohvale i koja je izdata dvojezično - na bosanskom i na engleskom jeziku, a imamo i vodič kroz Svrzinu kuću.

DANI: Kako uopće cijeniti odnos Bosanaca i Hercegovaca spram povijesti ako daleko veću brigu o institucijama kulture i muzejima pokazuju međunarodne organizacije umjesto domaćih?

SERDAREVIĆ: Pošteno govoreći, nekad mi se čini da i nama koji radimo nedostaje entuzijazma. Mi smo u Muzeju uspjeli stvoriti klimu zajedničkog rješavanja problema, timski rad, no mnogo je toga što prevazilazi okvire institucija. Otuda valjda i takvi paradoksi. Ukupno stanje u institucijama kulture direktna je posljedica dejtonskog ustrojstva Bosne u kojoj je kultura svedena na lokalni nivo i sada niko neće da se brine o Zemaljskom muzeju, koji jeste državna institucija, niti ko hoće da se brine o onim institucijama koje bi, recimo, trebale biti na federalnom nivou. Sve je zapravo palo na teret Kantona Sarajevo, a Kanton jednostavno ne može sve isfinansirati. Evo, sada je vrijeme predizbornih kampanja i svi se listom zaklinju kulturom i demokratizacijom države: no, ne vidim, recimo, da bilo ko uopće pita one koji su za državu BiH jesu li i zato da se sačuva i unaprijedi Zemaljski muzej? U ovom času, zaposleni u Zemaljskom muzeju primaju minimalne plaće, a to je državna institucija koja posjeduje eksponate značajne za prostor čitavog Balkana. Molim vas, znate li ijednog političara koji u svojim govorima neće reći - ja sam za ravnopravnost naroda: ako je tako, onda da vidimo to na djelu, da li je on za to da se otvori muzej naroda kojem on ne pripada, je li za to da taj drugi narod prezentira svoju kulturu i svoju povijest? Jedno je priča krcata parolama, a drugo su pokazatelji: ko hoće da se brine o ravnopravnosti manjina neka kaže da li je za Muzej Jevreja? I, naravno, šta će učiniti da se on ponovo otvori? Ili, da li je za sobu u kojoj će biti prezentirana romska povijest? Muzeji, zavodi za zaštitu spomenika, galerije - oni su dijagnoze, oni su pravi pokazatelji ravnopravnosti. Dalje, ima tu još apsurda: na prste jedne ruke mogu se nabrojati etnografi. A šta se uradilo da se u BiH, na jednom od brojnih univerziteta koji su također svedeni na lokalni, tj. kantonalni nivo, otvori jedna, jedina i posve dovoljna katedra na kojoj će se školovati?

DANI: Možemo li biti precizni: ko bi se, recimo, trebao brinuti o Despića kući?

"Ima tu jedan problem - gdje god se muzej pojavi, izgleda da je shvaćen kao prosjak"

SERDAREVIĆ: Despića kuća je nulte kategorije vrijedan spomenik jer prezentira srpsku kulturu stanovanja i jedina je takva. Ako bi bilo hijerarhije, o njoj bi trebala brinuti država, ili barem Federacija: nažalost, brine se samo Kanton Sarajevo, jer koliko je god uložilo "Kulturno naslijeđe bez granica", međunarodna organizacija, toliko je Kanton uložio dajući stanove prijašnjim stanarima. Ne bih željela biti pogrešno shvaćena: ne može jedan kanton, bez obzira koliko bogat bio, izdržati toliki broj kulturnih institucija na svojim leđima. Nedopustivo je da sve što je u Sarajevu bude samo sarajevsko i da ne zanima nikog drugog, jer Sarajevo je reprezent kulture BiH. Po mom mišljenju, nedopustivo je da jedan Sarajevo Film Festival nije tretiran, a znamo da nije, kao manifestacija koja je od vanrednog značaja za Bosnu i Hercegovinu. Valja reći i ovo: ljudi su zainteresirani, postoji veliko zanimanje građana Sarajeva, i to brojni primjeri dokazuju, ali im treba pružiti priliku. U Despića kući svake srijede se organizira tribina - nakon osam mjeseci, napravljena je anketa koja dokazuje zainteresiranost, u ovom slučaju Sarajlija. Amra Madžarević je radila izložbu Priča o hljebu, uključila se u akciju francuskih muzeja Pogledaj, poslušaj, dotakni, pomiriši, okusi, i ta je izložba bila nevjerovatno posjećena. Na izložbi je prikazano pedesetak vrsta hljeba od raznih vrsta brašna, neki koji se više i ne peku, zatim hljebovi i peciva koja se peku u specijalnim prilikama kod četiri najzastupljenije konfesije u gradu, kao i veoma zanimljive figure od tijesta. Na tom tragu, Svjetlana Bajić je predložila, a Amra Madžarević priredila večer slatkih napitaka u Svrzinoj kući, Da se ne zaboravi. Cilj ovog performancea bio je da se predstavi dio bosanske kuhinje, pripremljeni su hošafi, đulbešećer, razno slatko i sokovi, paluza, zerde… Kupili smo 500 plastičnih čaša, a najmanje trećina posjetilaca nije bila počašćena, sve je otišlo: naša je procjena da je bilo 700 posjetilaca. Hoću da kažem da narod ima potrebu da upozna neke segmente vlastite povijesti i da nije tačno da muzeji ne zanimaju ljude, ali i to da muzeji moraju raditi na drugi način, sa internetom, sa kompjuterima, sa televizijom, i mi to pokušavamo, i mislim da zaista imamo uspjeha, ali je teško reći dokle možemo sami.

DANI: Kada ste, može li se tako reći, posljednji na hijerarhijskoj ljestvici raspodjele?

SERDAREVIĆ: Ne, nismo posljednji, ne mislim da dobijamo najmanje, mi primamo redovno plaću, a u ovoj državi ko prima redovno plaću mora da šuti. Ali, ja govorim o nečem drugom: o postavljanju stvari tamo gdje im je mjesto, o rješavanju problema, o neophodnim ulaganjima, recimo, u našu stalnu postavku, u edukaciju ljudi, u krajnjem slučaju, o državi koja nema ništa iz kulture. Postoji li to igdje na svijetu? Moram priznati da nisam čula da postoji država koja nema svoju kulturu, a država koja nema niti jednu instituciju kuture o kojoj brine, pa makar samo jednu, znači onda da nema kulturu. Mislim da smo po tom pitanju posve unikatni.

DANI: Da li onda imate planove ili čekate državna rješenja?

SERDAREVIĆ: Mi se borimo. Sem tog depoa, koji je, eto, konstantno i neriješeno pitanje, tragamo za kućom koja bi predstavljala hrvatsku kulturu stanovanja. Priznajem, našli smo jednu takvu, ali nemamo šta ponuditi. No, to ostaje naš dugoročni plan, to je kuća od prije Hadži Lojina ustanka, u njoj živi jedna porodica, i, ako bismo uspjeli nagovoriti vlasnicu i doći do novca, praktično bismo imali mogućnost da, uz Svrzinu i Despića kuću, pokažemo kulturu stanovanja građana Sarajeva od osmanskog perioda do polovice 20. stoljeća. Mislim da Sarajevo to treba da ima. Dalje, naravno, mi ćemo se angažirati na pitanju Tunela, nad kojim još uvijek samo formalno gazdujemo, navodno se rade planovi, i jako mi je žao što nas niko ne zove da kažemo naše ideje i prijedloge. Kada se jednom nešto napravi i preda kao gotovo, onda je to teško mijenjati, a dopustite da ima osnova tvrdnji da je ova kuća, odnosno da su zaposleni u Muzeju oni koji bi trebali reći na koje se sve načine Tunel može koristiti. Mi ćemo se svakako angažovati. Već sam rekla da je Muzej Mlade Bosne prioritetan i da se planira raditi na njemu, a želimo napraviti i novi kalendar. Učestvujemo na međunarodnim skupovima, ponudili smo jednu izložbu Makedoniji, u oktobru imamo radionicu o tekstilu, dakle u Muzeju se uvijek nešto dešava. Imamo i muzejske vijesti, i web stranicu, a Uprava grada je dala sredstva za edukaciju naših kustosa, tako da jedan završava postdiplomski studij iz etnologije u Zagrebu, gotovo svi su prošli kurseve stranog jezika, dok će dvojica kustosa upisati postdiplomski ove godine.

Arhiva Dani
272