Arhiva Dani 272 LIČNOST U FOKUSU RIJEČ U FOKUSU Boj na Koševu Radovan za ekipu iz Amerike Šta će optuženi za 228 ubistava u Haagu? Žene liječe "povratničke bolesti" Moševac u Zenici Dva sudska spora zbog kukuruza

---

LIČNOST U FOKUSU
Amor Mašović

Vijest da je Amor Mašović predložen za uglednu mirovnu nagradu Saharov ozarila je mnoga iznurena lica. Ovaj sarajevski odvjetnik 1992. godine je došao u Komisiju za razmjenu ratnih zarobljenika (poslije transformirana u Državnu komisiju za traženje nestalih osoba) a da uopće nije imao nikakva iskustva glede strašnog posla koji ga je tek očekivao. "Nikad prije rata nisam vidio mrtvog čovjeka", reći će u jednom novinskom intervjuu. Već nakon prvih bitaka na Doglodima i Žuči 1992. godine, Mašović je prisustvovao razmjeni leševa. Od tada pa do danas on je osobno iskopao više tisuća mrtvih tijela iz mnogih masovnih grobnica širom naše zemlje, a preko njegovih ruku prošlo ih je bezbroj.

Na pitanje kako doživljava suočavanje sa stotinama leševa nevino ubijenih, ima li noćne more, odgovara: "Zasad stvarno nemam nikakvih problema, mada mislim da će mi se to jednog dana dogoditi. Ali, iako je ovaj posao strašan, ja imam satisfakciju na drugoj strani, kad nekome pronađem brata, dijete, roditelje. Od toga ja živim. Jedino što mi uvijek teško pada jesu leševi djece." Mašović potom dodaje: "Vidio sam djevojčicu od tri-četiri godine na Hrgaru, izvučenu sa 66 metara dubine, koju nikad nismo identificirali. Znamo da je djevojčica, znamo da smo našli njene čizme, ali ne znamo identitet. Vidio sam svojim očima", kaže Mašović, kao da se pita: zašto djevojčica, čemu je ona bila kriva? Javnost je šokirala vijest da je Mašović svojega sina Omara poveo sa sobom na iskopavanje leševa iz jame Hrgar kod Bihaća: pokazao mu je skelet djevojčice, leš starice... "Morao sam to učiniti. Nekako mi se čini da ako to ne uradim sad, ako djetetu ne pokažem šta su učinili i on to ne shvati, da će jednog dana ono čeprkati po mojim kostima."

Tragajući kroz podzemni bosanski svijet za kostima naših mrtvih, kao poznati Kadareov Junak, Amor Mašović je došao do još jednog otkrića: u Jami Piljak u blizini Tjentišta naišao je na kosti hrvatskog pjesnika Ivana Gorana Kovačića, autora Jame. Poznato je - on, koji je opjevao nedužne žrtve ustaškog noža, završio je prije od pola stoljeća kao žrtva četničkog. Sam je želio da mu hum bude u planini mrkoj. Sanjao je slobodu, a doživio sudbinu onih koje je opjevao. "Zar ima mjesto gdje još vrište djeca, gdje otac čeka kćerku, majku sin. Zar ima mjesto gdje ti sestra jeca, i brat joj stavlja mrtvoj na grud krin?"

Poznajete li, dakle, Amora Mašovića, istinskog junaka našega vremena? Odvjetnika Goranova naroda. Njegova djela pokazuju koliko su strašna ljudska nedjela. Na pitanje koliko će se još dugo baviti ovim teškim poslom, kratko odgovara: "Mnogi mi govore da se vratim u advokatsku kancelariju, ali ja ne mogu. Nekako, imam osjećaj obaveze prema tim silnim familijama koje u meni vide nadu. Bojim se da bi oni moje povlačenje smatrali činom izdaje." Vjerujemo da će nagradu Saharov za svoj humanistički angažman dobiti Amor Mašović. A ako je i ne dobije, ne smeta - i bez nje će ostati istinski junak našeg vremena.

---

RIJEČ U FOKUSU
Vijećnica
Piše: Mile Stojić

Riječ vijećnica nastala je početkom stoljeća, prijevodom njemačke riječi Rathaus (njem. Rat - savjet, vijeće), a označavala je zgradu gradske uprave, parlamenta. Sarajevska Vijećnica izgrađena je 1894. godine u tu svrhu i bila je kolijevka parlamentarnog života u državi. U centru Baščaršije austrijske vlasti zgradu su podigle u pseudomaurskome stilu, vjerujući da tako ne narušavaju estetiku ambijenta. Nakon pada austrijske vlasti, zgrada je jedno vrijeme korištena u administrativne svrhe, da bi nakon Drugog svjetskog rata u nju bila smještena Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine.

Vijećnica je dugo vremena u Sarajevu bila sinonim za knjige i čitanje. "K'o da se rodio u Vijećnici", govorilo se u Sarajevu za pametna i načitana čovjeka, a zgrada je desetljećima bila središte sveukupnog sveučilišnog i znanstvenog života grada i Republike. Generacije studenata sjećat će se njenih trezora i čitaonica, čiji je interijer namještaj odavao dekadentnu eleganciju austrijske secesije. Govorilo se tada da svaki grad koji ima raskošno uređenu vijećnicu pripada srednjoj Europi. Je li Sarajevo ikad suštinski pripadalo tom "carstvu kavane i feuilletona", kako je Mitteleuropu označio Karl Kraus, veliko je pitanje. No sarajevska Vijećnica postala je zaštitnim znakom Grada, njegove kulturne i civilizacijske tradicije.

U noći između 25. i 26. kolovoza 1992. godine, pogođena zapaljivim granatama sa srpskih položaja na Trebeviću, sarajevska Vijećnica je podlegla plamenim jezicima. Urušio se njen stakleni krov, istopili se prozori sa vitrajima u orijentalnom stilu, a u njezinim odajama i podrumima izgorjelo preko milijun knjiga. Zahvaljujući sarajevskim vatrogascima i osoblju spašeni su neki vrijedni rukopisi, ali je čin bio stravičan, gotovo metafizičan. Požar Vijećnice pokazao je kako je paklen rat koji se vodio protiv historije, civilizacije i kulture.

Požar Vijećnice upoređuje se sa vandalskom paljevinom knjiga na berlinskom Bebelplatzu i u novijoj historiji oznaka je herostratizma. Čin paljevine zgrade opisan je u mnogim historijskim radovima i umjetničkim djelima. Vijećnica se danas obnavlja uz pomoć evropskih institucija i, posebno, Republike Austrije. Jedna politička stranka ovih dana predlaže da bi obnovu Vijećnice trebala platiti srpska vojska, koja ju je uništila, dok je jedan sarajevski autor poslije rata predlagao da bi ruševine Nacionalne biblioteke trebalo konzervirati, kao opomenu novim generacijama. Zanimljivo je napomenuti da je glavni zapovjednik vojske koja je zapalila Vijećnicu jedno vrijeme bio književnik Dobrica Ćosić. Možda bi ovaj strašni apsurd trebalo zapisati na kakvoj spomen-ploči iznad glavnog ulaza u renoviranu zgradu Nacionalne i sveučilišne biblioteke Bosne i Hercegovine. Da se ne zaboravi.

---

Radovan za ekipu iz Amerike

Duhovna katarza Balkana će trajati još dugo. Veličanje optuženih za ratne zločine primijeti se na skoro svim prostorima bivše Jugoslavije. Dok se u Hrvatskoj veličanje "žrtvovanih nacionalnih heroja" sada dešava na priredbama poput Sinjske alke, u Crnoj Gori za žal nije neophodna nikakva posebna prigoda. Tako se u Budvi, epicentru crnogorskog turizma, na ulicama i trgovima zatrpanim majicama, bedževima i ostalim artiklima sa motivima Radovana Karadžića i Ratka Mladića, serbez ore pjesme njima posvećene. Nerijetko takve pjesme bivaju još posvećene i nekom turisti, zavisno od toga odakle dolazi. "Svi smo mi uz tebe, brate Radovane… samo za ekipu iz Amerike", ori se na sve strane iz jednog restorana, i odjednom svi gosti ustaju na noge i aplaudiraju.

U Budvi je sasvim normalno i to da se rođendani, imendani, vjenčanja i slično, čestitaju pjesmama u kojima su glavni likovi Karadžić i Mladić. Također, ovdje se ne zaboravljaju ni "sveci" koje slave ova dva ratna zločinca, a normalno je i to da se nedavno "bratu" Radovanu na Radio Pljevljima čestitalo čitav dan, jer je Karadžić dobio unuku.

---

Šta će optuženi za 228 ubistava u Haagu?

"Zašto je on ovdje?", upitao je Claude Jorda, predsjednik Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, na vijest da je Darko Mrđa prije dva mjeseca uhapšen i izručen sudu. Prošlog mjeseca, prilikom zajedničke posjete New Yorku, Jorda je glavnoj tužiteljici Carli Del Ponte rekao da njegov predmet neće dodijeliti nijednom sudskom vijeću! Jorda time unedogled odlaže početak njegovog suđenja, ostavljajući otvorenu mogućnost da njegovu optužnicu vrati bosanskom pravosuđu; pošto državni sud još uvijek nije formiran, Mrđa bi mogao okončati pred nekim od sudova u RS-u. A tada bi vjerovatno uslijedila repriza onoga što se već nekoliko mjeseci dešava u istrazi o ubojstvu prijedorskog svećenika, oca Matanovića, za koje su osumnjičena petorica tamošnjih policajaca. A Mrđa je, podsjetimo, bio pripadnik "interventnog voda" policije u Prijedoru.

"Išli smo u koloni po dva, ta ista osoba je komandovala i rekla: 'Kolona, stop!' Mi smo se zaustavili, okrenuli lijevo. Naredio je: 'Tri koraka naprijed i kleknite!' Kada smo kleknuli, već je bio ponor dolje, velika provalija. Čuo sam riječi koje je rekla ta osoba: 'Ovdje mijenjamo mrtve za mrtve, žive za žive'." Čovjek kojem se ta rečenica pripisuje zove se Darko Mrđa; izgovorio ju je, prema navodima optužnice koju je protiv njega podiglo tužiteljstvo Haškog tribunala. Jedan od preživjelih masakra na Korićanskim stijenama, počinjenog 21. augusta 1992, svjedočio je o tome u ponedjeljak, na suđenju gradonačelniku Prijedora Milomiru Stakiću. "Uslijedila je paljba iz vatrenog oružja. Ta paljba došla je s moje desne strane. Vidio sam da su ljudi počeli da padaju i uspio sam da izgovorim: 'Tata, bacaj se!'" Malo kasnije, dvojica srpskih policajca spustili su se u kanjon da bi dotukli preživjele. Na njegovu sreću, X je preživio da o tome svjedoči. Ali, u ovom trenutku, najveća prepreka između njega i svjedočenja na suđenju Mrđi jeste predsjednik suda koji je Mrđu zapravo optužio. No, i tužilaštvo i Sud odbili su dati svoj komentar.

Kada je riječ o Jordi, ništa nije neuobičajeno. Pošto je mjesto predsjednika Suda političko naimenovanje, on je tu došao na traženje francuske vlade. U prvih nekoliko godina posvetio se efikasnosti Suda, uveo instituciju "ad litem", privremenih sudija, tako da predmeti ljudima poput Dušana Tadića više nisu trajali tri ili četiri godine. Upravo je on krajnje nepotrebno, pošto je mandat Suda otvoren, preuzeo nemoguću obavezu da okonča rad Tribunala do 2008, prelazeći tako crtu između efikasnosti i kontraproduktivnosti. Jorda je također Haški sud fokusirao na ono što se kolokvijalno zove "velikim ribama", zaboravljajući pritom da ovaj sud treba suditi i "važnim ribama". Darko Mrđa je tipičan primjer: iako nije imao političku funkciju, iako je bio tek policajac, on je ipak optužen za ubistva najmanje 228 ljudi. Koliko ih je još morao ubiti da bi se Jorda uvjerio u njegovu važnost?

---

Žene liječe "povratničke bolesti"

U Bratuncu je povratak Bošnjaka počeo tek u maju prošle godine. Danas je tamo oko 900 bošnjačkih familija i skoro sve one "boluju" od "povratničke bolesti": ne znaju kome da se obrate za pomoć, nemaju posla, zdravstvene zaštite, pravne sigurnosti… Jedini koji povratnicima pružaju pomoć jesu Forum žena Bratunac i Udruženje žena Podrinja.

Predsjednica Foruma Stanojka Tešić kaže: "Žene, bar na ovom području, nisu upoznate sa svojim pravima i međunarodnim konvencijama koje ih štite. Posebno bih istakla samohrane majke koje se vraćaju bez muževa i sinova, jer teže bi, naprimjer, jednog muškarca odbili u opštini nego ženu. Ovome treba dodati staračku populaciju, jer takvi se uglavnom vraćaju, koja je neobrazovana, bolesna i slabo pokretna. Kad se sagleda sve to, povratnik je upućen - nigdje. Ima ih kojima je, kad se vrate, neprijatno otići u opštinu. Pomažemo im, idemo sa njima, i to nije nikakav projekat, to je moralna pomoć." Forum ima edukativni centar u kome organiziraju radionice, javne tribine, seminare, okrugle stolove…

U Bratuncu već dvije godine radi i Udruženje žena Podrinja, koje ima preko dvije hiljade članica. Ovo udruženje radi najviše na povratku i rješavanju problema onih koji se vraćaju. Njegova predsjednica Zejneba Sarajlić za Dane kaže: "Ovdje se vraćaju oni koji se nisu mogli snaći u Federaciji. To je socijalno najugroženija populacija. Ljudi dobijaju materijal, ali ako napravimo kuću i zatvorimo ženu u nju, mi ništa nismo time dobili."

Stanojka Tešić ističe kako u Bratuncu nema socijalnog radnika, da ljekari pet mjeseci nisu primili plaću, da, i kad je prime, to nije više od tristo maraka, da ništa od predratne industrije ne radi, lokalni stanovnici su na rubu egzistencije, problemi interno raseljenih izbjeglica nisu riješeni, sva okolna sela su spaljena… Stoga su žene Foruma i Udruženja maksimalno angažirane i pomažu koliko mogu. Međutim, donacije su sve češće problem u Bratuncu. Jer, kako priznaje i sama gospođa Tešić, Bratunac se kasno otvorio za povratak, tako da danas vlade RS-a, Federacije i kantona, zajedno sa stranim donatorima, uspiju riješiti samo dvadeset posto zahtjeva povratnika za obnovu kuća. Gospođa Tešić rekla je i to kako se ljudi, kada vide da nema donacija, vraćaju u Federaciju, a oni najuporniji ostaju. Tako su neke familije prošlu zimu preživjele bez struje, drva i vode, pa su navedena udruženja od SFOR-a i OHR-a tražila da se zaustavi takav povratak, odnosno da se obustave deložacije izbjeglica u Federaciji.

---

Moševac u Zenici

Šest ministara Kantonalne vlade u Zenici u srijedu 28. augusta ponudilo je ostavke i poručilo guverneru Mugdimu Hercegu (SDP, Maglaj) da smijeni ili njih ili premijera Vahida Heću (SBiH). Veoma dramatičnim tonom, nakon sjednice Vlade, jedan od Hećinih najbližih saradnika objašnjavao je novinaru Dana da je ovo "posljednji udar mafije, koja, predvođena Dževadom Galijaševićem (SBiH, Maglaj), pravi novi 'Moševac'". Premijer Hećo je početkom augusta "upozorio Silajdžića i vrh Stranke za BiH da ga SDP-ov guverner namjerava smijeniti".

Tokom augusta su trajala lobiranja, prije svega za glasove dvojice ministara iz Stranke za BiH - Tarika Kapidžića i Muhameda Šibonjića, jer se vjerovalo da će ministri SDP-a biti na strani guvernera Hercega. Premijer Hećo je u sukobu sa ovom dvojicom stranačkih kolega u Vladi još od aprilskog imenovanja Azema Mustafića za v.d. generalnog direktora "Krivaje". Od tada ova trojica funkcionera SBiH praktično ni ne govore, jer su Kapidžić i Šibonjić uporno ponavljali da Mustafić ne može biti direktor "Krivaje" zbog sukoba interesa. "Galijašević nema veze sa ovim. On je pao samo zbog toga što je ukazivao na nezakonit rad Vahida Heće", kažu Hećini kritičari u SBiH.

Međutim, ovaj problem ima najmanje tri nivoa: ustavno-pravni, krivični i politički. SDA je djelovala u istom okviru podjele nadležnosti između guvernera i premijera, ali nije imala ovih problema: imala je na čelu kantona i svog guvernera i svog premijera, koji su poštovali autoritet centrale stranke u Sarajevu. Nakon sukoba ministara i dvaju premijera, guverner sada želi ukinuti premijersko mjesto. Unutar Alijanse traje borba za vlast SDP-a i SBiH. Stranka za BiH nema čvrsto i autoritativno vodstvo nakon Silajdžićevog povlačenja. Ovaj politički i stranački problem može riješiti samo Silajdžić. Krivični dio problema je priča za sebe: obje sukobljene frakcije unutar Stranke za BiH i frakcije unutar kantonalne vlasti proizvode veliki broj krivičnih prijava. Stoga su policija, tužilaštva i sudovi postali mjesto raspleta političkih borbi. Sudovi će imati zadnju riječ - ko jeste a ko nije kršio zakon, ko je "politička mafija", a ko čuvar zakona".

---

Dva sudska spora zbog kukuruza

Pred Općinskim sudom u Bihaću, te paralelno pred Kantonalnim tužilaštvom Unsko-sanskog kantona, vodi se neobičan sudski spor. U prvom Vlada kantona tuži vlasnika izvozno-uvoznog poduzeća "Sesa Comerc" iz Bihaća Esada Zjakića za 35.000 KM navodnog duga, a za nabavku, kupovinu i uvoz kukuruza. Za ovaj posao Kantonalno ministarstvo poljoprivrede je 8. marta 2001. godine uplatilo na račun firme uvoznika pomenuti iznos. Istoga dana, u popodnevnim satima, tadašnji ministar poljoprivrede Rizvan Zjakić, a protiv kojeg se sada vodi spor pred Kantonalnim tužilaštvom, tražio je da preduzeće "Sesa Comerc" izvrši povrat novca jer je, kako stoji u tužbi, ministarstvo stopiralo uvoz kukuruza iz Republike Srpske, ujedno insistirajući da se uplaćeni novac isplati u gotovom njemu lično, jer će se kukuruz nabavljati od individualnih proizvođača sa prostora Unsko-sanskog kantona.

Do kupovine nije došlo, a ni do povrata novca na račun Kantonalnog ministarstva poljoprivrede. Vlasniku preduzeća koji je tražio da se povrat novca izvrši na račun ministarstva, ministar je dao objašnjenje da će povratom gotovinskih blokova o kupovini kukuruza on moći pravdati primljeni iznos. Međutim, blokove tuženi nije donio, povrat novca je obećao više puta, a vlasnik preduzeća nemalo je bio iznenađen kada je putem medija saznao da ga tuži Vlada kantona. I pored toga što su razgovorima dvojice tuženih u ovom slučaju prisustvovali svjedoci, o svemu upoznati prvi ljudi Vlade kantona, za sada se ne vidi kraj ovoj neobičnoj sudskoj priči.

Esad Zjakić napominje, a to je naznačeno i u podnesenoj tužbi, da je ovdje riječ o klasičnoj zloupotrebi službenog položaja, prevari i utaji pa očekuje da će počinilac biti adekvatno kažnjen. U međuvremenu će morati, po svemu sudeći, platiti i ceh svoje naivnosti podmirujući Vladi 35.000 KM, za koje je Rizvan Zjakić, koji još uvijek visoko kotira u Vladi kantona, kako tvrdi Esad, kupio stan svojoj supruzi, a od koje se inače razvodi.

---