Odluka o smjeni Bože Mišure, privremenog direktora Fonda penzijsko-invalidskog osiguranja, i Svjetlane Hasanagić, njegove zamjenice, te kompletnog Upravnog odbora Fonda PIO/MIO, više je nego očekivana. Barem za one koji su bili u prilici da se uvjere u Mišurinu namjeru da bukvalno uništi dobro funkcionirajući informacioni sistem Fonda (ERC ZIPO) i da sagradi ljepši i stariji u Mostaru, i to novcima upravo ovog računarskog centra. Iako je odluka Behmenove vlade stigla sa određenim zakašnjenjem, vrijedna je utoliko što dolazi u toku predizborne kampanje, kada su svi u folu netalasanja i protiv "nepotrebnih" smjena. Božu Mišuru, kao "poznatog eksperta" iz oblasti MIO, u Sarajevo i na funkciju sa koje je smijenjen dovelo je politikantstvo Alijanse, koja je tražila kompromis da bi mostarski fond konačno i stvarno bio ujedinjen sa sarajevskim. Taj kompromis plaćen je zaboravom svih Mišurinih aferima iz doba dok je gazdovao MIO-om, pa tako i njegovo izbjegavanje stvarnog povezivanja informacionih centara dvaju fondova. Umjesto toga, odlučio se za skuplju i za svoje ko zna kakve talove povoljniju varijantu: posao uvođenja novog sistema koji bi radila firma iz Hrvatske "Medium informatika". Svoju aroganciju Mišura je pokazao ne samo izjavama tipa "rasturili smo Jugoslaviju pa možemo valjda i ERC" nego i optužbama da je njegova smjena izvedena na način na koji je komunističke kadrove svojevremeno smjenjivao Đuro Pucar Stari. Jedino što je Vlada Federacije propustila učiniti jeste imenovanje ne "privremenog", nego stalnog direktora, profesionalca koji će ovu osjetljivu funkciju obavljati bez razmišljanja o političkim previranjima, izbornim rezultatima i sopstvenim dealovima.

Agilna tužiteljica Tribunala u Haagu, osim što radi svoj posao, sklona je s vremena na vrijeme podsjetiti i druge zupčanike međunarodne mašinerije šta im valja činiti. "SFOR zaista treba uhapsiti Karadžića. SFOR treba prestati da izvodi operacije za javnost. Dosta mi je više da čitam u štampi kako izvode akcije, a zatim kako nije uhvaćen", izletjelo je Del Ponteovoj ovog vikenda pred reporterima AFP-a. Ova mjerodavna kritika pogađa srž problema: TV-serija "SFOR u rejonu Čelebića" prijeti da dosadi svima. Mada uvodni kadrovi često obećavaju akcijski spektakl: uniforme, znojna čela ispod šljema, puške na gotovs, helikopteri u brišućem letu, detonacije, sve se na kraju svodi na ponavljanje bog-te-pita-koje ankete građanstva "istočne RS" na temu "hapšenje Radovana Karadžića, ne ili ne". I stvarno, teško da bezuspješni izleti SFOR-a koordinirani na nivou izleta odreda izviđača (onih sa žutim maramama) ičemu služe osim publicitetu - pretežno negativnom. Sem što na krajnje nestabilno lomatanje Čelebićima troše grdne novce poreskih obveznika matičnih im zemalja, izlažu se i zluradim optužbama da "prave predizbornu kampanju ekstremnim snagama u RS-u", kockajući se sa kredibilitetom misije u očima javnosti, ovdašnje i svjetske. Jer nakon svega, ima li svrhe potezati s kamerama prema istočnobosanskim gudurama sljedeći put kad, recimo, Scot Lundy zaviče "Eno Radovana!"? Zasad je jedini Karadžić kojeg bi možda umjeli naći očito blaženopočivši Vuk. A ni taj nije u Čelebićima.

Policajcima Almira Džuve i njihovim kolegama iz Jedinice za podršku treba odati svako priznanje za rješavanje incidentne situacije nakon fudbalske utakmice reprezentacija BiH i Jugoslavije. Razularena masa je nakon utakmice spriječena u namjeri da se obračuna sa navijačima Jugoslavije koji su mirno i dostojanstveno klicali neuhapšenom ratnom zločincu Radovanu Karadžiću i Velikoj Srbiji. Oni su pretrpjeli kišu kamenja i flaša, a 19 ih je i povrijeđeno u divljanju huligana. Ono u čemu nisu uspjeli i što je, za razliku od tuča među navijačima, bilo potpuno neočekivano, jeste spriječiti presretanje i legitimisanje nedužnih prolaznika po ulici. Iskorištavanje naelektrisane situacije kako bi se vršila provjera nacionalne podobnosti, a time i podobnosti da se ostane živ i bez primljenih batina, podsjetilo je na barikadiranje Sarajeva iz nekih odvratnih vremena i od ljudi koji su upravo učinili sve da huligani mogu pjevati o ratnim zločincima. Ovim metodama su se mogli poslužiti samo oni kojima je svejedno koliko je stotina hiljada Bosanaca poginulo upravo jer su se 1992. suprotstavili ljudima na barikadama. I upravo zato je policija trebala još jednom potcrtati svoju profesionalnost rasturanjem same ideje o tome da neko u civilu hoda po ijednom dijelu ove zemlje i legitimiše sa batinom u ruci, postavljajući "ledeno" pitanje: "kako se zoveš?". Zapravo, jedini čovjek koji je tu noć zavrijedio takvu vrstu legitimisanja bio je Jusuf Pušina.

Zlatko Prlenda, dopredsjednik Odbora za kandidaturu Sarajeva za Zimske olimpijske igre 2010, zaista nije imao pojma sa kim ima posla. Unatoč sjajnoj pripremi, ogromnom naporu koji je uložio Odbor i njegovi čelnici, pravljenju posebne web stranice i organiziranju julskog raftinga na Neretvi u svrhu promocije zimske olimpijade, Međunarodni olimpijski komitet (MOK) nije prihvatio aplikaciju Sarajeva za domaćina Zimskih olimpijskih igara 2010. godine. Čelnici Odbora su, blago rečeno, zatečeni ovakvom odlukom jer su smatrali da Sarajevo zaslužuje ovu manifestaciju. Naime, za razliku od ostalih konkurenata, pare za kandidaturu kod nas nikada nisu bile problem. Druga značajna činjenica koju su, očigledno prevareni čelnici MOK-a, zaboravili, jeste to da je "sigurnosna situacija u glavnom gradu BiH bolja nego u mnogim evropskim metropolama", a što potvrđuje i odlična organizacija veličanstvenog praznika sporta na Koševu, prijateljskog susreta reprezentacija dviju susjednih i prijateljskih zemalja. Konačno, Odbor za kandidaturu Sarajeva ističe kako smo "jednom već organizovali najbolje Igre do tada", s pravom se pitajući ko nam ima pravo oduzeti da organizujemo još jedne najbolje Igre do tada. Ipak, razum je prevladao: Odbor za kandidaturu je nepravednu odluku MOK-a prihvatio mirno i dostojanstveno, ali i prkosno. Čelnici Odbora nisu krili namjeru da se nastave aktivnosti na kandidaturi za ZOI 2014. godine, a onda redom i 2018, pa 2022, pa 2026, i sve dok ih u ovoj namjeri ne spriječi globalno otopljavanje.

Odnos države prema njenom, kako glasi prežvakana predizborna fraza, "najvećem potencijalu", najbolje se ilustruje baš negdje u ovo doba, pred početak nove školske godine. Tada se u novinama po običaju oglasi direktor Studentskog centra u Sarajevu da objasni i studentima i javnosti kako nijedan kanton, izuzev najbogatijeg, sarajevskog, ne vraća dugove studentskim domovima. Tako se i ove godine javio Emir Kadrić, direktor ustanove koja se brine o smještaju i ishrani najperspektivnije generacije Bosanaca, da kaže kako su dugovi narasli na 400.000 maraka. S druge strane, zbog tog duga Studentski centar ne može vratiti 200.000 maraka za robu od svojih dobavljača. Pa će oko 2.000 studenata koji će biti smješteni u domove živjeti, izgleda, na hljebu i vodi, ukoliko im i vodu ne zavrnu. Jer, Kadrić sam priznaje kako su prostorije u domovima prljave, kako kupatila nemaju slavina, kako je kotlovnica potencijalna bomba, a studenti jedu kao na vojnoj vježbi - iz "manjirki". Ova stravična slika standarda najobrazovanijih stanovnika države, nažalost, kod većine vlastodržaca koje je ovih dana obuzela predizborna euforija ne izaziva nikakve emocije niti želju da posegnu za kantonalnim budžetima i izmirivanjem obaveza. Oni će svoje birače praviti idiotima, ubjeđujući ih u najbanalnije činjenice poput one da je budućnost u mladima, ili kako u Evropu vode dvadesetogodišnji genijalci koji znaju kompjutere i engleski. A kao zalog svojih "ideala" vjerovatno će se slikati sa friško poklonjenom "manjirkom" punom graha ili kakvog sličnog studentskog specijaliteta.

Nevjerovatno ali istinito: Sarajevska berza možda po prvi put prestaje biti samo Potemkinovo selo bosanskog tržišta kapitala i postaje respektabilna institucija. Ovu smjelu ocjenu moguće je izreći jer SASE dobija bitku sa najtežim protivnikom: uličnim preprodavcima. Naime, vrijednost dionica privatizacijsko-investicionih fondova raste u mjeri koja je, u prosjeku, viša od dva do tri posto nominalne vrijednosti certifikata, koliko je već ustaljeni kurs preprodavaca na ulici. Kako neki analitičari već predviđaju, rast dionica PIF-ova do deset posto nominalne vrijednosti u ovoj godini, odnosno do 30 posto u naredne dvije godine, s razlogom treba biti optimista, makar se ove prognoze i ne obistinile. Pogotovo poznavajući nepovjerenje kakvo je vladalo u zemlji sa pojavom privatizacijskih fondova, te pravu harangu koja je povedena protiv prvih finansijskih operacija u koje su PIF-ovi zaplivali. Pa čak i sama pojava berze propraćena je sa dosta skepse, pogotovo imajući u vidu "havu" kojom se, zapravo, trguje u zemlji destruirane privrede. Sve ono što se dešava u posljednje vrijeme, pa čak i podatak prema kojem su stranci (?) najbolji kupci dionica PIF-ova, ide u prilog očekivanju da SASE neće ostati samo još jedna od berzi mizernih rezultata koje postoje samo zato da bi ljudi koji u njima rade imali gdje primati plaću.

Zenička firma "Kimo" mjesecima je punila stranice dnevnih novina pod egidom dugova koji su nagomilani i poteza koje je povlačio njen bivši direktor i nekadašnji šef Federalne poreske uprave Ramiz Džaferović. Zbog njega o "Kimu" se pričalo samo u negativnom kontekstu i nakon što ga je Wolfgang Petritsch smijenio sa dužnosti prvog poreznika Federacije. Džaferović je zaboravljeni lik na političkoj sceni, ali zato "Kimo", zahvaljujući firmi "Prevent", neće potonuti u sivoj svakodnevnici bosanske ekonomije. Potpisivanjem ugovora o "Preventovoj" kupovini "Kima", Vlada Zeničko-dobojskog kantona preuzela je na sebe 3,5 miliona maraka dugovanja po osnovu neuplaćenih poreza i dažbina, a "Prevent" plaćanje 1,3 miliona KM urgentnih dugova povjeriocima i bankama. Ide i još vedrija strana priče: "Prevent" garantuje posao za 292 trenutno uposlena radnika "Kima" te još najmanje 60 zaposlenih i ulaganja od 3,9 miliona KM u opremu, repromaterijal i unapređenje proizvodnje u naredne tri godine. Koliko je povjerenje radnika u nove vlasnika "Kima", dovoljno govori i podatak da su se odrekli potraživanja zaostalih plaća, koje skupa iznose preko milion KM, ali su odmah i dobili posao: 1.200 presvlaka dnevno za modele "polo" i "lupo". "Prevent Sarajevo" se tako i u ovom slučaju pojavljuje kao jedna od najozbiljnijih bosanskih firmi, jer je dio koncerna čije ugovore o proizvodnji automobilskih presvlaka sa svjetski renomiranim kupcima kao što su Volkswagen, Renault, Peugeot, Citroen, BMW i Ford, mora poštivati i onaj ko nema pojma o teškoćama poslovanja u tranzicijskim zemljama.