Jasenovac Sarajevo

oš je Vladimir Iljič Lenjin govorio da je film najvažnija umjetnost. Nije pogriješio: od Ejzenštejna do ovih vremena nije smišljeno ništa sugestivnije. Jedna od karakteristika dobrog filma je da on pokazuje ono što čovjek ne može vjerovati u trenutku kad mu se događa. Snaga pokretnih slika osvjedočena je u svim totalitarnim režimima: Leni Riefenstahl snimila je slike koje se izučavaju na svim akademijama svijeta. One prikazuju fašizam. Na njima Adolf Hitler izgleda kao anđeo, a njemačka vojska kao nebeska armija spasitelja svijeta. Nakon poraza Trećeg Reicha takvog filma nije bilo, ali svaki je režim na ovom svijetu htio imati slikani panegirik. Nekadašnja Jugoslavija, liberalnija od ostatka komunističkih zemalja, imala je partizanski film. Od njega nije ostalo previše: samo su se najveći, poput Hajrudina Šibe Krvavca, uspjeli otrgnuti ideologiji i u žanru potražiti utočišta pričanju priče.

Holivudska filmska industrija je u dobroj mjeri izgrađena na patriotskim emocijama. Danas je to zastupljeno u tolikoj mjeri da je većinu blockbustera koji govore o Americi apsolutno nemoguće gledati. Višak odanosti je poguban za umjetnost, reklo bi se. Kad je o bosanskom filmu riječ - a u ovom registru možemo govoriti samo o dva filma: Savršenom krugu Ademira Kenovića i Ničijoj zemlji Danisa Tanovića - on nije patio od patriotske patetike. Ne treba tražiti opravdanja zbog toga što je nastalo tako malo filmova, ali zločin počinjen nad Bosnom bio je zastrašujuće silan. Takav da ga je, naprosto, bilo nemoguće prikazati dosad poznatim sredstvima.

S te strane, Remake Dine Mustafića je više nego potreban film. Kako se radi o 32-godišnjem autoru, pomalo je začuđujući izbor teme. Prirodnije je bilo očekivati da se temom genocida bavi iskusniji autor, neko sa par igranih filmova iza sebe. Priča Zlatka Topčića o Tariku Karagi (glumi ga Ermin Bravo, solidno, ni manje ni više od toga), liku kojeg četnici zarobljavaju na Grbavici i koji nakon mučenja prelazi na desnu obalu Miljacke, jeste potresna. Takva je i druga priča koja se pojavljuje u filmu. Tarikov otac Ahmed (lik Ahmeda Karage u mladim danima igra Ermin Sijamija, dobar; Ahmeda starijeg glumi Miralem Zupčević, na visini svog renomea) bio je zatočenik u Jasenovcu, a razmijenjen je za ustaše. Ta paralela između fašizama koji su pritiskali Bosnu je veličanstvena i svakako najbolja strana ovog filma. Ujedno, to bi mogao biti i prvi problem u recepciji ovog filma na Zapadu, jer prosječnom filmskom konzumentu praćenje radnje na dva paralelna historijska kolosijeka koja povezuje zločin može biti jednostavno - naporno.

Mustafićeva odvažnost da se upusti u priču o genocidu donijela je Bosni i Hercegovini još jedan igrani film. S druge strane, to je i antifašistički film koji gledaoce nakon gledanja ostavlja bez riječi, uz realnu mogućnost za pravu noćnu moru za one koji četnička orgijanja nisu imali sreće pratiti sa distance. S nivoa sadržaja, on nema ozbiljnijih problema, osim zaista neumjerenog korištenja muzike u pojedinim scenama i nedorađenih dijaloga. Sidranov nenadmašni talenat pisanja mekih, stvarnih dijaloga razmazio je poklonike bh. kinematografije. Stoga bi bolje bilo da se u ovom segmentu Mustafić nije striktno držao Topčićevog scenarija.

No, ne treba upadati u zamku viška lojalnosti. Valja reći da je Remake dobar film koji nije bilo lako napraviti. S te strane valja uputiti sve čestitke svim koproducentima, a posebno sarajevskom Forumu i njegovom direktoru Enesu Cviki. No, koje su slabosti filma?

Osnovna je, čini se, želja autora da u 117 minuta, koliko film traje, pokuša reći baš sve. Priča o ocu Ahmedu je uvjerljiva sve do trenutka u kojem njegov najbolji prijatelj (Slaven Knezović, neuvjerljiv), bez vidljivog motiva, obljubi Ahmedovu djevojku Evu (Lucija Šerbedžija, prezime joj je još uvijek najveća prednost). Glavni lik Tarik je pisac i malo prije rata poslao je scenarij na konkurs u Pariz. Scenarij je izabran za realizaciju, ali pisac, rekli smo, biva zatvoren. Njegov najbolji prijatelj Miro (Aleksandar Seksan, naučio je publiku i na bolja izdanja) spašava ga i zbog toga - kroz prilično nejasan i smušen rediteljski postupak - prolazi kroz četničku torturu, nakon koje i biva regrutovan. Tarik odluči da se iz Pariza vrati u Sarajevo, priključi se braniteljima i u napadu na četnički bunker na Špicastoj stijeni sreće Miru…

Striktnim pridržavanjem dramaturški složenog Topčićevog scenarija, Mustafić je demonstrirao zavidno rediteljsko umijeće (toliko da niko od nekolicine stranih filmskih kritičara koji su bili na zatvorenoj projekciji nije mogao vjerovati da se radi o debitantskom filmu, uz to 32-godišnjeg reditelja). No, cijenu toga platila je Mustafićeva poetika, koju srećemo u njegovim pozorišnim predstavama. Tek u nekoliko scena on joj dopušta da se razmaše, ali joj brzo potkreše krila pritisnutim limitima trajanja filma u kojem ima toliko metaforičnih "potpriča" da bi se od njih mogla napraviti i dva filma.

Pomenuta Mustafićeva beskompromisnost ima još jedan plan. Radi se o, za stranog gledatelja, teško dokučivom fenomenu bosanskih izbjeglica, koji od stradanja svojih sunarodnika u Bosni prave odličan biznis. Zijah Sokolović je briljantno odigrao profesionalnog bošnjačkog patriotu - profitera u dijaspori. Njegovom glumačkom ostvarenju ravna su još samo ona Dejana Aćimovića (u ulozi četničkog vojvode na Grbavici, zloglasni Veselin Vlahović Batko može biti prezadovoljan) i Emira Hadžihafizbegovića (fantastično uvjerljiv kao jedan od četničkih komandira). Uz njih vrijedi istaći i Izudina Bajrovića i mladog Marija Drmaća.

Prelazak sa Grbavice, život ili smrt

Čitav film ni najmanje ne odaje činjenicu da se, za zapadne standarde, radi o niskobudžetnom ostvarenju. Uz Kemala Hrustanovića, koji potpisuje scenografiju, najveće zasluge za to pripadaju snimatelju Mustafi Mustafiću Pujdi. Stari majstor je još jednom pokazao svoje umijeće (gdje će ako ne u filmu svog sina), a scena ulaska tenka u Grbavicu i istjerivanja nesrba iz njihovih stanova dostojna je sličnih Spielbergovih iz Schindlerove liste.

Rečeno fudbalskim jezikom: Mustafić je beskompromisno ušao u utakmicu iz koje je izašao kao pobjednik, ali je u njoj dobio dosta udaraca. To i nije moglo biti drukčije, jer ulog je bio veliki. Valjalo je proći pored svih zamki (od ublehe Bulajića i njegovih finansijera, preko zajedljivosti i zavisti svijeta kojem pripada i političkog zakulisja koje bi htjelo staviti svoju šapu na film, sve do velikih očekivanja koja je postavila Tanovićeva Ničija zemlja) i dovršiti film kojeg se nećemo stidjeti.

Umjetnost, da bi doista opravdala sva značenja, treba govoriti o realnim problemima koji se postavljaju pred pojedinca i društvo. Zločin, priznanje, osveta, to su naši svakodnevni termini. Film koji se time bavi ne može promašiti, a pitanje njegove recepcije na festivalima i u zapadnoj distribuciji nije najvažnije. Važno je da postoji nešto što se nekada pravilno zvalo domaći film. U vremenu kojeg ćemo se sjećati po tome da su nam se ponavljale sudbine naših očeva i djedova, film Remake - uz slabosti koje ima - veoma je dragocjen.

Nenad Dizdarević, reditelj

Film koji treba braniti

Nenad Dizdarević je jedan od najznačajnijih filmskih autora i pedagoga u Bosni i Hercegovini. Nekadašnji profesor na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti danas živi u Parizu, gdje priprema novi igrani film. Naš urednik je s njim razgovarao o Remakeu, mogućnostima bh. kinematografije, mladim domaćim glumcima, novom remek-djelu Danisa Tanovića

Razgovarao: Senad Pećanin

KVALITET REMAKEA: To je izuzetno hrabar film, pogotovo u izrazu. Film je, dakle, antifašistički i bavi se jednom ozbiljnom temom, a forma, odnosno redateljski postupak Dine Mustafića je adekvatan toj provokaciji. Bavljenje velikom temom u redateljskom rukopisu napravljeno je vrlo hrabro i vrlo dosljedno, bez konvencija, jer film o velikim temama samo tako i može da bude dobar. Film je beskompromisan sa redateljske strane i mogu samo čestitati. Kao da nalazim nešto zajedničko sa svojom karijerom: i Gazija, film s kojim sam debitovao, na nivou forme bio je hrabar i čini mi se da je zbog slojevitosti i danas aktuelan. Hoću da kažem da će i Remake za 20 godina imati svoju drugu sudbinu, svoj drugi izlazak pred ljude. To je film koji je naprosto "ubo neke stvari", kako mi kažemo, i stoga što se bavio pravim problemima na pravi način. Nastao je iz krvi, znoja i suza. Bitno je da ima promociju, jer treba da bude viđen i, ako hoćemo projekat denacifikacije naroda sa ovog podneblja, ovo je film koji bi djeca u školama obavezno trebala gledati. SCENARIJ, UNIVERZALNOST, PRINCIPI: Scenarij jeste "težak", ali je Mustafić svojim redateljskim postupkom napravio umjetničko djelo. Nije podlegao ideologizaciji, nego je pravio priču o ljudima u vremenima ratova. Važno je da dobra ideja ne ispadne plakatska, nego životna, razumljiva ne samo za naše prostore nego i za svijet. U filmu nema nikakvog ulagivanja, niti podilaženja, nego su stvari rečene na pravi način, bez sakrivanja bilo kojeg dijela neke istine. Takvi su filmovi neophodni, i to je film koji treba objasniti, a nadasve braniti jer je principijelan. Mi živimo u vremenu u kojem principi ne važe. Francuska koproducentica je bila zadivljena načinom na koji je naša ekipa radila, oni nisu mogli vjerovati da su to toliki profesionalci. Rekla je da bi producirala i finansirala i sljedeći projekat, tako da je konačno jasno da, iako ratom desetkovani, imamo ekipe filmskih radnika koje mogu zadovoljiti svjetske standarde. ŠTA VIDI GLEDALAC NA ZAPADU KAD GLEDA REMAKE: Promjena političkih karata u Evropi, dolazak desnice, pa čak i ekstremne, na vlast u nekim zemljama, ovom će filmu priskrbiti recepciju onog dijela i intelektualaca i gledališta koji je antifašistički. Remake bi mogao potaknuti neke diskusije o problemima Zapada i moglo bi se dogoditi da bude neka vrsta šlagvorta koji će afirmisati antifašističke principe. Ne vjerujem da će to biti film koji će gledati milioni ljudi, ali će se broj gledalaca mjeriti stotinama hiljada onih koji će iz kina izaći razmišljajući šta im se dešava. Ta paralela između Drugog svjetskog rata i onoga šta se zbivalo krajem 20. vijeka dovodi do razmišljanja o tome da se film pravi za sva vremena i za sve prostore. To djelo jednostavno prevazilazi dnevnopolitičku trgovinu, dotiče suštinu. NOVA GENERACIJA GLUMACA: Glumci su odlični, stigla je jedna nova generacija, sa novim senzibilitetom koji je proizvod onoga što je proživljeno, s jedne strane, i sticanja finog zanata, s druge. To su fino vaspitana djeca, novi primitivizam je prošao, u njima nema bahatosti i nadmenosti. Siguran sam da će s ovog tla izaći mnogo dobrih glumica i glumaca. Ajla Frljučkić je igrala u talijanskom filmu koji je bio na festivalu u Locarnu, Senad Alihodžić je tumačio glavnu ulogu kod Srđana Karanovića, tu je Ermin Bravo… U Remakeu je bilo dosta teških scena: epizoda Marija Drmaća u logoru je božanstvena, Bravo je sjajan, Helena Minić, Dejan Aćimović, Zijah Sokolović je briljantan, ne mogu da nađem neko slabo mjesto. PROBLEMI BH KINEMATOGRAFIJE: Nema producenata. Ovdje niko ne zna producirati film. Nemamo instituciju koja bi to obezbijedila. Remake bi se u dobrim producentskim uslovima završio na mnogo bolji način i za kraće vrijeme. Druga stvar je pitanje televizije, svi prođu školu za film kroz televiziju, koja je zapravo odskočna daska za film. Sarajevska TV je nekad imala dramski, zabavni, sportski, dokumentarni, dječiji, obrazovni program, a sad kopiramo kopiju kopijine kopije. Međunarodna zajednica nas tjera da budemo apsolutno ispranog mozga i bavi se problemima tehičke prirode, a ništa se ne ulaže u tradiciju i naslijeđe sarajevske i bosanske televizije. Treba pokrenuti pravu TV-proizvodnju i televiziju hraniti pravim domaćim radovima, a ne kupovati debilne ili poludebilne serije koje se ne dotiču ničega i koje apsolutno ne pripadaju ovom podneblju. Drago mi je da mlade ljude ne interesuju susjedi, već svijet, a samo s takvim motivima mogu se praviti velika djela. Film Ahmeda Imamovića 10 minuta je remek-djelo, sad je Danis Tanović ponovo napravio remek-djelo od 11 minuta, na zadatu temu i u zadatoj formi, što je najteže moguće. Dakle, mi imamo kreativnost, ali nemamo ostalo. Kultura i umjetnost sa ovog tla mogu biti neki od glavnih izvoznih artikala. Finansijski bi to bilo sjajno, ali tek kad bi postojali pravi producenti i prava politika proizvodnje i distribucije. NOVI FILM DANISA TANOVIĆA: Već sam rekao da je to malo remek-djelo, prvenstveno na nivou povezivanja 11. septembra, kada žene Srebrenice demonstriraju tražeći pronalaženje svojih mrtvih. U tom su filmu ženski likovi uredni i čisti, nema onih niskosti da smo svi mi blato, primitivizam i trube Dragačeva. Ne, tu je upravo ono što mi jesmo, tu postoji neko dostojanstvo. U tom filmu ima nekoliko scena koje su antologijske: susret između Džane Pinjo i Aleksandra Seksana, koji je u kolicima, a kamera se okreće i pokazuje aerodromsku pistu za put bez ičega. Taj film treba analizirati kadar po kadar, riječ po riječ. Jako je važno da etični ljudi prave etične filmove, to je slučaj i Dine i Danisa: oni spadaju u krug onih redatelja koji ne gaze okolo niti žele da imaju nekoga pod sobom, nego su u stanju da svoje preimućstvo stave u službu drugih. Danis je naišao na scenarij Namika Kabila: on će iskoristiti sve veze koje ima da bi promovisao druge, a ne da bi ih spriječio. Najljepše je kada nagrade dođu u prave ruke, kada nije - "daj sve meni". Ovo jeste procvat bh. kinematografije. Danas čujem da je mali Mirza Čeho dobio nagradu na festivalu, tu je i Alen Drljević, i glumci, i dramaturzi… Kad bi ova država stala iza filma onako kako to radi Francuska, ovo bi mogla biti vrlo uspješna kinematografija.

Arhiva Dani
271